Ne gledam FTV. Da sam gledao, fasovao bih čir na želucu. Ko me može kriviti nakon godina huškanja na selefije i njihove zajednice u Bosni i prikazivanja istih zatvorenim torovima i kampovima za obuku terorista? Ali dođe mi neki dan ekipa iz FTV i izrazi namjeru da obave sa mnom razgovor. Pristao sam pod jednim uslovom: da mi proslijede sirovi snimak razgovora, jer do sada me je nekoliko puta opekao moj manjak predostrožnosti prema novinarima. Ako bi se slučajno moje riječi isjekle iz konteksta i prezentovale na način na koji mi nije bio namjera, da imam dokaz da to nije bilo tako. Jer sam se u ovo malo vremena nagledao svakakve mrake od novinara.

Međutim, ovaj put sam bio iznenađen fer odnosom novinara, a i nivo dezinformacija koje su mi dali je bio značajno manji u odnosu na slične slučajeve. Od koga je, dobro je. Rekoše mi da će pričati o islamofobiji, da je gost emisije Fatmir Alispahić, … Ništa od toga ne bi, ali nije bila velika dezinformacija. Vrtila se priča nekako oko te teme, iako ne baš sasvim. Uglavnom, da znaju čitaoci, neka uče na tuđim greškama da ne bi pravili sopstvene.

U jednu ruku mi je bilo čudno da medij koji je bio jedan od perjanica islamofobije u BH društvu priča o islamofobiji, iako se da primjetiti da se njihov diskurs polahko mijenja u zadnje vrijeme. I dođe ta famozna emisija da priča o Islamskoj zajednici kao o faktoru borbe protiv inih izama i famoznoj rezoluciji koju potpisahu prije dvije godine, te se dotakoše priče o paradžematima, pa prikazaše dio onoga što rekoh novinaru FTV-a. Da ne bih sabirao šta je sve rečeno, ovdje se nalazi kompletna emisija, koja bi se, zbog boljeg razumijevanja mog odgovora, trebala čitava pregledati.

A sada, nešto sasvim drugačije… Pogledajte stvarni intervju koji je sa mnom obavio novinar FTV-a. Uz nagradno pitanje: Da li primjećujete razliku?

Ipak, trebao bih napraviti kratki osvrt na ono što je rečeno u emisiji, a vezano je za mene i moj osakaćeni intervju.

Normative, normative…

Spomenu dobri profesor Neimarlija da je naš problem što ne poštujemo „normativnu tradiciju“, te ustvrdi da je to lanac koji seže do Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem. U malo vremena i jednostavno rečeno: Islamska zajednica u BiH tvrdi da je jedina legitimna institucija zadužena za organizovanje vjerskog života muslimana u Bosni i Hercegovini jer je prilikom osnivanja IZ, koju je osnovala Austrougarska, dobila menšuru od tadašnjeg halife kojom se opunomoćuje za uređivanje vjerskog života muslimana u Bosni, posebno organizovanje džuma namaza, jer je za to, po hanefijskom mezhebu, potrebna dozvola imama ili njegovog zamjenika. Tako je tadašnji reisul-ulema postao zamjenik halife u Bosni i Hercegovini, napravivši tako presedan u islamskom pravu, gdje se u državi koja je pod kontrolom nemuslimana uspostavlja zamjenik muslimanskog vladara koji uređuje stvari u ime halife.

Lijepo bi to bilo, ali da bi bilo koja normativa bila valjana, mora biti izdata od strane postojeće instance. Menšura izdata od strane halife je mogla ostati važeća da je osmanski hilafet nastavio sa postojanjem, pa se mijenjale halife jedan za drugim, a nisu donosili neki akt suprotan ovome, ili da je IZ nakon prestanka postojanja hilafeta uspostavila ovakav odnos sa nekim drugim imamom koji bi joj garantovao legitimnost na ovaj način (pod uslovom da postoji). Kada nestane nekog pravnog lica, poništavaju se i njegovi ugovori. Danas ta menšura ne može imati ništa više osim historijske vrijednosti, kao što ni povelja bana Kulina ne može značiti da danas Dubrovčani mogu ići Bosnom i Hercegovinom bez pasoša i uvoziti robu bez carine.

Nakon što je nestao hilafet koji je izdao menšuru, Austrougarska koja je osnovala Islamsku zajednicu, a Islamska zajednica prošla kroz x faza metamorfoze, pozivanje na ovu povelju nema logičkog smisla. Da ne spominjemo činjenicu da je Selim II, prvi osmanlijski halifa, upravo bio taj koji je prekinuo tradicionalni lanac koji seže do Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem, tako što je postao prvi halifa nearap i nekurejšija uklonivši sa funkcije posljednjeg abasijskog halifu, Arapa i Kurejšiju. Pa o kojem lancu onda govorimo ovdje?

Mi dolazimo…

Onda se Neven Anđelić našao uplašenim mojom izjavom da će islam ući u svaku kuću. Iako je ta rečenica izrečena u širem kontekstu intervjua u kojem me je novinar pitao o mnogim stvarima i u tom kontekstu sigurno nije zvučala prijeteće kao što je moguće da se učinilo Anđeliću, moje riječi koje su objavljene u prilogu da je „islam kao sistem vrijednosti nepobjediv“ su dovoljne da se moja poruka shvati na ispravan način, jer je izrečena u kontekstu ostanka muslimana na ovim prostorima uprkos odsustvu islamske vlasti već skoro 150 godina. U svakom slučaju hvala profesoru Neimarliji na lijepom mišljenju o bratu muslimanu. Da ne bi bilo zabune, navest ću pitanje i odgovor onako kako je bilo:

Novinar: “Još samo ovo: Kakva je perspektiva islama u Bosni i Hercegovini. Zašto vas to pitam? Mnogi napadaju islam, govorili smo o toj islamofobiji, o terorizmu… Mnogi ljudi, ne samo muslimani, ali i muslimani, odlaze iz ove zemlje, populacija nestaje, sve je manji broj ljudi, može li, ne daj Bože, ali može li religije nestati s nekog područja. Je li se smije to dopustiti? Kako se protiv toga boriti?”

Ja: “Religija je nestala, islam konkretno je nestao iz Endelusa, današnje Španije, nakon 800 godina boravka, jer je islam došao u Španiju stote godine po hidžri, 700 i neke godine po miladu, a 1492. godine su nestali muslimani iz Španije. Prvo je nestala muslimanska vlast iz Španije, a onda narednih nekoliko desetljeća većina muslimana je otišla, drugi su promijenili vjeru, postali su kršćani, usljed takvih okolnosti. Mogućnost nestanka islama sa nekog prostora je uvijek postojeća: muslimani su bili u Slavoniji, pa su čak bili do granica današnje Poljske, pa ih nema danas nikako tamo. Znači nestanak bilo koje religije sa nekog prostora je stvar koja je teorijski moguća. Međutim, iskreno rečeno, od 1878. godine, kada je bio Berlinski kongres, pa do danas, očuvanje islama na ovim prostorima je pravi keramet, pravo čudo od Allaha, usljed svih okolnosti koje su se izdešavale da je ovoliki broj muslimana ipak opstao na ovim prostorima, to je stvarno čudo. I zato što musliman treba da bude optimističan u svakom slučaju, ja se nadam da je historija1 islama na ovim prostorima svijetla, da će islam se očuvati na ovim prostorima. Na kraju krajeva, budućnost pripada svakako islamu, jer Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem nam je obećao da će islam ući u svaku kuću. Islam kao vjera, znači kao princip, je nepobjediv u svakom slučaju, i ne može se savladati, a što se tiče muslimana i boravka muslimana na određenim prostorima, nas može danas biti, sutra nas ne mora biti tu, ali sve dok smo na Allahovoj subhanehu we te'ala knjizi i Njegovoj uputi, mi smo na dobru, pa makar umrli u zbjegovima. I zato što Allah želi dobro muslimanima mi se nadamo svakako da nas neće ostaviti ako se okrenemo prema Njegovoj vjeri i prema Njemu, da će nam On biti zaštitnik i neće nas sigurno ostaviti na cjedilu.”

Tako da ovo prozivanje za nesmotrenost ili neartikulisanost nema puno smisla i više liči na Tanjugovo sječenje izjave Bakira Izetbegovića o priznavanju Kosova.2 Kao što se on nada da će BiH nekada priznati Kosovo, i ja se nadam da će islam nekada ući u svaku kuću, jer Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem kaže:

ليَبْلُغن هذا الأمر ما بلغ اللَّيل والنَّهار، ولا يترك الله بيت مَدَرٍ ولا وَبَرٍ إلَّا أدخله اللهُ هذا الدِّين، بِعِزِّ عَزِيزٍ أو بِذُلِّ ذَليلٍ، عِزًّا يُعِزُّ الله به الإسلام، وذُلًّا يُذِلُّ الله به الكفر

„Dosegnut će ova stvar dokle je dosegla noć i dan, i Allah neće ostaviti kuću od gline, niti dlake, a da je neće uvesti u ovu vjeru, ponosnom ponosnog i poniženjem poniženog, ponosom kojim Allah čini ponosnim islam, i poniženjem kojim Allah ponižava nevjerstvo.“3 Živi bili, pa vidjeli ko ima više osnove da se nada.

Na kraju krajeva, sad kad nam „Vlah vlada Srebrenicom“4 uvidjesmo da od ovakvih lapsusa nije sigurna ni sama Islamska zajednica.

Ipak, osjećam mnoge pozitivne promjene u nastupu kako zvaničnika IZ, tako i medija prema nama. Prije dvije godine, u doba „rezolucije informbiroa“, bili smo „regrutni centri“, „zatvorene zajednice“, “podružnice ISIL-a” … Danas smo, doduše, ostali „zatvorene zajednice“, ali nismo više regrutni centri. Danas smo postali „dobri poljoprivrednici“, „fini ljudi, ali malo naivni“, „sanjari i utopisti“… Drugim riječima: postali smo od ljudoždera ljudska bića. To je veliki uspjeh, jer, za one koji vjeruju u evolucijske bajke, za tako nešto je potrebno više hiljada godina, a mi smo to uspjeli ostvariti u ovih nekoliko.

P.S.

Neće moći sprati hljagu bahatog ponašanja sa vođstva Islamske zajednice tokom paradžematske hajke5 opravdanje da su oni “razgovarali sa nama”, jer džemati koji su pristali na “integraciju” su bili zaplašeni retorikom “Poslat ćemo vam Mektića”, pa su na to popustili. Nikada IZ nije nama poslala ljude od znanja da nam izlože naše zablude, ako ih imamo, pa da nas pokuša integrisati na normalan način, a to je bila dužna, čak i da posjeduje ovlasti halife. Kažu učenjaci da ako bude skupina muslimana koja izađe na islamskog vladara (oružjem) uz tumačenje, vladar je dužan da im pošalje one koji će im objasniti njihovu zabludu, ako su u zabludi, a ako mu prigovaraju nešto opravdano, onda će to otkloniti, sve u svrhu pomirenja među muslimanima. Ili da parafraziram gospodina Čolića: ne smije nikako pokazati nasilje, ispoljiti ekstremizam i neuvažiti druge.