أَفَلَا يَتَدَبَّرُونَ ٱلْقُرْءَانَ وَلَوْ كَانَ مِنْ عِندِ غَيْرِ ٱللَّهِ لَوَجَدُوا۟ فِيهِ ٱخْتِلَٰفًا كَثِيرًا ٨٢

82 A zašto oni ne razmisle o Kur'anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.

En-Nisa', 82

Nakon spomena stanja licemjera, njihovog snivanja u nepokornosti Uzvišenom i Njegovom Poslaniku, i njihova smišljanja u iznalaženju izgovora, On Uzvišeni ih prekorava zbog njihovog okretanja od Kur'ana i nerazmišljanja o njemu i njegovim značenjima. Upravo ovako je otpočeo imam El-Kurtubi svoj govor u tumačenju ovog ajeta.

Uzvišeni Allah je ovim ajetom pozvao na razmišljanje o Kur'anu kazavši pri tome „jetedebberune“. Svi mufessiri spominju da je značenje ovdje korištenog glagola: razmatranje neke stvari do njezina kraja i posljedice. Korijen ove riječi je sastavljen od tri konsonanta: dal – ba –ra / d – b – r. Tako se, na primjer, za pčelu (ar. nahl) kaže i „debr“ jer koristi medonosno bilje do zadnjeg nektara ili polena. Ogroman imetak koji ostaje i nasljednicima se takođe naziva „debr“ upravo zbog njegovog mnoštva. Dakle, upravo u ovom smislu treba da bude razmišljanje o Kur'anu!

Kaže Ibn ‘Abbas: zašto oni ne razmatraju Kur'an razmišljajući o njemu, pa da vide kako jedan njegov dio potvrđuje drugi istinitim, i da niko od stvorenja nije kadar tako nešto reći.

Kaže Ibn Kesir u tefsiru ovog ajeta: Allah Uzvišeni naređuje svojim robovima da razmišljaju o Kur'anu, zabranjuje im da se okreću od njega i razumijevanja njegovih jasnih značenja, poruka i jezgroviti izraza, i daje im na izbor da uoče kako u Ku'anu nema razilaženja, niti komešanja i zamršenosti izraza, niti suprotnosti, niti proturječnosti – jer je on (Kur'an) objava od Mudrog i Hvaljenog, i istina od Istine (el-hakk).

„ …Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoga razilaženja“

Ibnu-l-Dževzi spominje tri govora mufessira u vezi s riječima Uzvišenog „mnoga razilaženja“.

Prvo: spomenuto razilaženje kojeg nema u Kur'anu je protivrječnost, tj. nema kontradiktornosti – ovo je govor Ibn ‘Abbasa, Katade, Ibn Zejda i većine mufessira;
drugo: da je to laž – ovako su to protumačili Mukatil i Ez-Zedžadž;
i treće: da se ovo odnosi na razna mimoilaženja i monotonost koja se javlja sa strane rječitosti i elokvencije u govoru. Drugim riječima, neminovno je za svaki govor, kada se odulji, da postane monoton i dosadan, a upravo to nije slučaj samo sa Kur'anom. Ovo tumačenje je iznio El-Maverdi.
Slično ovome je rekao i imam El-Kurtubi kazavši: Zaista, nema govornika koji odulji svoj govor osim da će se u tom govoru naći svakojako razilaženje, bilo u opisu i izrazu, bilo u kvalitetu značenja, bilo u kontradiktornosti i laži. Zato je Allah Svevišnji naredio razmišljanje o Kur'anu, jer u njemu neće naći nijedno od navedenih nedostataka u govoru i izrazu.

Ibn Kesir u komentaru na ovaj ajet navodi i sljedeći hadis:

Od ‘Amr ibn Šuajba prenosi od svog oca, a on od svog djeda koji kaže: „ Sjedio sam sa svojim bratom na jednom sijelu koje mi je draže od crvenih deva. Okrenuo sam se sa svojim bratom, kad ono na vrata uđe skupina učenih od ashaba Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem Nismo htjeli da ih razdvojimo pa smo sjeli pokraj njih. Tada su oni spomenuli neki ajet iz Kur'ana i počeli se raspravljati u vezi s njim tako da su podigli svoje glasove, pa je izašao Allahov Poslanik ljutit toliko da mu se zacrvenilo lice bacavši na njih prašinu. Zatim je rekao: ‘Polahko, narode, zbog toga su propali narodi prije vas – zbog toga što su se razišli sa svojim vjerovjesnicima i suprotstavljali jedan dio knjige drugom. Zaista Kur'an nije objavljen da bi jedan njegov dio opovrgavao drugi, već je objavljen da se međusobno potvrđuje, – pa što spoznate od njega, radite po tome, a što ne razumijete od njega, pitajte o tome učenog u njemu.’” (Ahmed, sa dobrim lancem prenosilaca; 2/181)