Kolumna / Dalibor Zarić
Nalazimo se u dobu godine kada se sve drugo zaustavlja, a jedno počinje to je politička kampanja. Razne političke organizacije iznose svoje programe, te se vrlo često i gotovo po pravilu, kao važno pitanje pominje „zaštita žena i materinstva“. Nije slučajno da predmetno pitanje bude dio političke platforme, jer su i sami kandidati i njihove političke organizacije svjesni važnosti ovog pitanja i osjetljivosti stanovništva (čitaj biračkog tijela) na ovo pitanje. Glavno pitanje je da li je zaštita žena i materinstva opšti interes i konačni cilj svakog programa svake političke organizacije ili je predizborni trik. Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, treba mu praktično prići.
Pozitivno pravno, kroz više zakona, nesporno možemo zaključiti da su prava žena i materinstva propisana. Zbog činjenice da su ista propisana, ne znači i da predstavljaju idealno zakonsko rješenje, jer „uvijek može bolje“, ali ćemo se složiti da su kao takva propisana. Ono što je svakako jednako važno, da bi donošenje zakona i podzakonskih akata imalo smisla, jeste primjena istih i postojanje njihovog pravnog života.
Prije analitičkog pristupa i davanja komentara, potrebno se osvrnuti na to koja su prava koja se odnose na žene i materinstvo propisana, te ćemo se na ista dalje kroz tekst podsjetiti.
Na osnovu Zakona o radu propisano je da žena ne može biti odbijena da bude primljena u radni odnos zbog toga što je trudna, niti joj može biti otkazan ugovor o radu zbog trudnoće ili zbog toga što žena koristi porodiljsko odsustvo.
Takođe, za vrijeme trudnoće i dok doji dijete može biti privremeno raspoređena na druge poslove ako je to u interesu očuvanja njenog zdravlja ili zdravlja djeteta, a to pravo ostvaruje na osnovu preporuke i nalaza ljekara. Ukoliko poslodavac nije u mogućnosti da obezbijedi drugo radno mjesto u interesu očuvanja zdravlja u skladu sa prethodno navedenim, žena ostvaruje pravo na odsustvo sa rada uz naknadu plate u skladu sa opštim aktom. Naknada plate ne može biti manja od plate koju bi žena ostvarila da je ostala da radi na svom radnom mjestu. Promjena radnog mjesta trudnice ili majke djeteta do tri godine moguća je isključivo uz njen pristanak.
Žena za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta ima pravo na porodiljsko odsustvo u trajanju od godinu dana neprekidno, a za blizance ili treće i svako naredno dijete 18 mjeseci porodiljskog odsustva neprekidno. Na osnovu zahtjeva žene i preporuke ljekara, porodiljsko odsustvo žena može da ostvari i počne koristiti najranije 28 dana prije određenog termina porođaja.
Žena koja to želi, uz saglasnost svog poslodavca, ima mogućnost da se vrati na posao i prije isteka punog porodiljskog odsustva, pod uslovom da je od porođaja proteklo najmanje šezdeset dana. U takvim situacijama, sistem pruža značajnu podršku majčinstvu: tokom radnog dana, pored redovnog dnevnog odmora, obezbijeđeno je i dodatnih sat vremena odsutnosti sa rada radi dojenja djeteta. Nažalost, život donosi i one najteže, tragične trenutke. U slučaju gubitka djeteta tokom porođaja ili neposredno nakon njega, majci se garantuje pravo na odsustvo u trajanju koje odredi ljekar kako bi se omogućio fizički i psihički oporavak a koje ni u kom slučaju ne može biti kraće od 45 dana, od dana porođaja ili od dana smrti djeteta.
Važno je naglasiti da brigu o novorođenčetu ne nosi isključivo majka. U situacijama kada majka premine, napusti dijete ili iz bilo kog razloga nije u mogućnosti da se o njemu brine bilo zbog teže bolesti, školovanja, stručnog usavršavanja ili izvršenja zatvorske kazne sva prava na odsustvo prelaze na oca. Isto pravo pripada i usvojiocu, kao i bilo kom drugom licu kome je nadležni organ starateljstva povjerio dijete na njegu. Posebno je važna činjenica da otac ovo pravo ostvaruje čak i u slučaju kada majka uopšte nije u radnom odnosu.
Pitanje pojačane njege djeteta nakon isteka redovnog porodiljskog odsustva dodatno je uređeno. Ako je prema nalazima ljekara djetetu potrebna posebna pažnja, jedan od zaposlenih roditelja, odnosno usvojilac ili staratelj u specifičnim okolnostima, ima pravo da radi sa polovinom punog radnog vremena sve dok dijete ne navrši tri godine života.
Kada je riječ o roditeljima djece sa psihofizičkim smetnjama u razvoju koja nisu smještena u socijalne ili zdravstvene ustanove, sistem preuzima značajan dio materijalnog tereta. Jedan od roditelja u ovakvoj situaciji ima pravo na rad sa polovinom punog radnog vremena, uz punu naknadu plate za drugu polovinu radnog vremena, koju direktno obezbjeđuje Javni fond za dječiju zaštitu Republike Srpske. O početku, trajanju i završetku ovog prava odlučuje ovlašćena zdravstvena ustanova, vodeći se isključivo potrebama djeteta. Pored toga, ovim roditeljima pruža se i dodatna zaštita na radnom mjestu: bez njihovog izričitog pristanka ne može im se odrediti prekovremeni ili noćni rad, niti im se može promijeniti mjesto rada.
Finansijska sigurnost tokom čitavog ovog perioda predstavlja stub zaštite porodice. Za vrijeme porodiljskog odsustva, majci ili drugom licu koje ga koristi obezbijeđena je naknada plate u visini prosjeka koji je ostvarila u poslednjih 18 mjeseci prije početka odsustva. Ukoliko žena nije imala ostvarene prihode tokom svih 18 mjeseci, za one mjesece koji nedostaju uzima se iznos najniže plate u Republici. Sva ova sredstva, kao i naknade za rad sa polovinom radnog vremena radi njege djeteta, isplaćuju se na teret Javnog fonda za dječju zaštitu.
Na kraju, isključena je bilo kakva mogućnost profesionalne diskriminacije zbog roditeljstva. Periodi provedeni na porodiljskom odsustvu, radu sa polovinom radnog vremena radi pojačane njege djeteta ili zbog težih smetnji u razvoju, kao i privremena spriječenost za rad trudnice ili majke koja doji, u potpunosti se računaju kao vrijeme provedeno na radu u punom radnom vremenu kada su u pitanju sva prava koja zavise od dužine radnog staža.
U ovom tekstu posebnu pažnju posvećujem ženama trudnicama koje imaju namjeru zasnovati radni odnos ili su tokom trajanja radnog odnosa zbog trudnoće trpjele diskriminaciju, uznemiravanje na radu i na kraju bez osnova ostale bez pravne zaštite i radnog odnosa. Ovaj institut je jedan od najvećih izazova na koji je potrebno dati adekvatan odgovor izradom novog zakonskog rješenja, koje bi se ogledalo u donošenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ili uređivanjem ovog pitanja na drugi način ili kroz Opšti kolektivni ugovor (koji nije donesen više od 10 godina u Republici Srpskoj, što je poražavajuća činjenica). Slobodno možemo reći da su trudnice jedna od onih kategorija stanovništva koje najviše trpe diskriminaciju u vezi sa zasnivanjem radnog odnosa ili održavanjem već zasnovanog radnog odnosa. Praktično, poslodavci vrlo često, gotovo u pravilu, diskriminišu žene mlađe životne dobi prilikom prijema u radni odnos, s pretpostavkom da će iste zasnivati porodicu, te da će biti na trudničkom ili porodiljskom odsustvu. Takođe, vrlo često i bez osnova zaključuju ugovor o radu na određeno vrijeme, više puta uzastopno ili u prekidima, da bi na lakši način prestao radni odnos radnici ukoliko se sazna da je trudna, tako što će radni odnos prestati istekom ugovora o radu na određeno vrijeme.
Ovdje treba istaći da iz nezakonitog ugovora o radu na određeno vrijeme, u širem smislu, što se ne odnosi samo na žene, proizilazi pravo na zaključivanje ugovora na neodređeno vrijeme, jer nezakonito zasnovan radni odnos na određeno vrijeme, po sili zakona prerasta u radni odnos na neodređeno vrijeme, o čemu radnici obično nisu informisani i vrlo često nisu upućeni u svoja prava. Ističem to, jer sam kroz svoj rad u većini slučajeva zaticao da zaključeni ugovori o radu na određeno vrijeme nisu zaključeni u skladu sa Zakonom o radu, a da je izostala reakcija radnika.
Kroz praktičan rad uočeno je da poslodavci vrlo često pribjegavaju i drugim metodama u cilju prestanka radnog odnosa zbog trudnoće radnice, a te metode se ogledaju u utvrđivanju tehnološkog viška radnika, represivnim djelovanjem, stvaranjem nelagodnog i nepodnošljivog radnog okruženja usmjerenog prema radnici u namjeri da ista samoinicijativno raskine ugovor o radu i drugo. Utvrđivanje tehnološkog viška vrlo često ne bude obrazloženo ili je paušalno obrazloženo, te ga je iz navedenih razloga moguće osporavati, a rješenja o prestanku radnog odnosa često nemaju ni obavezne elemente, a da ne govorimo o otkaznim razlozima koji bi trebali biti dovedeni u vezu sa materijalnim i činjeničnim stanjem predmetnog pitanja. Određeni poslodavci, pokušavajući da obesprave trudnicu, vrlo često kao metodu koriste vršenje pritiska na radnicu kroz obavljanje poslova i radnih zadataka, uslove rada, verbalnu komunikaciju, a sve u cilju jednostranog raskida radnog odnosa od strane radnika ili zaključivanja sporazumnog raskida radnog odnosa. Poslodavci na takav način vrlo često, svjesno ili nesvjesno, vrše povrede odredaba više zakona. Podsjetićemo da Zakon o radu garantuje zaštitu ličnog integriteta, posebnu zaštitu tokom trudnoće i nakon porođaja, te da navedeni oblici ponašanja predstavljaju oblike uznemiravanja na radu, koji su kao takvi propisani i opisani u odredbama Zakona o zaštiti od uznemiravanja na radu, a određeni oblici ponašanja prema radniku predstavljaju i krivično djelo prema Krivičnom zakoniku Republike Srpske.
U odnosu na stečena i zakonom zagarantovana prava, ipak su napravljeni mali koraci. Zakonom o zaštiti ličnih podataka u BiH, iako kao takav unosi mnogo konfuzije u svojoj primjeni, u konkretnom slučaju doprinosi zaštiti prava trudnica, jer je Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske morao prilagoditi, i donio je, Pravilnik o postupku utvrđivanja privremene spriječenosti za rad i obrasce, koji su sastavni dio Pravilnika, u kojima nije naznačena šifra iz MKB 10 – Međunarodne klasifikacije bolesti šifrarnik bolesti (ne vrši se unos šifre), zbog čega poslodavci nemaju uvid u anamnezu i razloge privremene spriječenosti za rad, odnosno nije upisana šifra iz pomenute MKB 10, te poslodavac ne može znati zbog čega je radnik privremeno spriječen za rad. Ova izmjena je u konkretnom slučaju doprinosi zaštiti ove kategorije radnika, ali svakako da postoji prostor za zloupotrebu posmatrano sa druge strane i u drugim okolnostima. Zakonom o radu Republike Srpske i Zakonom o zaštiti ličnih podataka u BiH, na navedeni način zaštićen je integritet radnika i njegovi lični podaci, koji ne treba da budu i nisu od značaja za radni odnos radnika. Za poslodavce je isključivo važno da li je radnik u određenom vremenu ocijenjen od ovlašćene zdravstvene ustanove kao sposoban ili da nije sposoban za rad na određenom radnom mjestu, ne ulazeći u anamneze i zdravstveno stanje radnika suštinski.
Iako su pozitivno pravno propisana prava žena i materinstva, možemo u konačnici konstatovati da njihova zaštita nije potpuna i da propisi imaju prostora za unapređivanje, na način da pružaju bolju zaštitu u gore analiziranim okolnostima. Shodno tome da su prava žena i materinstva u uzročno – posljedičnoj vezi sa pravima djeteta, ovo pitanje ne treba da ostane samo politički narativ političkih organizacija, nego treba da bude svakodnevna tema tripartitnog tijela na nivou Republike Srpske, odnosno Vlade Republike Srpske, reprezentativnih sindikata i reprezentativnih poslodavaca. Niko ne može reći da ne postoje prijedlozi i da isti nisu kandidovani, nego je pitanje da li postoji volja da se isti uzmu u obzir, analiziraju i eventualno koriste u izradi radnih tekstova zakona i opštih akata, o čemu bi u konačnici donijela posljednju riječ Narodna skupština Republike Srpske, do koje ne dolaze prijedlozi na odlučivanje, a to znamo jer isti nisu predmet diskusija.
U konačnici, kao odgovor na postavljeno pitanje, ovu temu ću i dalje posmatrati kao predizborni trik, posebno od onih političkih organizacija i njihovih predstavnika koji na jedan nespretan način žele uzeti učešće u vlasti, pa kada govore ili pišu o pravima žena i materinstva zvuče kao da ih nikad nisu ni pročitali, i sve dok primjena pozitivnih propisa u ovom dijelu ne bude vidljiva, a što je moguće postići jačim inspekcijskim radom, preventivnim i represivnim djelovanjem prema onima koji ne poštuju propise u ovom dijelu, i dok se ne donesu adekvatne izmjene zakona i opštih akata u korist ove kategorije. Odgovornost za donošenje najboljih zakonskih rješenja je na svim političkim akterima u Republici Srpskoj i očekujem boljitak na ovom polju.
Ostavite komentar