Historija BiH

Proces privatanja Islama u BiH – prelazak na Islam tokom 15-og stoljeća

Ovo je . dio od 5 u serijalu Proces prihvatanja islama u BiH

Postoje različiti stavovi historičara u vezi pojave Islama na prostoru srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva, od onih nacionalističko tendencioznih, oličenih u ideologiji SANU po kojima su svi muslimani prodane srpske duše, do drugih nešto umjerenijih i, po hodu historije, objektivnijih stavova.

Behija Zlatar u članku koji je napisala za djelo „Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata“ tvrdi da se islam počeo u Bosni širiti još prije njezinog pada. Sa njom se slaže i Mustafa Spahić ističući kako Osmanlije veoma rano dolaze u dodir sa Bosnom, prvi put još 1384-te godine kada Timurt paša dolazi sa vojskom u istočnu Bosnu. Spahić navodi još nekoliko susreta između Osmanlija i Bosanaca. Međutim, nema jasnih dokaza da je bilo prelaska na Islam prije pada Bosne. S druge strane, Mehmed Handžić je zapisao da je došlo do prihvatanja Islama prije pada srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva. Ovu tvrdnju on potkrpljuje činjenicom o postojanju džamije u Sarajevu prije 1463.god., a koja se u osmanlijskim izvorima naziva „džamiatik“, ili stara džamija (ar. ‘atik znači veoma star). Ovu džamiju je, prema tim izvorima, sagradio Nesuh beg 1452.god. Pored ovoga, kao dokaz o prisutnosti islama na području srednjovjekovne Bosne ističe se i postojanje muslimanksog mezarja lociranog u Sarajevskom polju. Ovaj bitan detalj je zapisan u Isa begovoj vakufnami napisanoj godinu dana prije pada srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva u ruke Osmanlija.

Dakle, Behija Zlatar, Spahić i Handžić su složni u stavu da je do prelaska na islam dolazilo i prije pada srednjovjekovne bosanske države. Safvet beg Bašagić smatra da je do masovnog prelaska na islam dolazilo zbog dodirnih tačaka između bogumilstva i islama, te odbacuje naučavanje o ugnjetavanju neistomišljenika. Svi navedeni autori zauzimaju stav da je nakon pada Jajca ogroman broj bogumila požurio da se sretne sa sultanom Mehmedom Fatihom kako bi izrazili lojalnost i prihvatili islam. Spominje se čak cifra o 36.000 bogumilskih porodica koje su pristigle u Jajce. Upravo ovaj detalj je predmet neslaganja historičara.

Nakon pada Jajca ogroman broj bogumila je požurio da se sretne sa sultanom Mehmedom Fatihom kako bi izrazili lojalnost i prihvatili islam

Naime, u janjičarskom zakonu kojeg prenosi Mustafa Spahić, kaže se da kada je došao sultan Mehmed Fatih sa svojom vojskom da su „svi stanovnici te zemlje i sav svijet“ pohrlili ka njemu i da su svi odjednom primili Islam. U istom janjičarskom zakoniku nadalje stoji: “Zbog toga što su primili islam reče im Padišah: ‘Što hoćete od mene tražite!’ Stanovnici te pokrajine rekoše: ‘Nek’ se iz naše zemlje kupe mladići u adžamioglan koji će se odgajati za vojne službe.’ Nihovoj molbi je udovoljeno, te ih primaju bez razlike, bili obrezani ili ne. Nije propis njih pregledati! Od ovog naroda sakupljani su mladići za odgajanje na carskom dvoru, te je većina izašla sa visokim častima i položajima i postala znana i pametna.“

Upravo kod utvrđivanja autentičnosti ovog dijela janjičarskog zakonika dolazi do izražaja neslaganje historičara u vezi ovog povijesnog detalja. Naime, Mustafa Imamović spominje da historičari koji se pozivaju na janjičarski zakonik u suštini se pozivaju na jedan njegov prepis iz 1724.god., što je 250.godina nakon pada Bosne, a u tom periodu su već bili rašireni brojni mitovi koji su se pomiješali sa historijskom zbiljom. Nadalje, Imamović konstatuje da tvrdnja o tome kako su muslimanska djeca iz Bosne dolazila do najvećih časti u državi (kako stoji u zakoniku) zapravo tvrdnja koja se tek mogla iznijeti nakon 200.godina iskustva, jer govori o prošlom vremenu, odnosno činjenici jedne historijske epohe. Imamović takođe iznosi činjenicu da se sultan vratio u unutrašnjost carstva nakon osvajanja Jajca zbog nedostatka hrane, – pa kako bi onda uspio prehraniti 36.000 novih ljudi koji se okupiše kod Jajca i još 100.000 robova koje povede iz Bosne, naročito kad se uzme u obzir da je njegov lični korpus janjičara tada brojao 8.000 vojnika?!

Ovaj kritički stav Imamovića se najbolje može izraziti sledećim citatom: „Teorija o janjičarskom zakoniku, odnosno o naglom i jednokratnom prihvatanju islama od strane velikog broja Bošnjaka teško da može izdržati historijsku kritiku. To je mišljenje bez stvarnih dokaza, a osim toga i bez osjećanja za dinamiku historijskog zbivanja. Prihvatanje islama u Bosni je bio jedan proces čija se postepenost i dinamika mogu pratiti prije svega na osnovu osmanskih deftera, čijem se proučavanju u Bosni pristupilo tek nakon 1945.godine.“

Salih Jalimam povodom janjičarskog zakonika zauzima donekle negativan stav, pozivajući se na Dursun bega koji navodi da je u Bosni pružan otpor osvajaču i nakon njezina pada, te da je vođen gerilski rat. Međutim, nije ga u potpunosti odbacio, nego poziva na njegovo detaljnije izučavanje. Dakle, Salih Jalimam se, uslovno rečeno, slaže sastavom Mustafe Imamovića.

Nasuprot toga, Adem Handžić je mišljenja da se dogadjaj opisan u janjičarskom zakoniku zaista desio, i ne prihvata ideju da postepenost koja se spominje u osmanskim defterima negira da je bilo i naglih i masovnih prelazaka na islam. Takođe, na osnovu prvorazredne građe, on ukazuje da je većina franjevačkih samostana nestala, ne zbog toga što su namjerno uništeni od strane muslimana, već zbog toga što su islamizacijom i razvojem islamsko-orijentalnog urbanog kompleksa samostani često ostajali u središtu muslimanskog naselja, te bi se fratri sami povlačili. Isto tako citira jednu ispravu Mustafa bega Juriševića, tobožnjeg progonitelja kršćana, kojom ovaj daje poreske povlastice i olakšice laicima koju pomažu fratrima samostana u Donjoj Tuzli.

Izvori:

  1. Behija Zlatar, „Bosna i Hercegovina u okvirima osmanskog carstva (1463-1593)“; „Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata“, Sarajevo 1988., str.111;
  2. Mustafa Spahić, „Povijest Islama“, Sarajevo 1996. Str.563-565;
  3. Mehmed Handžić, „ Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosanskohercegovačkih muslimana“, Sarajevo, 1940., str.19.;
  4. Safvet beg Bašagić, „Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine“, Sarajevo, 1900.,str.18-20.;
  5. Mustafa Imamović, „Historija Bošnajka“, Sarajevo, 1997.,str.139-140.;
  6. Salih Jalimam, „Historija bosanskih bogumila“, Tuzla,1999.,str.167-168.;
  7. Adem Handžić, „Tuzla i njena okolina u XVI vijeku“, Sarajevo,1975.,str.117-121.