By Prema političkoj filozofiji Ibn Halduna sva carstva imaju životni vijek poput ljudskog. Rađaju se, rastu, ulaze u zrelost a zatim stagniraju i umiru. Prepoznavanje mladosti carstva je bitno prilikom shvaćanja zašto je carstvo postalo jako i odakle crpi svoju snagu.
Ovaj članak će se fokusirati na mladost Otomanskog carstva. Od male turske države u Anadoliji u 13. stoljeću do Osmanske države koja se prostirala do Istočne Evrope, Jugozapadne Azije i Sjeverne Afrike u 15. stoljeću. Rani period Otomanske države je zasijao sjeme iz kojeg će se razviti moćna Osmanska imperija.
Društvo gazija
U ljetnim vrućinama 1071. godine na istočnom dijelu Anadolije (današnja Turska) održala se historijska bitka. Turci Seldžuci, koji vode porijeklom iz centralne Azije su osnovali moćno muslimansko carstvo kroz jugozapadnu Aziju nekoliko decenija ranije a sada su se nalazili u sukobu sa moćnim Bizantijskim carstvom koje je vladalo tim prostorima stoljećima unazad. Činjenica je da je Bizantsko carstvo bilo u ratu sa muslimanima još od 600. godine sa blagim prekidima sukoba. Rezultat bitke na Mantikertu 1071. godine između Seldžuka i Bizantijaca je bila odlučujuća pobjeda Seldžuka kakvu muslimanska vojska nije vidjela do tada, iza sebe ostavljajući bizantijsku vojsku u potpunom rasulu.
U sljedećim dekadama i stoljećima nakon ove bitke prostor Anadolije je bio otvoren za turske doseljenike. Turci su se doseljavali iz svojih rodnih zemalja na prostore bivšeg Bizantijskog carstva gdje su formirali svoja vlastita naselja i gradove u isto vrijeme miješajući se i vjenčavajući se sa lokalnim stanovništvom koje je primalo islam.
Begluci na prostoru Anadolije u 13. stoljeću. Osmanski begluk u crvenoj boji.
Uprkos porazu kojeg su doživjeli u Manzikertu, Bizantijsko carstvo je još uvijek bilo prijetnja za turke. Kao rezultat toga oni su bili u konstantnom sukobu sa Bizantijom i živjeli su u društvu koje je svoje vojnike koji su se borili protiv Bizantije uzdizali na visok status. Ovi vojnici koji su se borili protiv Bizantije su bili poznati kao gazije. Skupine vojnika bi se okupljale oko uspješnih i popularnih gazija formirajući manje vojne skupine koje su zatim putovale po prostoru Anadolije.
Tokom vremena ove skupine su se pretvorile u manje nezavisne države. Ove državice su postale poznate pod nazivom begluci (nezavisne državice – emirati) i bile su formirane oko ideje društva gazija. Kao centar države bio je vođa koji je upravljao gazijama u begluku i vodio ih u ratu. U kasnim 1200. na prostoru Anadolije su bili mnogobrojni begluci.
Gazi Osman
Jedan od ovih begluka je bio pod upravom gazije Osmana (Gazi Osman). On je rođen 1258. iste godine kada je Bagdad uništen od mongola i upravo će ova mongolska osvajanja biti uveliko povezana sa sudbinom njegovog begluka. Legenda kaže da je Osman jednom imao san u kojem je iz njegovih prsa izraslo drvo, njegov korijen i krošnja su pokrili Aziju, Europu i Afriku. Osmanom šejh koji se redovno osvrćao na Islamsku uputu je protumačio ovaj san kao znak da će Osmanovi potomci biti u centru carstva koje će vladati nad ova tri kontinenta.
Prije nego li će njegovi potomci pokušati da ostvare njegov san. Osmanski begluk je bio centriran oko grada Söğüt-a u sjeverozapadu Anadolije. Granica ove njegove male države je bila odmah uz Bizantsko carstvo. Ovo je uvećalo značaj samog njega kao gazije i kao rezultat toga njegov status se povećao i među drugim turskim beglucima u Anadaliji i gazije iz cijelog područja su hrlili da se priključe njegovoj državi.
Drugi izvor popularnosti Gazi Osmana su bili i ljudi koji su bježali od mongolske invazije na Istoku. Mongolske vojske su još uvijek širile nered u Sjeverozapadnoj Aziji i ljudi su bježali na same krajeve muslimanske teritorije tako da su se mnogi nastanili baš u Osmanov begluk.
Sa velikim dolivom vojnika, Osman je bio sposoban da vrši pritisak na Bizantsko carstvo. U ovom periodu Bizantija je bila pri kraju raspada, njihovo zlatno doba je već odavno prošlo i jedva da su mogli da se odupiru Osmanu i njegovim gazijama.
Rezultat svega ovoga je bio da je Osman proširio svoju teritoriju u prestojećim godinamatj prvim decenijama 13. stoljeća. Ovaj period historičari navode kao period kada se begluk pretvorio u državu. Osmanlije su svoju državu nazivali Devlet-ul-Osmanije što bi u prevodu značilo ”Osmanova država” (Osmanska država). Dok je engleska riječ Otoman izvedenica od imena Osman.
Poslije Osmana
Osman je preselio 1326. godine nakon što je postavio temelj carstvu koje će trajati do 1922. godine. Svi budući sultani su zatim bili opasani Osmanovim mačem pri preuzimanju vlasti što je simboliziralo njihovu ulogu gazije kao njihove osnovne uloge i njihovu vezu sa Osmanom kao osnivačem dinastije. Orhan, Osmanov sin je pri preuzimanju vlasti dobio važan savjet od svoga oca kada mu je rekao:
”Sine, pazi na vjerske dužnosti prije svih ostalih. Vjera je uslov za jaku državu. Ne daji vjerske položaje nemarnima, nevjernicima i grješnicima, ljudima koji se prepuste dunjalučkim dobrima, ljudima kojima je svejedno niti neiskusnima. A ne ostavljaj ih ni na državnim funkcijama. Onaj ko se ne boji Stvoritelja neće se bojati ni stvorenja. Onaj koji griješi u ustraje u griješenju ne može biti odan. Učenjaci, časni ljudi, umjetnici (arhitekte) i pismeni ljudi su moć države. Tretiraj ih sa nježnošću i poštovanjem. Gradi bliske veze kada čuješ za nekog časnog čovjeka, i podari mu bogatstvo ili neku vijersku ili državnu funkciju. Uzmi savjet od mene jer ja sam došao na ove prostore kao slab vođa i došao sam do onoga što ne zaslužujem sa Allahovom pomoću. Slijedi moj put i Din-i-Muhammed (Islam) i vijernike i svoje sljedbenike. Izvršavaj Allahovo pravo nad tobom zatim i prava drugih ljudi nad tobom. Ne ustručavaj se da svoje nasljednike savjetuješ na isti način. Osloni se na Allahovu pomoć pri uspostavi pravde i otlanjanju nepravde i okrutnosti pri svakoj stvari. Tretiraj ljude pravedno s jednakošću i čuvaj njihovo pravo.”
Iz ovoga se jasno vidi kakav je islam imao položaj kod Osmanlija. Ne samo da Osman daje administrativne savjete svome sinu nego ih i isprepliće sa karakteristikama dobrog muslimana. Ovaj govor nije samo da je namijenjen Orhanu, njegovom sinu, nego svim sultanima koji će se osvrćati na njegov savjet kao ispomoć pri efikasnom vođenju zemlje po pravilima islama.
Orhan je nastavio da širi carstvo svoga oca. Već u samom početku svoje vladavine osvaja Bursu od Bizantijaca. U slijedećim decenijama Orhan zatim Murat I a poslije njega Bajazit I nastavljaju sa širenjem Osmanskog carstva. U jednu ruku osvajajući teritoriju od Bizantijaca na zapadu (na kraju osvajajući čak i dijelove Evrope) a s druge strane pripajajući druge Turske zemlje kroz brakove, savezništva i u nekim slučajevima rat. Do kraja 1300. carstvo se prostiralo na prostoru cijele bivše Bizantije izuzev Konstantinopolja koji će biti osvojen tek 1453. godine.
U svojih 600 godina postojanja Osmansko carstvo će preživjeti mnoge uspone ali i padove. Da bi se razumjelo njihovo porijeklo i uspon treba ih posmatrati prema onome kako su oni sami sebe vidjeli, od malog Turskog begluka koje se formiralo oko ličnosti gazije pa sve do jedne od najmoćnijih carstava u modernoj historiji. Ako uvidimo značaj koji su stvaljali na gazijski život i odbranu islama onda možemo i shvatiti razlog njihovog uspona koji je dostigao svoj vrhunac u 14. i 15. stoljeću.
izvor: http://lostislamichistory.com/the-birth-of-the-ottoman-empire/
