Kolumna / politička analiza- Božo Marić
Opozicija, ili kako se izgubiti na putu do pobjede koju svi najavljuju.
Postoji posebna vrsta političke tragikomedije rezervisana isključivo za opoziciju u malim zemljama s dugom tradicijom gubitka, a opozicija u Republici Srpskoj je upravo takva.
To je situacija u kojoj svaki akter znа da su šanse realne, svi se slažu da je promjena moguća, i svi bez izuzetka rade upravo suprotno od onoga što bi promjenu omogućilo.
Opozicija u Republici Srpskoj 2026. godine je remek djelo te vrste.
Blanuša: Profesor koji je položio stranački ispit, ali još čeka ocjenu birača.
Branko Blanuša je doktor elektrotehničkih nauka, redovni profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Banjaluci, tečno govori engleski i za razliku od nekih svojih kolega nema javnih skandala iza sebe.
Glavni odbor SDS-a jednoglasno ga je potvrdio za kandidata za predsjednika Republike Srpske. Zvuči kao idealan kandidat.
I tu nastaje problem.
Blanuša je poručio: “Spreman sam da saslušam sve i želim dogovor opozicije, ali se ne prodajem i niko drugi ne donosi odluke u okviru mojih nadležnosti u Srpskoj demokratskoj stranci.”
Rečenica koja bi zvučala čvrsto i dostojanstveno da nije izrečena u kontekstu u kojemu je njegova vlastita stranka nekoliko sedmica raspravljala hoće li on uopšte ostati kandidat. Dok kolegama iz opozicije nije poslao sporazum noću, iza ponoći, kao SMS poruku kao što se šalju loše vijesti ili pozivi na žurku za koju se ne zna hoće li biti uspješna.
“Zajedno do pobjede” zaključio je Blanuša. Lijep slogan. Problem je što “zajedno” u opoziciji Republike Srpske ima onoliko definicija koliko ima stranaka u toj opoziciji, a “pobjeda” je pojam koji svako mjeri sopstvenim metrom, i u skladu s tim koliku fotelju planira da zauzme.
Blanuša je profesor elektrotehnike. A u elektrotehnici, kada struja ide u više smjerova bez jasnog kola, to se zove kratki spoj. U opozicionoj politici Republike Srpske, to se zove koalicija.
Stanivuković: Gradonačelnik koji je želio biti predsjednik, a pristao biti premijer u sjenci.
Draško Stanivuković je fenomen koji se u srpskoj politici rijetko viđa: mlad, energičan, popularan, s dokazanom istorijom u Banjaluci gdje je kao gradonačelnik uspio promijeniti neke vidljive stvari u gradu čistije ulice, uređeni parkovi, aktivniji komunalni servis, redovno vodosnabdijevanje, građenje novih investicija uz građevinske dozvole.
Da, ali ko bi se šalili i sve to čitali u kultnom stripu “Alan Ford”. Stanivuković je Banjaluku pretvorio u kič i školski primjer nezakonite gradnje. Ankete mu ne idu u prilog i upravo zbog toga je odustao od kandidature za predsjednika Republike.
Stanivuković je najprije želio biti kandidat za predsjednika Republike Srpske. To je bila njegova žarko željena pozicija. To je bila njegova ambicija. I onda, nakon sedmica pregovora, medijskog pritiska i stranačkih kalkulacija, lošeg izbornog rejtinga, naprasno je prihvatio da podrži Blanušu kao zajedničkog kandidata uz implicitni dogovor i mig sa druge strane Drine da u slučaju pobjede on postaje mandatar za sastav Vlade.
Dakle: ti nosiš krunu, ja nosim kancelariju i pored babe Gospave, slušam Beograd!
Sporazum koji zvuči razumno, ali koji ima jednu fundamentalnu slabost, pretpostavku da će opozicija pobijediti. A pobjeda opozicije pretpostavlja jedinstvo. A jedinstvo opozicije pretpostavlja da se svi slože. A to kao što ćemo vidjeti nije baš samorazumljivo.
Stanivuković je rekao da je njegova odluka bila “izuzetno odgovoran čin u interesu Srpske”.
Moguće. Ali politički analitičar koji gleda ovu scenu s distance ne može a da ne primijeti: čovjek koji je najavio da može biti predsjednik, koji više nema podršku u anketama, koji vodi najveći grad u Republici na način da mu je većina građana nezadovoljna, nada se drugoj ulozi i to onoj najvažnijoj u Izvršnoj vlasti? Pitanje je hoće li to birači doživjeti kao zrelost, ili kao povlačenje sa čela grada koji svakodnevno tone u sve veće i veće probleme. U pozorištu, to bi bio drugi lik koji podrži prvog, ostane bez aplauza i ode s pozornice prvog.
Trivić: Jedini glas razuma u haosu, koji niko ne sluša dovoljno dugo
Jelena Trivić je, bez sumnje, jedan od najozbiljnijih intelektualnih glasova u opoziciji Republici Srpskoj. Bivša kandidatkinja za predsjednicu, osnivačica Narodnog fronta, profesorica. Svaki put kada bi opozicija počela da klizi prema unutrašnjem ratu, Trivićeva bi uzela mikrofon i rekla nešto što je apsolutno tačno, logično i neoborivo.
“Ako je jedina šansa vlasti za pobjedu to da opozicija ima dva kandidata koji bi podijelili glasove, pa šta treba da uradimo? Naravno, suprotno. Biće jedan jedinstven kandidat i tad je naša pobjeda sigurna,” rekla je Trivićeva.
Savršena logika. Čista matematika. I kao i svaka savršena logika izrečena u balkanske opozicione uši prošla je s efektom koji traje onoliko koliko traje konferencija za novinare.
“Ne želim ni da pomislim da moje kolege u opoziciji neće imati taj stepen odgovornosti da to na taj način završe. Ne da hoće, nego mora doći do dogovora,” dodala je, s tonom čovjeka koji je već znao da će morati ponoviti tu rečenicu još deset puta. I ponavljala je. I ponavlja. Svaki put malo glasnije, svaki put s malo više naglaska na riječima “mora” i “odgovornost” kao nastavnica koja isti zadatak piše na tabli svaki dan, a razred i dalje ne piše domaći. Ali najveća i najskuplja greška koju profesor može učiniti, je da ne stane u zaštitu “studenata” i upravo je to greška koja će najviše koštati, jer narod nema pamćenje čovečije ribice, bez obzira na svesrdnu podršku zvaničnog Beograda.
Trivićeva je poručila i da je NF svjestan da može “istrpiti štetu kao stranka” zbog zajedničke pobjede. Rečenica koja otkriva dubinu problema: kada stranka mora javno da naglasi da je voljna podnijeti žrtvu, to znači da su ostali akteri u opoziciji već računali da će ona to i učiniti.
Vukanović: Čovjek koji je uvijek u pravu ali nikad u prostorijama zvaničnog Beograda
Nebojša Vukanović je možda najzanimljiviji lik ove predizborne sage. Lider Liste za pravdu i red, poslanik u Skupštini, novinar po vokaciji i po svemu sudeći čovjek koji je izgradio čitavu svoju političku karijeru na tome da govori stvari koje su tačne, ali koje niko ne želi čuti na način na koji ih on govori. Krivo sjedi i pravo reci ali on je jedini opozicionar koji po svoje mišljenje ne ide u Beograd.
Vukanović je kritikovao predloženi sporazum opozicije, navodeći da je tekst dobio noću, iza ponoći, kao SMS poruku od Blanuše, “suprotno svim ranijim razgovorima i dogovorima”.
Što je priznaćete objektivno, skandalozno. Sporazum o zajedničkom nastupu opozicije na izborima koji odlučuju o budućnosti entiteta, poslan kao ponoćna poruka na mobilni telefon. Kao narudžba pice. Ili kao pokušaj da se neko stavi pred svršen čin dok spava.
Vukanović je PSS opisao kao “vještačku tvorevinu nastalu simbiozom dijela PDP sa funkcionerima režima, SNSD-a, DEMOS-a, DNS, socijalistima” što je optužba koja, ma koliko bila provokativna, zaslužuje ozbiljan odgovor. Koji nije nikad stigao. Jer u opoziciji Republike Srpske odgovori ne stižu, stižu kontraoptužbe, pa saopštenja, pa novi sastanak.
Vukanović je proglasio pobjedu na sastanku opozicije na kojemu nije ni bio prisutan. Ovo je rečenica koja bi bila nevjerovatna u bilo kojoj drugoj političkoj tradiciji.
Čovjek proglašava pobjedu s mjesta na kojima nije sjedio, u ime dogovora koji nije ni potpisao, u korist kandidata kojeg nije ni izabrao.
I ipak u kontekstu opozicione politike Republike Srpske, to zvuči gotovo normalno.
Vukanović je u pravu u mnogo čemu. Problem je što “biti u pravu” i “biti koristan” u koalicionoj politici nisu uvijek isti pojam. Čovjek koji uvijek viče “požar” čak i kad je požar stvaran, na kraju ostaje sam ispred vatrogasnog doma, dok ostali diskutuju je li alarm bio glasniji nego što propisuje pravilnik.
Možda mu aktuelna opozicija najviše zamjera što nikad nije otišao na savjetovanje u Beograd i zbog toga se u opoziciji nikada neće postići jedinstvo.
Završna slika 2. dijela: Dogovor postignut, ali na koliko dugo i između koga?
Na kraju, opozicija jeste postigla nekakav dogovor. Blanuša je kandidat. Stanivuković ga podržava. Trivićeva aplaudira. Vukanović nije u potpunosti unutra, nije ni potpuno vani, i vodiće bitku za člana Predsjedništva BiH kao neku vrstu samostalne paralele, imajući u vidu da će za konkurente imati Željku Cvijanović koja je kandidat koalicije vlasti i Marinka Božovića iz SDS kojeg podržava ostatak opozicije.
Stanivuković je rekao da su “otvorena vrata i prostor za druge političke organizacije koje smatraju da mogu biti nosioci promjena”. Što je diplomatski način da se kaže: nismo se složili sa svima, ali pravimo se da jesmo.
Rezultat?
Opozicija ide na izbore podijeljenija i posvađanija nego ikad, i sa ovakvim odnosima unutar opozicije i sve resurse koje imaju na raspolaganju, kandidati SNSD-a Savo Minić i Željka Cvijanović mogu da stave šampanjac na hlađenje, ali ne onaj dječiji kao onomad Borenović.
Nastaviće se…
#kolumna #opozicija #republikasrpska #sds #pss #nf #lzpr #stanivuković #vukanović #jelenatrivić #marinkobožović
Ostavite komentar