Radni odnos kakav poznajemo više decenija prolazio je kroz transformacije i promjene,
prilagođavajući se tako tržištu rada i potrebama. Uticaji su bili razni, a te promjene,
zakonodavac je pokušao pratiti i regulisati, trudeći se da drži korak i kontrolu, odnosno da
donese regulu, kojom će obezbjediti rad propisan zakonom, pri tome pazeći na sve one
vrijednosti utkane u međunarodne konvencije rada i druga međunarodna akta, poput sporazuma,
deklaracija i, preporuka. Napretkom tehnologije, u posljednje dvije decenije, a posebno u doba
vještačke inteligencije ili tzv. „četvrte industrijske revolucije“, tradicionalni rad i radni
odnos kakav poznajemo na direktnom je udaru, kao i sam čovjek u ulozi izvršioca poslova i
radnih zadataka na radnom mjestu. Uticaj napretka u tehnologiji, konkretno razvoja vještačke
inteligencije i robotike, gotovo je nesaglediv u ovom momentu na svim poljima i u svim
oblastima, pa tako i na polju koje se odnosi na rad i radne odnosa kakve poznajemo.
Jedinstvena definicija vještačke inteligencije ne postoji. Postoji više definicija koje su
nastale kao takve u zavisnosti od stanovišta posmatranja iste. Ali jasno možemo zaključiti da
vještačka inteligencija ima sposobnost da oponaša ljudske aktivnosti poput zaključivanja,
učenja, planiranja i kreativnosti. Glavne osobine vještačke inteligencije su korišćenje
ogromne količine podataka i permanentnog prikupljanja novih podataka iz okoline, te
sposobnost za samostalno donošenje odluka i zatim djeluje na temelju istih.
Vještačka inteligencija, iako je nastala naučnim radom čovjeka, kao nova tehnologija
nedovoljno je istražena i u ovom momentu nisu poznate njene granice i mogućnosti. Zbog toga je
pred zakonodavcem težak zadatak, odnosno nije u potpnunosti jasno kako će zakonodavac
donijeti zakon koji će biti u potpunosti primjenjiv i koji će regulisati sva važna pitanja u vezi
vještačke inteligencije (u širem smislu), kada je ona nedovoljno istražena u ovom trenutku, a
zatim riješiti niz otvorenih pitanja koji se odnose na rad i prava radnika po osnovu radnog
odnosa, uže posmatrano, što je naša dilema i tema ove kolumne.
Posmatrajući okruženje, Evropska unija je već donijela regulativu koja se odnosi na vještačku
inteligenciju, koju su dužne slijediti države članice Evropske unije. Regulativa koja je
donesena sigurno nije dala odgovore na sve ono što je prethodilo i što predstoji po pitanju
vještačke inteligencije, ali su prvi koraci napravljeni u smjeru uređenja ovog pitanja. Prvi
koraci koje je učinila Evropska unija odnose se na donošenje Etničke smjernice za pouzdanu
vještačku inteligenciju iz 2019. Godine i Bijelu knjigu o vještačkoj inteligenciji iz 2020.
godine, zatim i Akt o vještačkoj inteligenciji iz 2024. godine (AI Act) koji je nastao, između
ostalog, na temelju prethodno pomenutih akata i njegova primjena propisana je u fazama. Svim
državama članicama Evropske unije, ostavljena je mogućnost dodatnog regulisanja vještačke
inteligencije. Evropska unija je kroz strategiju regulisala smjer razvoja za svaku državu
članicu.
Trenutno u regionu, Hrvatska kao članica Evropske unije, podliježe zakonskoj regulativi EU, te je
zbog toga u prednosti na ostale zemlje u regionu. Srbija do kraja godine usvaja sveobuhvatnu regulativu u vezi vještačke inteligencije u potpunosti usklađenu sa EU standardima.
Glavni cilj budućeg zakona jeste stvaranje bezbjednijeg digitalnog okruženja, zaštita privatnosti građana i
postavljanje jasne granice zloupotrebama u mrežnom prostoru. Jasno je da donošenjem navedenog
zakona Srbija pravi prvi korak u pravnom regulisanju vještačke inteligencije i stvara osnov da
pojam vještačke inteligencije razrađuje i definiše da kroz druge zakone koji bliže uređuju
određene oblasti, kao što je to oblast rada, te je očekivati donošenje Zakona o izmjenama i/ili
dopunama Zakona o radu u Srbiji. U Hrvatskoj je napravljen iskorak regulisanjem rada putem
digitalnih platformi (mobilna aplikacija, internet stranica i slično), donošenjem Zakona o
dopunama Zakona o radu u 2024. godine.
U Republici Srpskoj vještačka inteligencija još nije tema zakonodavne vlasti i možemo reći
da značajno kasnimo sa procesom usklađivanja u odnosu na zemlje u okruženju. Vještačka
inteligencija je sveprisutna i ima široku primjenu i prosto je jednako dostupna svakom
pojedincu u Republici Srpskoj, jednako kao i stanovnicima drugih zemalja. Napredak tehnologije
i uvođenje iste u radne procese nije upitan i praktično će progresivno rasti prisutnost
vještačke inteligencije u radnim procesima, bez obzira na to da li će zakonodavac učiniti
bilo šta po ovom pitanju. Ono što bi bilo pogubno jeste dalje ignorisanje činjenice da radne
procese osvaja automatizacija i digitalizacija, robotika, te da će čovjek kao osnovni resurs –
ljudski resurs sve manje biti potreban na radu i zbog čega će biti sve veći broj otkaza pod velom
„optimizacije rada i radnih procesa“, odnosno prestanka potrebe za radom radnika. Zbog svega
navedenog, jedna od teza ovog teksta jeste potreba da se pruži adekvatna pravna zaštita
radnicima u dobu tzv. Četvrte industrijske revolucije, koja otima rad i procese rada iz ruku
čovjeka. Da je to vrijeme došlo i da će doći i na naše prostore (možda nešto kasnije u odnosu
na naprednije zemlje) pokazuje nova sudska praksa. Radnici dobijaju otkaze zbog uvođenja
vještačke inteligencije u radne procese.
Simbolično, pred 1. maj, međunarodni praznika rada, u centar pažnje dolazi jedno od
najraspravljanijih pitanja: složen odnos između sveta rada i veštačke inteligencije. Sud u
Đenovi (Italija) je vratio na posao radnicu koju je zamjenila vještačka inteligencija. Odluka
predstavlja prvi slučaj radnog spora koji uključuje primjenu vještačke inteligencije. U četvrtak,
30. aprila ove godine, sud za radne sporove u Đenovi naredio je vraćanje na posao zaposlene
koja je u januaru 2025. godine dobila otkaz zajedno sa još troje kolega. Oni su „zamenjeni
veštačkom inteligencijom“. Prema sudu radi se o „nezakonitom otkazu“. Sud je presudio da je u
pitanju „nezakonit otkaz“ jer „nije ispunjena obaveza pronalaženja alternativnog radnog mesta,
koja nalaže da svaki poslodavac, pre nego što otpusti radnika iz ekonomskih ili
organizacionih razloga, proveri da li on može da bude raspoređen na drugu poziciju u
kompaniji sa drugačijim zaduženjima i manjim brojem radnih sati. Ovo je prvi slučaj u Italiji u
kojem su sudije morale da odlučuju o otkazima povezanim sa veštačkom inteligencijom, kako
ističu sindikati koji su podržali tužbu. Radnica koja je radila u kancelariji danske
logističke multinacionalne kompanije „Maersk“ u Đenovi odlučila je da tuži kompaniju nakon
otkaza koji je obrazložen planom interne reorganizacije. Ostali otpušteni radnici nisu
preduzeli ovaj korak i prihvatili su otpremninu koja im je ponuđena kao kompenzacija. Sudskom
odlukom zaposlena je vraćena na posao, a pripada joj i naknada štete za mesece tokom kojih nije
primala platu.
U vezi ovog slučaja, možemo da zaključimo da bi ovaj plan reorganizacije možda i uspio da poslodavac nije napravio procesnu grešku i nije omogućio raspored na drugo
upražnjeno radno mjesto, pa se može pretpostaviti da je isto učinio, da bi otkaz po ovom osnovu
bio zakonit. Važno je naglasiti da presudom nije osporen razlog i osnov plana reorganizacije, a
to je uvođenje vještačke inteligencije, te možemo zaključiti da je procesno izvodljivo otkazati
radnika uz poštovanje trenutno propisanih prava, što poslodavac u ovom pojedinačnom slučaju
nije učinio.
Dalje, prije deset mjeseci Kineski sud dodelio kompenzaciju otpuštenom radniku kojeg je
zamenila veštačka inteligencija. Slučaj privukao veliku pažnju kao primer kako Kina usklađuje
entuzijastično usvajanje veštačke inteligencije sa sigurnošću posla. Sud u Kini presudio je u
korist radnika čija ga je kompanija zamenila veštačkom inteligencijom, dodelivši mu više od
260.000 juana odštete (oko 65. 000, 00 KM). Radnik, pridružio se jednoj tehnološkoj kompaniji
kao supervizor za kontrolu kvaliteta, nadgledajući jezičke modele velikog obima (LLM) koji se
koriste u proizvodima veštačke inteligencije. Kompanija, kasnije je navela da veštačka
inteligencija može da obavlja njegov posao, te mu je ponudila premeštaj na niže radno mesto i
smanjenje plate za 40%. Kada je on to odbio, kompanija mu je uručila otkaz. Radnik je osporio svoj
otkaz, a sud u Hangdžouu presudio je u aprilu da je kompanija pogrešila što ga je otpustila i
naložio joj da mu isplati 260.000 juana na ime odštete. Ovaj slučaj je privukao veliku pažnju
javnosti kao primer, naročito u periodu visoke nezaposlenosti mladih. Kineski državni
mediji pozdravili su presudu kao „ohrabrujuću poruku naporima za zaštitu prava radnika u eri
automatizacije“.
Zatim, imamo slučaj da je lokalna vlada Pekinga objavila prošle godine detalje arbitražnog
slučaja u kojem je kompanija otpustila ženu koja je 15 godina radila kao manuelni sakupljač
podataka. Kompanija je navela da automatizovani alat za sakupljanje podataka može da obavlja
njen posao. Arbitražna komisija je presudila da kompanija ima pravo da integriše veštačku
inteligenciju u svoj poslovni model, ali da to ne predstavlja „značajnu promenu objektivnih
okolnosti“ koja bi mogla da bude pravni osnov za raskid ugovora o radu. Komisija je navela: „Dok
uživaju u prednostima tehnologije, poslodavci istovremeno moraju da preuzmu odgovarajuće
društvene odgovornosti.“
Ovi primjeri iz sudske prakse, kada ih čitate, izgledaju kao „vijesti iz svijeta“, ali će brže
nego što mislite biti dio naše stvarnosti. Otkazni nisu jedina negativna pojava. Prema
riječima stručkanja, smatra se da će se mnogo izraženija i negativnija pojava ogledati u nadzoru
i kontroli radnika i da je to njeno primarno i glavno obilježije, koje nazivaju
„apokaliptičnim“ za svijet rada koji poznajemo. Tržište rada i oblici rada koje poznajemo će
se mjenjati u raznim pravcima. Vještačka inteligencija će otvarati neka druga radna mjesta, a
pred sobom će zatvarati ona nama do sada poznata, te će izvjesno „gasiti“ potrebu za određenim
profilima zanimanjima ili isključiti potrebu za obavljanjem određenih posloda od strane
čovijeka u cijelosti.
Da li će radna snaga koju imamo biti spremna za takvo tržište rada, ostaje da vidimo. Jedno je
sigurno, a to je da će radna snaga biti prinuđena na prilagođavanje digitalnom okruženju i
moraće se osposobljavati i usavršavati za korišćenje digitalnih platfomri i drugih
digitalnih alata, u protivnom biće „kolateralna šteta“ tehnološkog napretka i postaće
bezvrjedni ili manje vrijedni na tržištu rada.
Mnogo prije praktične pojave vještačke inteligencije i njenih posljedica koje stvara, kako na
drugim poljima, tako i na polju radno – pravne oblasti, raspravljali smo kroz više tekstova
(kolumna) o potrebi za unapređivanjem i boljim definisanjem određenih stečenih radničkih
prava, kao i uvođenja nekih novih. Zakon o radu je donesen prije 10 godina i sa ove vremenske
distance zaključujemo da sve manje može da odgovori promjenama koje su prisutne, a da ne
govorimo o vještačkoj inteligenciji. Zakonodavac mora da spozna i pripremi zakonodavni
okvir koji će regulisati rad kakav do sada nije bio zastupljen, a to je rad koji ne poznaje „uslove
rada“, „radni prostor“ ili „radno vrijeme“ (u tradicionalnoj formi), ili „alate rada“ jer
izvršilac iste može sam stvarati u trenutku koristeći se digitalnim platformama i
vještačkom inteligencijom. Prosto, sve ono što je propisano, regulisano i definisano
zakonima, u cilju definisanja određenih pojmova i tumačenja, nestalo je preko noći kada rad
posmatramo kroz prizmu vještačke inteligencije i u digitalnom okruženju. U svijetu je sve više
„digitalnih nomada“, odnosno ljudi koji koriste tehnologiju kako bi mogli da rade i žive na
raznim lokacijama na svijetu. Ti ljudi mogu da budu radnici u radnom odnosu, samostalni
preduzeztnici ili drugo, a koji se oslanjaju na internet i digitalne alate kako bi obavljali svoj
posao, omogućujući im da rade sa bilo koga mjesta. Mogu da rade sa bilo koga mjesta, za bilo koga
u cijelom svijetu, stvarajući novu vrijednost i proizvod za potrebe naručioca posla u zamjenu za
naknadu ili platu, a sve to bez adekvatne kontrole. Kroz ovakve primjere jasno je da su
zastupljeniji sve više liberalniji oblici rada i da će rad na radnom mjestu (u
tradicionalnom smislu) biti sve manje zastupljen, gdje to moguće, u zavisnosti od vrste poslova,
ali svakako da trendovi pokazuju da je potrebno kroz radno zakonodavstvo propisati institute
koji omogućavaju liberalnije oblike ugovaranja rada, kako bi zakonodavac držao kontrolu nad
svim oblicima rada.
Na kraju zaključujem i mišljenja sam da vještačka inteligencija neće u potpunosti zamijeniti
radnu snagu, već će promijeniti način rada i postati značajan alat u procesu rada. Umjesto
potpunog nestanka poslova, dolazi do njihove transformacije, pri čemu radnici preuzimaju
nove uloge koje uključuju saradnju s tehnologijom. Na osnovu analize, zaključujem da u savremenim
organizacijama sve je izraženija podjela između rutinskih i nerutinskih poslova. Rutinski
poslovi, koji se mogu lako automatizovati, sve se više zamjenjuju tehnologijom, dok nerutinski
poslovi, koji zahtijevaju kreativnost, kritičko razmišljanje i interpersonalne vještine,
dobijaju na važnosti. Prema OECD-u (2023), vještačka inteligencija značajno utiče na promjene u
strukturi radnih mjesta, pri čemu dolazi do smanjenja potražnje za određenim zanimanjima i
povećanja potražnje za novim vrstama poslova. Ove promjene zahtijevaju prilagođavanje
obrazovnih sistema i razvoj novih kompetencija zaposlenih. Najveći rizik od tehnološke
zamjene poslova i dalje bilježe sektori administracije, unosa podataka te osnovnog
knjigovodstva (Baxter, 2025). Osim smanjenja određenih poslova, vještačka inteligencija
podstiče stvaranje novih zanimanja koja ranije nisu postojala. Primjeri takvih poslova uključuju
stručnjake za vještačku inteligenciju, analitičare podataka, stručnjake za sajber-sigurnost i
stručnjake za upravljanje digitalnim sistemima. Prema Svjetskom ekonomskom forumu (2023),
očekuje se da će vještačka inteligencija dovesti do značajnih promjena u strukturi radnih
mjesta, pri čemu će neka zanimanja nestati, dok će se istovremeno pojaviti nova. Ovaj proces
često se naziva „transformacija tržišta rada“. Evropska komisija (2022) takođe naglašava kako
vještačka inteligencija utiče na preraspodjelu radne snage između sektora. Dok se u nekim
sektorima smanjuje broj zaposlenih, u drugim dolazi do povećanja potražnje za radnom snagom,
posebno u tehnološki naprednim industrijama. Važno je istaći da promjene u strukturi radnih
mjesta ne pogađaju sve zaposlene jednako.
Radnici s nižim kvalifikacijama često su izloženiji
riziku gubitka posla zbog automatizacije, dok zaposleni s višim nivoima obrazovanja i razvijenim digitalnim vještinama imaju veće mogućnosti prilagođavanja. Prema „Yale Budget
Lab-u“ (2025), vještačka inteligencija dovodi do promjena u strukturi zaposlenosti, pri čemu
raste potražnja za visokokvalifikovanim radnicima, dok se smanjuje potreba za jednostavnijim
poslovima. Osim toga, dolazi do promjena i unutar samih radnih mjesta. Radnici sve češće
moraju koristiti digitalne alate i sarađivati s vještačkom inteligencijom u svakodnevnom
radu. Time se mijenja način obavljanja poslova i povećava potreba za stalnim učenjem i
prilagođavanjem. U praksi se može primijetiti da organizacije sve više uvode hibridne
modele rada u kojima radnici kombinuju sopstvene vještine s mogućnostima tehnologije. Takav
pristup omogućava povećanje efikasnosti i bolje iskorišćavanje resursa. Vještačka
inteligencija utiče i na organizacijsku strukturu. Dolazi do smanjenja hijerarhijskih nivoa i
povećanja fleksibilnosti organizacija, što omogućava brže donošenje odluka i lakše
prilagođavanje promjenama. Važno je naglasiti i da ove promjene zahtijevaju odgovarajuće
upravljanje. Organizacije moraju planirati promjene, ulagati u razvoj radnika i osigurati da
prelazak na nove načine rada bude što uspješniji. To nam pokazuje kako vještačka inteligencija
ima značajan uticaj na strukturu radnih mjesta. Ona ne dovodi samo do nestanka određenih
poslova, već prije svega mijenja način rada i zahtjeve koje radna mjesta postavljaju pred radnike.
Organizacije koje se uspješno prilagode tim promjenama mogu ostvariti značajnu konkurentsku
prednost i osigurati dugoročnu održivost poslovanja.
Ostavite komentar