Gužve na ulazima u gradove… Užurbana priprema za doček najluđe noći, u kojoj će Bosanci potrošiti pola svoje ušteđevine ako je imaju, ili se zadužiti ako je nemaju, stojati u hladnoj noći, nestrpljivo čekati da dođe sutra, a kada dođe, onda će sve biti drugačije – (malo) sutra. Jer sutra nikad ne nestaje…

Mrtvi pijani, drogirani, iskompleksirani, nezadovoljni slave kršćanski praznik, koji njihovi preci nikad nisu slavili, niti je zabilježeno da su ga ikome ikada čestitali, jer u prošla vremena ni ovaj praznik nije bio ono što je danas: sajam kiča, nemorala, bluda i paganskih rituala, pomiješan sa komercijalnim projektima velikih korporacija, koje ubiru masne pare na tuđoj ludosti. Dok bude ovaca, biće i vune….

Kako nekada mala istina teško padne! „Ovo nije moj praznik.“ Čekaj kako nije moj, mene je moja mama uvijek učila da… nemoj mi dirati ovo malo što imam, pusti me da budem budala još ovu jednu noć… Jednom budala, uvijek budala. Ko zažmiri na pamet jednom, bude kažnjen glupošću čitav život.

Zašto prosječnu bošnjačku komunjaru boli da mu se dira u njegove vještačke svetinje i nametnutu tradiciju? Neporeciva činjenica je da Nova godina nije muslimanski praznik,1 međutim čemu ta bjesomučna upornost da se slavljenje tih praznika definiše kao dobrosusjedstvo? „Ali, mi ovdje živimo sa drugima, ovo nije islamska zemlja, ako vam se ne sviđa, idite odavdje…“ Jera, sine, ta salva negativnosti zbog komadića istine?

Možda nije „taktično“ u društvu koje je odraslo na ovom masonskom kukavičjem jajetu govoriti protiv stvari koje vrijeđaju njihovu „tradiciju“, koja datira još od ranih šezdesetih, zlatnog doba Titove utopije, ali je obaveza. I hvala Allahu da se danas se pojavila značajna masa ljudi među Bošnjacima koja počinje da se osvješćuje, kako i ovi transparenti po našim gradovima svjedoče.

San je za spavača uvijek bolji od jave, makar bio i ružan. Ljudi tjeraju one koji ih pokušavaju probuditi, tražeći i najmanji mogući razlog da nastave sa svojim snom, jer, koliko god ih bilo strah njihovog sna, više ih je strah stvarnosti.

I uvijek se u ovakvim slučajevima jave „duhovi tolerancije“ iz plakara! Tolerancija je drugom prepustiti slavljenje njegovog praznika, dok je slavljenje tuđeg praznika gubitak vlastitog identiteta, jer ti „duhovi“ u velikoj većini slučajeva uopšte nisu svjesni sopstvene tradicije; kada bi ih upitao o sopstvenim praznicima, ne bi znali da ih nabroje. Tolerancija prema drugome ne znači poistovjećivanje sa njime i usvajanje njegove tradicije kao svoje. Kada budemo vidjeli Srbe i Hrvate u Bosni kako ispraćaju muškarce na Bajram-namaz, a dočekuju goste sa baklavama i šerbetom, onda možemo reći da je ovo stvar opšte prirode i bosanskog mentaliteta. Do tada na misama ponoćkama gledamo Bošnjake, u katoličkim gimnazijama se školuju bošnjačka djeca, za Uskrse/Vaskrse Bošnjaci tucaju jaja, bošnjačke djevojke Podrinja se udaju za sinove dželata njihovih roditelja…

A gdje su oni koji trebaju ovu stvar da tumače ljudima, koji se, štaviše, pozivaju na ekskluzivnost u tumačenju vjere? Bolje mudro šutiti nego biti linčovan od javnosti. Oni se drže „srednjeg puta“: ne slave i ne odvraćaju. Ružno li je to tumačenje za one koji su odabrali da budu tumači vjere i pravog puta, jer ovakvi nemaju opravdanja, niti pred Allahom, niti pred ljudima:

وَإِذْ أَخَذَ اللَّـهُ مِيثَاقَ الَّذِينَ أُوتُوا الْكِتَابَ لَتُبَيِّنُنَّهُ لِلنَّاسِ وَلَا تَكْتُمُونَهُ فَنَبَذُوهُ وَرَاءَ ظُهُورِهِمْ وَاشْتَرَوْا بِهِ ثَمَنًا قَلِيلًا ۖ فَبِئْسَ مَا يَشْتَرُونَ

A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je Knjiga data da će je sigurno ljudima objašnjavati i da neće iz nje ništa kriti, oni su je, poslije, za leđa svoja bacili i nečim što malo vrijedi zamijenili; a kako je ružno to što su u zamjenu dobili! (Ali Imran, 187)

Ne, nisu njihove crkve naše crkve, niti naše džamije njihove džamije; ako nije bilo dovoljno 4 godine rata da nas u to uvjeri, neće ništa, jer su tada gorile naše džamije, a ostale njihove crkve. Ovaj bolesni poziv u odvratnu bezličnost i gubitak identiteta ne može doći ni iz kakvog pametnog ćoška.

Zato nas isti oni koji su se naslađivali gledajući kako nas kolju čitavo vrijeme rata, ne zbog nečega što smo bili, nego zbog nečega što bismo mogli biti, danas tapšu po ramenima i hvale kako se uspješno odupiremo „radikalizaciji društva.”2 Jeste, uspješno, kao i devedesetih… Jer u gubitku identiteta je nestanak čovjeka. Znaju to dobro i oni koji su se svim silama trudili da ovog naroda ne bude, i oni likuju nad tipičnim dezinformacijama, jer njih puno boli kada se ovaj narod vraća korijenima svog identiteta, dapače, to je za njih “jezivo”.3 Rat nije prestao ’95.

Zato, pošto musliman ne smije nikome čestitati zabludu, novotariju ili nevjerstvo, mogu silnim duhovima među Bošnjacima, koji nestrpljivo iščekuju Novu godinu, poslati univerzalnu poruku: „Sretno,“4 uz riječi Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem: „Ko oponaša neki narod, on je od njih.“ 5 i riječi: “Doista ćete slijediti običaje onih prije vas, pedalj za pedalj, lakat za lakat, makar oni ušli u gušterovu rupu, ušli biste u nju.”6