Fenomen „lažnog bolovanja“ u javnom sektoru i državnim preduzećima u Republici Srpskoj, složen je problem koji proizilazi iz socioloških, ekonomskih, upravljačkih i sistemskih faktora. Vrlo često za „lažna bolovanja“ poslodavci okrivljuju ljekare porodične medicine, prvostepene komisije i tako dalje, ali već napočetku ovog teksta zaključiću da svi dali jedan doprinos u razvoju ovog fenomena. Kada kažem svi, mislim na zakonodavca, usko nadležne institucije, poslodavce i radnike. U vezi ovog pitanja nema nevinih i istini treba pogledati u oči. Jedina istina u svemu tome je da nisu uvijek i u svakom slučaju svi krivi za svako pojedinačno „lažno bolovanje“, nego svoju krivicu imaju od slučaja do slučaja.
Privremena spriječenost za rad (u daljem tekstu: bolovanje), kao vrsta odsustva uz nakandu plate, bila je predmet prvih donesenih međunarodnih konvencija. Od osnivanja Međunarodne organizacije rada do danas protekao je period duži od 100 godina i kroz protek vremena, sve do danas, ovo pitanje je regulisano donošenjem novih konvencija, koje su nekada regulisale nešto što do tada nije bilo regulisano, a neke su opet unapređivale prethodno donesene konvencije, što nam pokazuje dugo vremensko razdoblje u kome je na međunarodnom nivou ovo pitanje bilo važno i kontinuirano uređivano. U prošlosti, industrijalizacijom kapitalističkih zemalja, jačanjem sindikata, nastupile su potrebe za pregovaranjem između poslodavaca i radnika. Zbog nastalog polariteta, javila se potreba za uređenjem prava i obaveza radnika i humanizacije rada, što je između ostalog dovelo do toga da se uredi i ovo pitanje, jer spada u red najvažnijih pitanja koja se odnose na zdravlje radnika. Bosna i Hercegovina ratifikovala je pojedine konvencije (ne sve) koje se odnose na ovo pitanje, te je zbog toga Republika Srpska, kroz zakone koje donosi Narodna Skupština Republike Srpske, propisala ovo pravo i uredila način ostvarivanja prava. Posmatrano na nivou Republike Srpske ovo pravo propisano je Zakonom o radu, Zakonom o obaveznom zdravstvenom osiguranju, kao i Pravilnikom za utvrđivanje privremene spriječenosti za rad.
Formalno, učinjeno je sve što je bilo potrebno da se ovo pravo ostvaruje i da pravo na odsustvo po ovom osnovu ostvari svako ko je privremeno spriječen za rad. Zakonodavac je na to stavio tačku donošenjem pomenutih zakona i pravilnika, ne ulazeći u to da li doneseni zakoni i pravilnici daju željeni efekat, odnosno ne mareći da su doneseni propisi postali platforma za hiperprodukciju „lažnih bolovanja“ kojima je gotovo nemoguće ući u trag. Zakonodavac bez obzira na niz inicijativa za izmjenu i/ili dopunu zakona ne želi otvarati ovo pitanje i ne želi pokušati intervenisati na postojećim propisima donošenjem izmjena i/ili dopuna istih, vjerovatno jer je svjestan težine i složenosti ovog pitanja.
Dalje posmatrano, iz stečenog iskustva zaključujem da Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske vodi vrlo „trome“ postupke vanredne provjere privremene spriječenosti za rad, koji vrlo često zbog dužine trajanja tog postupka postanu besmisleni, odnosno prestaju biti efikasan i efektivan mehanizam provjere privremene spriječenosti za rad. Uz sve to, Fond odgovara poslodavcima u postupku vanredne ocijene radne sposobnosti obavještenjem o privremenoj spriječenosti za rad radnika, bez upute o pravnom lijeku u vezi pokrenutog i provedenog postupka po zahtjevu poslodavca. U dosta slučajeva to obavještenje je stizalo poslodavcima poslje dva ili više mjeseci u odnosu na podneseni zahtjev, a za određen broj pokrenutih predmeta (zahtjeva), obavještenje nikada nije ni došlo do poslodavca. Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske vrši javna ovlašćenja povjerena zakonom u oblasti obaveznog zdravstvenog osiguranja i treba da omogući pravo na žalbu poslodavcu ukoliko je nezadovoljan ocijenom vanredne ocijene radne sposobnosti radnika, kao što radnik ima pravo da zahtjeva donošenje rješenja na osnovu koga će se žaliti u kratkom roku nadležnoj komisiji, ukoliko je nezadovoljan ocijenom koju je lično pokrenuo.
S obzirom na to da je zakonodavac ostavio pravne praznine i da zakonsko rješenje koje je na snazi ne daje efikasnije mehanizme kontrole, te da Fond praktično vrši svoju funkciju najbolje što može, a što nije dovoljno, to sve pogoduje nesavjesnim radnicima (koji odlaze na rad kod drugih poslodavaca tokom bolovanja ili spajaju godišnji odmor sa bolovanjem i drugo) i onim prinuđenim da odsustvuju sa rada po ovom osnovu. Kada kažem prinuđenim da odsustvuju, ne mislim na one koji su objektivno privremeno sprječeni za rad, nego onu grupu radnika koja je prinuđena (alternativno) otvoriti bolovanje zbog objektivnih životnih okolnosti koja formalno ne mogu biti osnov za odsustvo sa rada, kao i drugih razloga kao što su izostanak meriokratije, zatim „boreout“ (višak vremena i osjećaj beskorisnosti na radu), mobing, narušeni međuljudski odnosi, zbog loše organizaicone kulture i toksičnog radnog okruženja, nepravde prilikom napredovanja na radu i drugih razloga, a koji za posljedicu imaju potrebu radnika da se udalji sa rada. Svi ovi razlozi koje sam pobrojao nisu i ne mogu biti osnov za otvaranje bolovanja, ali su to najčešći neformalni razlozi zašto radnici odlaze na bolovanje, kroz formalno utvrđeno oboljenje koje je gotovo nemoguće vještačiti ili provjeriti kroz postupak vanredne ocijene privremene spriječenosti za rad.
Poslodavac vrlo često svojom poslovnom politikom utiče na ponašanje radnika. Ukoliko poslodavac nema razvijen pravičan sistem plata, napredovanja na radu, nema jednako raspodjeljenje poslove i jasne uloge svih zaposlenih, kao i uspostavljena jasna i propisana pravila nagrađivanja i sankcionisanja na radu, jedan od negativnih efekata i posljedica će biti odsustvovanje radnika sa rada po osnovu bolovanja. Kada se naruši prethodno pobrojano dolazi do dubljeg poremećaja u upravljanju ljudskim resursima i stvaranja okruženja koje radnik želi da napusti, bar privremeno, odlaskom na bolovanje. Izostanak jednakosti na radu i napredovanja u karijeri po mjerljivim rezultatima, stručnosti i na osnovu profesionalnih dostignuća, nedostatak ili slabost mehanizama kontrole, neefikasna organizacija rada i politički uticaj stvaraju ambijent u kojem se zdravi radnici povlače na bolovanja, dok oni najkvalitetniji na kraju potpuno napuštaju sistem. Kada govorimo o poslodavcu, treba imati na umu da je menadžment taj koji kreira poslovnu politiku, odnosno povoljnu ili nepovoljnu klimu i od menadžmenta kreću rješenja ili problem, u zavisnosti od kvaliteta kadra koji rukovodi subjektom.
Ukoliko posmatramo rad ljekara, posmatrajući njihov rad formalno i procesno, možemo da zaključimo da je njihov rad „besprekoran“, ali ako sa druge strane analizramo statistiku i broj bolovanja koji je dobren od strane ljekara, te brojke bude sumnju u opravdanost broja bolovanja. Sistemska blagost ili linija manjeg otpora u zdravstvenom sistemu omogućava relativno lako dobijanje doznaka za teže dokazive dijagnoze (poput bolova u leđima, stresa ili anksioznosti), čime se ovo pitanje dodatno usložnjava.
Odsustvo radnika sa rada ima niz štetnih posljedica, a posebno kada je u pitanju “lažno bolovanje”. Posljedice mogu biti materijalne i nematerijalne prirode. Materijalna posljedica se ogleda u objektivno neosnovanom plaćanju naknade po osnovu privremene spriječenosti za rad; angažovanje zamjenskog radnika na radu zbog održavnja procesa rada; povećanja broja sati rada drugih radnika koji su na radu i plaćanja uvećanja plate po osnovu ostvarenih prekovremenih sati radnika koji rade, a koji obavljanju posao odsutnog radnika i druge materijalne posljedice. Nematerijalne posljedice, mogu biti stvaranje nezadovoljstva kod radnika koji su na radu; povećanje obima poslova radnicima koji su na radu bez naknade; pad motivacije zbog dvostrukih standarda i postavljanja poslodavca prema ovoj pojavi; ugrožavanje zdravlja radnika zbog povećanog broja sati rada zbog manjeg broja radnika na radu (što može za posljedicu imati i materijalnu štetu za poslodavca zbog ugrožavanja zdravlja radnika); povećanje rizika od smanjene radne sposobnosti radnika koji su na radu ili invalidnosti, u zavisnosti od poslova koji se obavljanju i drugo.
Sve ovo kumulativno vodi ka urušavanju sistema u kome bolovnje prestaje biti socijalni i zdravstveni štit za onoga kome je zaista potreban. Ako svi gore pobrojani nastave da zatvaraju oči pred ovim problemom i dok svi ne promjene odnos prema ovom pitanju, isto nikada neće moći biti uređeno. Vrijeme je da se prestane za traženjem krivca u vezi ovog problema, jer smo ga pronašli. Potrebno je prihvatiti da je bolovanje posljedica, a ne uzrok u našem društvu i da ono ima dublje korijene, koji se ogledaju u izostanku sistemskih rješenja i izostanku morala prilikom donošenja odluka o odobravanju bolovanja, kao i zahtjevanju otvaranja bolovanja.
Ostavite komentar