وَإِذَا جَآءَهُمْ أَمْرٌ مِّنَ ٱلْأَمْنِ أَوِ ٱلْخَوْفِ أَذَاعُوا۟ بِهِۦ وَلَوْ رَدُّوهُ إِلَى ٱلرَّسُولِ وَإِلَىٰٓ أُو۟لِى ٱلْأَمْرِ مِنْهُمْ لَعَلِمَهُ ٱلَّذِينَ يَسْتَنۢبِطُونَهُۥ مِنْهُمْ وَلَوْلَا فَضْلُ ٱللَّهِ عَلَيْكُمْ وَرَحْمَتُهُۥ لَٱتَّبَعْتُمُ ٱلشَّيْطَٰنَ إِلَّا قَلِيلًا ٨٣

83 Kada saznaju za nešto važno, a tiče se sigurnosti ili opasnosti, oni to razglase. A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele saznati. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, i vi biste, osim malo vas, sigurno, šejtana slijedili.

En-Nisa', 83


Kaže El-Begavi: Riječ je o tome da je Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem slao izvidnice, a zatim bi se licemjeri raspitivali o njihovom stanju i širili vijesti o njima – pobijedili ili izgubili – i pričali o tome prije nego Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem obavijesti o njima. Na taj način su unosili slabost u srca muslimana. Pa je Allah Uzvišeni objavio: „kada saznaju za nešto važno“, tj. licemjeri, „a tiče se bezbjednosti“ tj. pobjede ili plijena, „ili straha/opasnosti“, tj. pogibije i poraza „oni to razglase“, tj. rašire.Kaže Ibn ‘Atijje: Većina mufessira tumači da se ajet ondosi na licemjere shodno njihovom pomenu u prethodnim ajetima. Radi se o tome da su licemjeri požudno osluškivali šta brine Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem u pogledu izvidnica, pa ako bi bilo izgleda da je muslimanska izvidnica u stanju sigurnosti ili pobjede, onda bi to umanjili i potcijenili pa tako razglašavali i širili. A ako bi ličilo da su muslimani u strahu ili nevolji, onda bi to uvećavali i tako razglašavali.

Ibn ‘Abbas i većina mufessira kaže da se ovo odnosi na licemjere, a Ez-Zedžadž veli da se odnosi na slabe muslimane kao i na licemjere – ovo prenosi Ibnu-l-Dževzi u svom tefsiru.

Imam El-Kurtubi kaže: Oni bi iznosili te vijesti, širili ih i govorili o tome prije nego se uvjere u njihovu tačnost.

Kaže Ibn Kesir: “Ovo je osuda svakog ko požuri da nešto važno razglasi i raširi prije nego utvrdi istinitost toga, jer isto često ne biva vjerodostojno. Bilježi imam Buharija da je Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao: Allah mrzi od vas tri stvari: rekla-kazala, upropaštavanje imovine i mnogo zapitkivanja. (1477) Rekla-kazala se očituje u tome da se bez provjere i promišljanja prenosi sve ono što od govora kruži u narodu.”

[smallheader]„…a da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele da saznaju…“[/smallheader]

El-Begavi kaže da se sintagma „njihovi predstavnici“ (ar.ulu-l-emri minhum) odnosi na pronicljive ashabe poput Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije – Allah bio njima zadovoljan. El-Kurtubi kaže da su to učenjaci poznavaoci šerijatskih propisa – ovo je stav Hasana Basrija, Katade, Ibn Džurejdža i drugih; Es-Seddij i Ibn Zejd kažu da su to namjesnici/valije; po trećem mišljenju to su zapovjednici izvidnica – ovo se prenosi od Mukatila.

Ispravno je da se ovo odnosi na učenjake kao i na namjesnike/zapovjednike, ondosno nema kontradiktornosti u tome da se izraz „njihovi predstavnici“ odnosi na oboje. Ovo pitanje je detaljno obradio Ebu Bekr El-Džesas u „Ahkamu-l-Kur’an“ dokazajući navedeno.

„…A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele da saznaju…“, tj. saznali bi oni koji prate i šire te vijesti ono što treba da znaju – ovo je tumačenje Mudžahida.

Ovdje je upotrebljen izraz „jestenbitune“ što znači: izvaditi, zaključiti dedukcijom. Ovim se, naime, upućuje na uloženi trud kako bi se iz vijesti izveo ispravan zaključak. Otuda je drugo značenje ovog dijela ajeta da će njihovi predstavnici saznati, izvesti i zaključiti ono što čuju od drugih – ovo je tumačenje Ibn Zejda kako to spominje Ibnu-l-Dževzi.

[smallheader]„…A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, i vi biste, osim malo vas, sigurno šejtana slijedili.“[/smallheader]

Kaže El-Begavi: „…A da nije Allahove dobrote, tj. Islama i milosti Njegove, tj. Kur’ana, i vi biste, osim malo vas, sigurno šejtana slijedili.“

Ibnu-l-Dževzi, pak, spominje četiri govora u vezi izraza „Allahova dobrota“, tj. prvo: da je to Allahov Poslanik; drugo: Islam; treće: Kur’an; i četvrto: to su njihovi pretpostavljeni (ar. ulu-l-emri), i četiri stava u vezi fraze „Njegove milosti“ – prvi: to je objava; drugi: blagost; treći: blagodat i četvrti: uputa.

„…A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, i vi biste, osim malo vas, sigurno šejtana slijedili.“

Kaže Ibn Kesir da su mufessiri ovo protumačili dvojako: „… i vi biste, tj. vjernici, osim malo vas, sigurno šejtana slijedili.“ Ili: „…i vi biste, tj. ljudi, osim malo vas, sigurno šejtana slijedili.“

El-Kurtubi kaže prenoseći od El-Mehdija da je većina uleme ovo protumačila u značenju: „…a da nije Allahove dobrote i milosti Njegove, svi bi ljudi sigurno šejtana slijedili.“

U vezi povoda objave ovog ajeta Ibn Kesir je odabrao dogadjaj koji bilježi imam Muslim (1901), i zatim spomenuo istu predaju sažeto: da je do Omera ibnu-l-Hattaba doprlo kako je Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem pustio svoje žene, pa je došao od svoje kuće i ušao u mesdžid gdje je našao ljude kako o tome govore. Zatim je nestrpljivo zatražio dozvolu da uđe kod Vjerovjesnika sallallahu 'alejhi ve sellem i tražeći objašnjenje upitao: „Da li si razveo svoje žene?“ Odgovori: „Ne“. Omer reče: “Zatim sam stao pred vrata mesdžida i povikao svim glasom: ‘Allahov Poslanik nije pustio svoje žene.’” Zatim je objavljeno: „Kada saznaju za nešto važno, a tiče se bezbjednosti ili opasnosti, oni to razglase…“ Kaže Omer: “Ja sam bio taj koji je ovu stvar saznao i zaključio (ar.istenbettu).”

Poznato pravilo u tefsiru glasi: uzima se u obzir općenitost izraza, a ne posebnost razloga objave.