UŽIVO ČETVRTAK, 19. NOVEMBAR 2026.
Informativni portal
Banja Luka 12° oblačno
HITNO
Kolumne

RASPOREĐIVANJE RADNIKA NA DRUGO RADNO MJESTO „DREVNA SANKCIJA“ LOŠIH POSLODAVACA ILI „STRUČNO BAVLJENJE“ ORGANIZACIJOM RADA I LJUDSKIM RESURSIMA?

Kolumna: Dalibor Zarić

Svi tipovi preduzeća ili organizacija, bez obzira na osnovnu djelatnost koju obavljaju, u svom radu imaju potrebe za određenim resursima kojima se uspostavlja efikasan i efektivan rad, da bi se u konačnici postigli unaprijed planirani poslovni rezultati. Prema stručnoj literaturi, ta osnovna podjela ogleda se u resursima kao što su: finansijski resursi, materijalni resursi, informacioni resursi i ljudski resursi. Postoji još varijacija i podjela, ali ovo bi bila neka osnovna. Svjesno navodim posljednje ljudske resurse, jer je to osnovni i najvažniji resurs svake organizacije, od koga sve počinje i na kome se sve završava. Svako preduzeće bi trebalo bez obzira na tip ili veličinu pridaje veliki značaj ovom resursu, ali to nije slučaj.


Praktično možemo da primjetimo da imamo rijetke svijetle primjere u privatnom sektoru, koji se na krajnje profesionalan način bave ljudskim resursima i da su svoje poslovanje u ovom segmetnu približili standardima nekim od vodećih zapadnih kompanija (koji su ujedno i najpoželjniji poslodaci), zbog čega radnici napuštaju poslodavce, bilo da je riječ o državnom i privatnom sektoru da bi radili kod takvih poslodavaca. Kada posmatramo državni sektor, ne nalazimo svijetao primjer bavljenja ljudskim resursima i obično, gotovo tipski, imamo prisutne probleme u vođenju ovog važnog resursa, na jednom lajičkom i na nivu čiste imrpovizovacije.


Sektor ljudskih resursa kod poslodavca ili „kadrovska služba“ kako se to još i danas zove u mnogi preduzećima i organizacijama, vrlo često služi kao „streljački vod“ ili „sektor za sankcije radnika“, odnosno apsolutno dijametralno suprotno od one funkcije koju taj sektor treba da obavlja, kao što su: selekcija kadra; adekvatno raspoređivanje radnika u skladu sa profilom obrazovanja i stečenim radnim iskustvom i vještinama radnika; motivacija i zadovoljstvo radnika; raspređivanje u pripadajući platni razred; adekvatno vrednovanje poslova i radnih zadataka i uspostavljanje jasnih odnosa između radnih mjesta koherentno i vrijednosno; obuke radnika; usavršavanje radnika; razvoj karijernog puta radnika; praćenje obavljanja poslova radnika; raspored radnika u skladu sa potrebama; analiza tržišta rada i potencijalnog kadra za angažovanje u skaldu sa potrebama orgnizaicje; revizija organizacije i sistematizacije i usklađivanje sa potrebama poslodavca podižući performanse i iskoristivost ljudskih resursa unutar preduzeća u cilju odgovora na potrebe i ostvarivanje zadatih planova, što u konačnici utiče na zadržavanje ili povećavanje konkurentnosti na tržištu; usmjeravanje ovlašćenih rukovodilaca u vezi stanja, potreba i razvoja ljudskih resursa uz komparativnu analizu plana rada ili planova rada (ako je preduzeće organizovano sektorski), kao i obavljanje socijalnog rada kroz koji se poslodavac treba baviti svakim radnikom pojedinačno, te niz drugih funkcija koje treba obavljati, a koji se ne mogu nabrojati u ovom tekstu, nabrojali smo samo nekoliko.


U prethodno navedenom napravljen je osvrt na važnost ljudskih resursa, ukazujući na to da su oni osnova svake organizacije, bez obzira na tip, djelatnost i veličinu.

No, kod pojedinih poslodavaca, moguće najviše iz čistog nepoznavanja materije, ljudski resursi su apsolutno zanemareni, i radnik kao predmet bavljenja ljudskih resursa, apsolutno je zanemaren u radnom prostoru i radnoj sredini. Takvi poslodavci obično ne vode brigu o radniku, nego naprotiv, prema radniku imaju pogled sa nipodaštavanjem i njegovim obezvrjeđivanjem i stavljajući ga u red onih stvari koje se smatraju „teretom“ i „troškom“, a po nekada i „smetnjom“. Zbog toga vrlo često možemo vidjeti da se se poslodavac na krajnje pogrešan način bavi radnikom, odnosno umjesto stvaranja atmosfere da isti bude stimulisan i da izvršava svoje radne zadatke, u cilju postizanja zajedničkih ciljeva organizacije, isti bude „utopljen“ u toksičnu atmosferu u namjeri da se isti „udavi“ i napusti organizaciju, a to se radi u namjeri da se organizacija rastereti po više osnova radnikom, jer istog vrlo često smatraju kao nepotreban resurs, finansijski teret i uz to vrlo često nepodobnim (ali ne toliko za rad, koliko na jednom ličnom nivou). Jedan od mehanizama za kojima poslodavac često poseže u tom „sadističkom odnosu“ prema radniku (a on nam predstavlja centralnu temu ove kolumne) u namjeri da demotiviše radnika da ostane na radu i dovede ga u poziciju da sam otkaže ugovor o radu i napusti organizaicju ili ga „istisne“ unutar organizacije iz svih radnih procesa zbog njegove nepodobnosti, jeste otkazivanje ugovora o radu i dostavljanje ponude za raspored na druge poslove i radne zadake, koji obično predstavljaju raspored na neko nepotrebno i nefunkcionalno radno mjesto. Sigurno ste svi već čuli za ovo ili možda doživjeli. Ovakva promjena rasporeda predstavljena u stručnim literaturama kao „quiet firing“ (tiho otpuštanje), koja dalje dovodi radnika u stanje „boreout“, koji se kod nas u literaturi predstavlja kao „sindrom dosade“ ili „poslovne obamrlosti“ i još drugih stanja radnika, čime se utiče na psihičko stanje radnika koje demotiviše i doslovno „gasi“ želju i motivaciju radnika za radom, jer je stavljen u poziciju da je nebitan i nepotreban i u poziciju da mora da se bori za svoje radne zadatke, da bi ih imao i izvršavao i osjećao se korisnim i jednakim ili jednoako vrijednim u krugu svojih kolega, što je svakako apsurdno stanje i dokaz da rukovodioci određenim organizacijama nisu kadri baviti se ovakvim pitanjima i ne razumiju visinu štete koju prave organizacijama kojima rukovode i pojedincima koje stavljaju u takav položaj ili ih pak uopšte nije briga, a i takva ponašanja rukovodilaca imaju svoje stručne termine, koji su takođe svojevrsni fenomeni, o kojima ne bih širio u ovom tekstu.

Radnik zbog takvog postupanja često gubi motivaciju i napušta poslodavca, a u nastavku će se analizirati otkaz ugovora o radu i ponuda za raspored na drugo radno mjesto iz perspektive radnog zakonodavstva Republike Srpske.


Prvo bih u vezi ovog konkretnog pitanja istakao da Poslodavac u skladu sa članom 170., 171. I 172. Zakona o radu može da izmjeni sadržaj ugovora o radu i izvrši raspored radnika na drugo radno mjesto, uz jasno propisane uslove za raspored. Poslodavac ima pravo da rasporedi radnika na druge poslove i radne zadatke, ali pri tome mora da pazi na niz faktora i uslova koji kumulativno moraju biti ispunjeni i zadovoljeni. Zbog toga što se preko toga olako prelazi, poslodavci vrlo često dolaze u poziciju da budu tuženi i da proizvedu nepotrebne neželjenje situacije u koje se poslodavac sam dovede, svjesnim ili nesvjesnim obespravljivanjem radnika, donošenjem olako takve odluke.


Poslodavac je dužan sa jedne strane, na vrlo precizan način dostaviti razloge radniku u okviru ponude za raspored na druge poslove, koje su to potrebe nastale, u čemu se precizno (a ne paušalno) ogleda nastala potreba obavljanja poslova i zašto je baš taj radnik dobio predmetnu ponudu, a sa druge strane mora postojati osnov i dokazati da je prestala potreba za obavljanjem poslova na njegovom pretohodnom radnom mjestu ili da je prestala potreba obavljanja poslova od strane raspoređenog radnika. Alternativno moguće je radnika rasporediti kada se dokaže da imenovani ne može da izvršava radne zadatke tog radnog mjesta, ali opet, raspored se vrši uz dokazivanje potreba za raspoređivanjem radnika na drugo radno mjesto uz dovođenje u vezu njegove (od strane poslodavca, precizno i jasno utvrđene) kvalifikovanosti, sposobnosti i vještina sa poslovima, radnim zadacima i aktivnostima koje treba obaviti na radnom mjestu i koji se objektivno moraju obaviti (tzv. stvarna potreba). Naravno ovdje zakonodavac jasno podrazumjeva raspored radnika na „upražnjeno radno mjesto“, što je još jedan od uslova. Kada uđemo u suštinu ovog instituta, vidimo vrlo širok i precizan skup elemenata koji moraju biti kumulativno zadovoljeni da bi raspored na druge poslove i radne zadatke bio zakonit. U situacijama kada radnik nema raspored, ispravno je istog rasporediti na upražnjeno radno mjesto. U nekim situacijama poslodavac zbog želje da izađe u susret nekim radnicima ili u namjeri da ih nagradi, posegnu za otkazom ugovora radniku koji je raspoređen uz raspored na druge poslove, da bi rasporedio drugog radnika umjesto otkazanog radnika, što je školski primjer nezakonitog raspoređivanja radnika, a ovaj primjer je najčešći u praksi.


Vrlo često u praksi imamo situacije da se radnici raspoređuju, kako ja to volim nazivati u „kadrovska groblja“, a to su ona radna mjesta koja su sistematizovana kod poslodavca, da se određeni radnici rasporede, a da objektivno ne izvršavaju poslove i radne zadatke i da nemaju smisao u sistemu, posmatrano u vertikalnoj ili horizontalnoj organizaciji jednog poslodavaca, čime se radnik sklanja iz procesa rada i obespravljuje. To su radna mjesta koja nemaju nikakve koherentne veze sa drugim radnim mjestima, jer suštinski nisu nastala podjelom rada i raščlanjivanjem poslova i nisu obuhvaćena knjigom procesa i procedurama u radu poslodavca, kao i nizom drugih internih akata, da ne brojimo. Takva tzv. radna mjesta predstavljaju samo naziv u Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaicji radnih mjesta i ništa više, te sve ono što treba da sadrži suštinski radno mjesto ne postoji, ne egzistira i izostaje.


U navedenim uslovima, poslodavac ugrožava radnika oduzimajući mu elementarna prava ustanovljena i propisana međunarodnim aktima, domaćim zakonodavstvom ili opštim i internim aktima poslodavca. Podvođenjem ovakve radnje pod institut rasporeda na drugo radno mjesto, oduzimaju se (u praksi vrlo često i svjesno) elementarna prava, počevši od prava na rad i daljeg sprječevanja radnika da uživa ugovorena prava i obaveze, kao i dalje izvršavnje radnih zadataka na radnom mjestu na kome je iste imao. Uglavnom ovakav čin i izopštavanjem radnika na ovaj način, šalje se poruka u radnoj organizaciji da je „izvršena sankcija“ prema radniku i da svako sljedeći može biti u istom položaju ukolko nije po volji i mjeri nadređenog. Radnik u ovakvom položaju ne trpi samo obespravljivanje postupanjem poslodavca suprotno članovima 170., 171. I 172. Zakona o radu, nego trpi direktne protivpravne posljedice koje se odnose na uznemiravanje na radu i diskriminaciju, koje su kao takve propisane Zakonom o zaštiti od uznemiravanja na radu, Zakonom o zabrani diskriminacije (na nivou BiH) i Zakonom o radu, a ako je ovakvom postupanju prethodio i kontinuriran i intezivan protivpravni tretman radnika u trajanju šest mjeseci (prema sudskoj praksi), možemo slobodno goviriti i o ispunjenosti svih elemenata koji čine mobing. Naravno sve pobrojano ima svoje posebne elemente koji kumulativno trebaju biti ispunjeni da bi se neka radnja poslodavca podvela pod određeno protivpravno stanje u kome se radnik nalazi. Ovakvo ponašanje poslodavaca ne možemo podvoditi pod nesvjesno činjenje, nego naprotiv, vrlo svjesno i sistematično činjenje prema radniku koji se dovodi radnika u položaj stigmatizacije, narušavanja integriteta, narušavanja ugleda u društvu i među kolegama i kome se na direktan način „vrši udar“ i na privatni život, jer poslovni i privatni život nisu „dvije odvojene posude“, a to je nesporno i analogno jer psihičko i emotivno stanje nije moguće razdvojiti na te dvije pomenute sfere života. Treba istaći i to da povreda prava na navedeni način prestavlja i povredu prava radnika koja se štite Krivičnim zakonikom Republike Srpske, što govori o tome koliko su važna prava radnika i koliko je obespravljivanje „svakodnevnica“ u ovom društvu da se taj institut morao propisati u KZRS. Analogno tome, kada kažem „svakodnevnica“ jasno je koliko je sve prethodno opisano prisutno u praksi da je zakonodavac morao regulistai ovu vrsu zaštite kroz KZRS.

Želim napraviti kratku analogiju kroz primjer da je zakonodavac morao da uvede institute za kriminalizaciju „klevete“ iako postoji Zakon o zaštiti od klevete, koji se usko bavi klevetom, a to je učinjeno jer je sveprisutnost klevete u javnom prostoru premašivala sve pragove i postala masovna pojava i dio svakodnevnice, poput ovog našeg pitanja kojim se bavimo u ovom tekstu. Poenta je u tome da je zakonodavac na taj način imao namjeru dodatno da prevenira obespravljivanje radnika, kao jednu omasovljenu pojavu u svijetu rada i demotiviše i spriječi bilo kakav pokušaj u tom smjeru od strane poslodavca. Međutim i dalje je obespravljivanje sveprisutno i svakodnevno, odnosno nije se mnogo postiglo.


Moj savjet radnicima svakako ne treba da ima dilemu da koristi sva pravna sredstva prema poslodavcu iz više razloga, a to je: zaštita ostvarenih prava i prava zagarantovanih zakonima i drugim aktima, zaštita sopstvenog zdravlja, zaštita integriteta i ličnog dostojanstva među kolegama i van radnog okruženja, pokazivanja jasnih granica da niste i ne možete biti osoba koja trpi „napad“ u svakom smislu ove riječi, te da spriječite i prevenirate dalje postupanje poslodavca u ovom smjeru koje je izvjesno jer ne pružate otpor učinjenom, čime šaljete poruku da poslodavac može da vas obespravljuje.
Na kraju, na osnovu svega iznesenog u ovom tekstu, posmatrano sa stanovišta više nauka, možemo zakučiti da je pogrešna primjena analiziranog instituta vrlo štetna i da ostavlja nesagledive posljedice koje se odražavaju personalno na radnika i na organizaciju kojoj taj radnik pripada, te u skladu sa tim zaključkom nadam se da će poslodavci profesionalizacijom ljudskih resursa bolje upravljati ljudskim resursima i bolje shvatiti njihovu važnost i prestati na taj način urušavati mnogo više od onoga što vide, a to je u konačnici urušavanje kompletne organizacije kojom rukovode. Posebna satisfakcija bi bila, kada bi poslodavci podigli sektor ljudskih resursa na neki viši nivo i u skladu sa vijekom i vemenom u kome se nalazimo, a ne da to bude sve ono što danas u većini slučajeva jeste, čast izuzecima i svijetlim primjerima.

#kolumna #daliborzarić

Ostavite komentar

Ne objavljuje se.