Kako je Atatürk napravio od Turske sekularnu državu

Promjena Turske u ranom 20. stoljeću je jedna od najzbunjujućih kulturnih i socijalnih promjena u islamskoj historiji. Samo u par godina Osmansko carstvo je oboreno iznutra, oguljeno svoje islamske historije i pretvoreno u sekularnu državu poznatu kao Turska.

Posljedice ovih promjena se osjećaju i danas širom muslimanskog svijeta, a ponajviše u ideološki isparčanoj Turskoj.

Šta je uzrokovalo ovu ogromnu promjenu unutar turske vlade i društva? U centru svega toga je Mustafa Kemal, bolje poznat pod nazivom ”Atatürk”. Pod njegovim vodstvom 1920. i 1930. godina moderna sekularna Turska je rođena a islam je bačen za leđa u ovom novom turskom društvu.

Uspon Atatürka

Odluka da Osmanska država uđe u Prvi svjetski rat 1914. godine se pokazala kao ogromna greška. Carstvo su vodili ”tri paše” koji su jednoglasno izabrali da uđu u u rat na strani Njemačke protiv Britanije, Francuske i Rusije. Osmansko carstvo je okupirano sa sjevera od Britanije, sa istoka od Rusa i sa zapada od Grka. Do 1918. kada se rat završio carstvo je bilo okupirano i podjeljeno između pobjedničkih saveznika ostavljajući samo centralnu anadolijsku visoravan pod turskom kontrolom.

Na prostoru centralne Anadolije Mustafa Kemal 5  će ustati kao nacionalni heroj Turaka. Prvobitno kao oficir osmanske vojske pokazuje sposobnost da vodi bitke, posebno u Galipolju gdje su osmanlije uspijele da se odupru Britanskoj invaziji na glavni grad Istanbul. Nakon rata Kemal pokazuje da su njegovi glavni prioriteti da se ojača turski nacionalizam i ujedini turski narod što je nasuprot multietničkom Osmanskom carstvu. Kemalova želja je bila da se formira monolitna držva bazirana na turskom identitetu.

Mustafa Kemal in 1918

Mustafa Kemal 1918. godina.

Vlastitim riječima, on opisuje bitnost turskog identiteta a nebitnost islama:

”Čak i prije primanja vjere arapa (Islama) turci su bili velika nacija. Nakon što su primili vjeru arapa, ona nije ujedinila Arape, Perzijance i Egipćane sa Turcima da bi formirali jednu naciju, naprotiv, ona je oslabila nacionalno jezgro turske nacije i umrtvila turski nacionalizam. Ovo je prirodno jer je cilj Muhamedove vjere nad svim nacijama bio da ih uvede u jedinstvenu arapsku politiku.” 6

Mustafini izvrnuti i, iskreno sasvim činjenično pogrešni pogledi  na islamsku historiju su mu pomogli da proturi svoju nacionalističke planove. Koristeći turski identitet kao centar okupljanja uspjeva da ujedini bivše osmanske vojskovođe pod svoju komandu u turskom ratu za nezavisnost u ranim 1920. godinama gdje uspjevaju da izbace okupirajuće Grčke, Britanske i Francuske snage koje su se nalazile na prostorima Turske nakon Prvog svjetskog rata.

Do 1922. godine Kemal je uspio da oslobodi Tursku od stranih okupatora i iskoristio tu priliku za formiranje moderne Republike Turske, predvođene velikim narodnim vijećem u Ankari. Na čelu nove turske vlade je bio predsjednik koji je odabran od strane tog vijeća. Narodni izbor je bio Mustafa Kemal, ”heroj” rata za nezavisnost koji je sada preuzeo na sebe titulu ”Atatürk” ili u prevodu ”otac Turaka”.

Kraj Osmanskog sultanata i halifata

Na početku je izgledalo kao da je turska vlada naslijedila ulogu Osmanske vlasti kao čuvara islama. Smišljen je novi ustav u kojem je stajalo da je islam zvanična vjera u Turskoj i da se svi zakoni moraju odobriti od strane specijalista za Islamski zakon (šerijatski stručnjaci) koji bi se pobrinuli da novonastali zakoni ne budu u kontradiktornosti sa Šerijatom.

Ovaj novi sistem nije mogao da funkcioniše sve dok je postojala rivalska vlast u Istanbulu, vođena Osmanskim sultanom. Obje vlasti, ona u Ankari i ona u Istanbulu, su tvrdile da posjeduju pravo nad Turskom i također su imale suprotne ciljeve. Atatürk se rješava ovog problema 1. novembra 1922. godine kada ukida Osmanski sultanat koji je postojao od 1299. godine i prenosi njegove ovlasti na narodno vijeće i predsjednika.

On nije ukinuo hilafet odjednom, nego je dozvolio da postoji i dalje, iako je ukinut sultanat, tako da je funkcionisao kao simbolična figura bez ikakve zvanične vlasti.

Znajući da mu ovaj korak i neće biti popularan među narodom, Atatürk je ovo pravdao riječima da se vraća na prvobitnu islamsku tradiciju, pod time misleći na abasijsku vladavinu od 900. do 1500. godine kada je halifa uglavnom funkcionisao kao simbolična figura, sa stvarnom moći u rukama vezira i vojskovođa. Ovaj primjer je Atatürk koristio da opravda stvaranje hilafeta bez ikakve moći.

Smrt Osmanskog carstva i nastanak sekularne države

Abdulmadžid 2, zadnji osmanski halifa koji je bio na poziciji od 1922. do 1924. godine.

Hilafet je postojao još od smrti Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem kada je Ebu Bekr radijellahu 'anhu bio izabran kao prvi halifa muslimana. Za muslimane izvan Turske, ovaj potez Atatürka je značio da je sam hilafet u opasnosti. Muslimani svijeta, a posebno u Indiji, su izrazili žestoko nezadovoljstvo i pobunu na ovaj podmukli potez i zajedno formirali pokret za zaštitu hilafeta, kako od neprijatelja izvan Turske tako i same Turske vlade.

Za Atatürka ovaj izraz podrška za hilafet od muslimana izvan Turske je predstavljala miješanje u unutrašnje probleme Turske. Predstavljajući ovo kao problem stranog uplićanja u turske probleme 3. marta 1924. godine Atatürk zajedno sa narodnim vijećem u potpunosti ukida hilafet i preostale članove vladajuće osmanlijske porodice šalje u izgnanstvo.

Napad na islam

Sa riješenom preprekom hilafeta, Turska vlada je imala mnogo više slobode da uvodi zakone koje direktno napadaju na islam i njegove institucije. Pod plaštom čišćenja islama od političkog utjecaja sistem školstva je promijenjen iz korijena. Islamska vjeronauka je zabranjena u zamjenu za sekularno školstvo. Ugašene su i druge islamske institucije, šerijatsko vijeće koje je u prošlosti odobravalo zakone koje bi donosilo vijeće naroda biva takođe ukinuto. Vjerske aktivnosti su ukinute ili stavljene pod strogi nadzor države. Čak su i sufijska okupljališta zatvorena. Svi šerijatski sudovi unutar zemlje su zatvoreni, a šerijatske sudije otpuštene.

Atatürkov napad na islam nije stao na pitanjima oko vlasti i vladavine. Svakodnevni život Turaka je takođe diktiran od strane Atatürka i njegovih sekularnih ideja.

  • Tradicionalne islamske kape poput turbana i fesova su zabranjeni, a uvode se zapadnjačke vrste kapa.
  •  hidžabi su javno ismijavani i zabranjeni u javnim objektima
  • kalendar je zvanično promjenjen sa hidžretskog koji se bazira na hidžri Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem iz Mekke u Medinu na kršćanski gregorijanski koji se bazira na navodnom rođenju Isa 'alejhisselam
  • 1932. godine se zabranjuje (poziv na molitvu) na arapskom, zatim se u hiljade džamija nasilno uvodi promijenjena verzija ezana na turskom jeziku.
  • Petak se više ne smatra dijelom vikenda kao u muslimanskom svijetu nego se po ugledu na europske norme uvodi vikend subotom i nedeljom.

Nakon svih ovih promjena, vlada prestaje sa šaradom i 1928. godine briše islam iz kloze u zakonu kao zvaničnu vjeru Turske i mijenja je sa Atatürkovim sekularnim idejama.

Reforme jezika

Atatürk je znao da ove sekularne reforme neće uroditi plodom ukoliko se turski narod ujedini u neprijateljstvu prema njima. Najveća prijetnja tome je bila Turska historija koja je još od 9. stoljeća bila isprepletena islamom. U svrhu udaljavanja nove generacije Turaka od njihove prošlosti, Atatürk se porao postarati da im ona postane nedostupna.

Sa izgovorom rastuće nepismenosti kod Turaka (koja zaista i jeste bila visoka 1920. godina) Atatürk počinje sa mjenjanjem arapskog pisma sa onim latiničnim. Slično kao perzijski, turski jezik je bio pisan arapskim harfovima stotinama godina još od vremena kada su Turci prešli na islam u 9. stoljeću. Radi ovoga Turci su bez problema mogli čitati Kur’an i drugu islamsku literaturu i historiju koja je takođe bila ispisana harfovima, i koja ih je vezala za islamski identitet kojeg je Atatürk vidio kao opasnost.

Atatürk introducing the new Latin script in 1928.

Atatürk uvodi latinsko pismo 1928. godine

Uz zamjenu arapskog pisma sa latiničnim Atatürk uvodi komisiju koja je bila zadužena da zamijeni arapske i perzijske posuđenice u Turskom jeziku. Sa svojim nacionalističkim planom Atatürk je želio i jezik koji je čisto turski, što je značilo da se stare Turske riječi koje su za vremena osmanske vladavine izumrle ponovo vrate u korištenje u zamjenu za riječi koje se mogu povezati arapskim jezikom. Kao primjer, turski rat za nezavisnost je bio poznat kao Istiklal Harbi, a sada se zvao Kurtuluş Savaşı, jer su riječi “istiklal” i “harb” bile porijeklom arapske riječi.

Iz Atatürkove perspektive, reforma jezika je bila čisti uspjeh. Za par decenija osmanski turski jezik je već bio izumro. Nove generacije Turaka su bile kompletno odsječene od starih generacija sa kojima je i običan razgovor već bio otežan. Sa Turskim narodom sada nepismenim za svoju historiju, Turska vlada je sada bila u mogućnosti da im plasira novu historiju za koju su smatrali da je prihvatljiva i koja je u glavni fokus stavljala Atatürka i njegove nacionalne ideje.

Sekularna Turska

Sve ove reforme su zajedno dovele do toga da se islam efikasno izbriše iz Turske svakodnevnice. Uprkos velikom trudu vjerski osviještenih Turaka da sačuvaju svoju baštinu, jezik i vjeru pritisak vlade je bio veći. U toku slijedećih 80 godina Turska vlada je ostala u cjelosti  sekularna. Pokušaji da se vrate pa makar neke islamske vrijednosti u vladu su se susrele sa vojnim otporom jer Turska vojska sebe smatra zaštitnikom Atatürkovog sekularizma.

1950. godine Adnan Mandares je demokratski izabran kao premijer Turske, pokreće kampanju da se vrati ezan na arapskom jeziku. Uprkos tome što je u njegovom vremenu ponovo uveden ezan, 1960. biva svrgnut vojnim pučen i smaknut poslije brzog i kratkog suđenja. U još skorije vrijeme 1996. godine Necmettin Erbakan je izabran za permijera, i ubrzo nakon što je sebe proglasio ”islamistom” biva svrgnut vojnim pučem nakon samo jedne godine na poziciji.

Odnos moderne Turske sa islamom i svojom historijom je veoma komplikovan. Dijelovi društva čvrsto podržavaju i slijede Atatürkovu ideologiju i smatraju da islam nema ulogu u javnom životu. Drugi dijelovi društva se nadaju povratu u više islamski orijentisano društvo i toplije odnose sa ostatkom muslimanskog svijeta. Najproblematičnije je što se ovom ideološkom konfliktu između ove dvije suprotne strane ne može vidjeti popuštanje u bliskoj budućnosti.

Izvor: http://lostislamichistory.com/how-ataturk-made-turkey-secular/