Kroz historiju islama pri vremenu iskušenja i poteškoća istinski predvodnici izlaze na vidjelo da bi se borili za ono što  predstavlja islam,  dok se sa suprotne strane druge javne ličnosti i ”učenjaci” javljaju kao prave prepreke u misiji islama. Uloga ovih drugih, bolje poznatih kao ”učenjaka sultana-vladara”, je neophodna za dalji opstanak tlačenja, nepravde i nevjerstva dajući ”vjersku legitimnost” korumpiranim vladarima i opravdavajući njihova djela.

Vjerska legitimnost ovim tiranima se ostvaruje kroz sljedeću kombinaciju:

  • Daje se prednost objašnjavanju ogranaka vjere na uštrb njezinih osnova jer poznavanje osnova čuva razum od toga da budu zavedeni nekim ograncima koji su izvedeni iz konteksta.
  •  Fokusiranje na koncept pokornosti vladaru bez da se objašnjavaju čvrsti uslovi koje vladar mora ispuniti prije nego što mu se pokaže pokornosti, i neuzimanje u obzir da li je vladar pravedan ili tiranin.
  • Ignorisanje čvrstog stava islama naspram borbe protiv tlačenja i silnika, uz osporavanje poslaničkog hadisa koji spominje da je borba protiv nepravednog vladara pa makar riječju najvrijedniji oblik džihada.
  • Zabranjivanje bilo kakve kritike upućene vladaru i bilo kakvog poziva za slobodu i pravdu pod opravdanjem da čuvaju ummet od fitne, razdora i podjela.
  • Hvaljenje vladara za svaku pozitivnu sitnicu a ignorisanje krupnih djela, dok u isto vrijeme napadaju  one koji kritikuju vladare dovodeći u pitanje njihovu vjeru i adab.
  • Okrivljujući loše stanje ummeta samo na naše grijehe, tj. bez osvrćanja na ono što vladari rade.

Da bi se borili protiv pokušaja iskvarenih učenjaka i propovjedača da se idoliziraju vladari moramo imati na umu sljedeće stvari:

  •  Razumjeti definiciju učenjaka, imama, govornika, učača Kur'ana itd. jer nije svako ko drži javne govore u isto vrijeme i učenjak.
  • Glavna uloga učenjaka je da podiže svjesnost i pomaže druge ljude da spoznaju istinu. Njihov fokus mora biti pozivanje na dobro a odvraćanje i zabranjivanje zla,  što je i osnova islama. Smrt drugih ljudi od muslimana, ili tlačenje koje se vrši nad njima nije političko neslaganje, nego je poziv da se nešto poduzme po tom pitanju.
  • ”Meso učenjaka je otrovno” – Ovaj govor  (iako je ispravan) je zbog načina na koji se interpretira postao neislamski paradoks. Učenjaci i javne ličnosti su samo ljudi i kao takvi mogu pogriješiti, učiniti grijeh, ili još gore skrenuti od islamskih učenja. Allah kaže:

    وَٱتْلُ عَلَيْهِمْ نَبَأَ ٱلَّذِىٓ ءَاتَيْنَٰهُ ءَايَٰتِنَا فَٱنسَلَخَ مِنْهَا فَأَتْبَعَهُ ٱلشَّيْطَٰنُ فَكَانَ مِنَ ٱلْغَاوِينَ ١٧٥

    175 I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio pa ga je šejtan dostigao, i on je zalutao.

    El-A'raf, 175

 

 

  • Islam hvali slobodnog čovjeka koji razmišlja za sebe i traži znanje da bi bio sposoban da vodi svijet ka boljem stanju. Islam ne odgaja ljude da budu slijepi slijedbenici svojim vladarima i vlasnicima bez da ne osmatraju i vagaju stvari i njihovu ispravnost. Veliki ashabi, poput Omera ibn El-Hattaba radijellahu 'anhu kome je obećan Džennet su bili ispitivani i kritikovani javno  radi manjih i nejasnijih stvari. Šta više, neki ashabi su se razilazili sa Poslanikom sallallahu 'alejhi ve sellem u stvarima koja nisu vezana za vjeru.
  • Glavni cilj islama je da uspostavi pravdu na zemlji i da očuva ljudskost. Svaki pokušaj bilo koga od ljudi da nas odvede u zabludu, stranputicu ili da nas uspori na pravom putu je čista izdaja misije islama. Allah to potvrđuje u ajetima sure El-Bekare:

    إِنَّ ٱلَّذِينَ يَكْتُمُونَ مَآ أَنزَلْنَا مِنَ ٱلْبَيِّنَٰتِ وَٱلْهُدَىٰ مِنۢ بَعْدِ مَا بَيَّنَّٰهُ لِلنَّاسِ فِى ٱلْكِتَٰبِ أُو۟لَٰٓئِكَ يَلْعَنُهُمُ ٱللَّهُ وَيَلْعَنُهُمُ ٱللَّٰعِنُونَ ١٥٩

    159 One koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i Pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a prokleće ih i oni koji imaju pravo da proklinju;

    El-Bekare, 159

  • Što se tiče fikha, podizanje svjesnosti kao i javan govor protiv javne ličnosti koja je učinila grešku ili se nalazi u mutnoj poziciji,  ne samo da je izuzetak iz pravila o ogovaranju nego je čak preporučena radnja, jer Allah kaže:

    لَّا يُحِبُّ ٱللَّهُ ٱلْجَهْرَ بِٱلسُّوٓءِ مِنَ ٱلْقَوْلِ إِلَّا مَن ظُلِمَ وَكَانَ ٱللَّهُ سَمِيعًا عَلِيمًا ١٤٨

    148 Allah ne voli da se o nepravdi glasno govori, to može samo onaj kome je učinjena nepravda. – A Allah sve čuje i sve zna.

    En-Nisa', 148

Kako naš ummet prolazi kroz vrijeme kolonizacije, okupacije, tiranije i tlačenja u isto vrijeme moramo stasati da se nosimo sa izazovima koji su ispred nas. Naše dobrostanje, sloboda i neovisnost  počinju sa našim ličnim unutrašnjim odgojem kako bi bili u mogućnosti da se odreknemo svih idola, počevši od onih koji koriste vjeru koja oslobađa kako bi njome zarobili ljude u pokornosti silnicima.
Izvor: http://www.doamuslims.org/?p=4394