Kur'an je Allahov govor i u njemu se Uzvišeni otkriva Svojim robovima. Ponekad u ogrtaču dominantnosti, veličine i veličanstva, od čega se glave robova povijaju ka zemlji, duše ponizno priklanjaju, glasovi nestaju, a oholost i gordost se rastapaju kao što se so rastapa u vodi. Ili se otkriva u osobinama ljepote i savršenstva, savršenstvom Svojih imena i ljepotom Svojih osobina, i ljepotom Njegovih djela koja ukazuju na ljepotu Njegovog Bića. Tada ljubav prema Njemu zauzme svu moć voljenja u srcu roba, srazmjerno tome koliko rob spozna od osobina Njegove ljepote i savršenosti. Tada srce roba postaje ispunjeno isključivo ljubavlju prema Njemu. A ko bi neko i pokušao tu ljubav usmjeriti na drugu stranu, srce i cijelo njegovo biće bi to odbacili, upravo onako kako pjesnik opisuje: “Od srca se traži da vas zaboravi, al’ navike tijela na to ne pristaju … ” Tako ljubav prema Njemu u srcu postaje njegova narav, a ne teret.

Kada se Uzvišeni otkrije u osobinama pravednosti, plemenitosti, blagosti i dobročinstva, kod roba se probude osjećaji nade i ojača njegova ambicija. Tada on, predvođen nadom, krene svome Gospodaru i sve što su osjećaji nade jači, trud roba je bolji i veći. Sličan je rataru koji što se više nada boljem rodu, više se trudi oko obrade usjeva, ali kada njegova nada klone, nevoljan je.

Kada se Svevišnji otkrije u osobinama pravednosti, srdžbe, ljutnje i Onoga Koji strogo kažnjava, tada se duša koja je sklona zlu prene, a zatim nestane ili oslabi njena strast, srdžba, pobuda za zabavom i igrom, težnja ka zabranjenim stvarima, nestane pomagača njene gluposti i bezbrižnosti, a obuzme je strah, strahopoštovanje i oprez.

Kada se Gospodar Moćni otkrije u osobinama Onoga Koji naređuje i zabranjuje, uzima zavjete i oporučuje, šalje poslanike, objavljuje knjige i propisuje zakone, u duši se probudi osjećaj za izvršavanjem Njegovih naloga, njihovim prenošenjem i oporučivanjem drugim ljudima, sjećanjem toga i uzimanjem pouka iz toga, i uvjerenost u ono o čemu nas je obavijestio. Probudi se želja za ispunjavanjem naređenog i ostavljanjem zabranjenog.

Kada se Milostivi otkrije u osobinama Onoga Koji sve čuje, sve vidi i sve zna, kod roba se probudi osjećaj stida. Stidi se da ga njegov Gospodar vidi u onome što prezire, ili da od njega čuje ono što ne voli, ili da u srcu pritaji ono zbog čega će izgubiti Njegovu ljubav. U takvom stanju pokreti roba, njegove riječi i misli, nisu zapostavljeni i prepušteni volji strasti i naravi, nego bivaju vagani šerijatom.

Kada se Svemilosni otkrije u osobinama Onoga Koji je robu dovoljan, Onoga Koji udovoljava svim ljudskim potrebama, opskrbljuje ih, otklanja nedaće od ljudi, pomaže i štiti Njemu odane, uz koje On stalno stoji, kod roba se pojavi osjećaj tevekkula, iskrenog oslanjanja na Allaha, prepuštanja Njemu, zadovoljstva uz Njega i zadovoljstva svim onim što određuje Svom robu. Tevekkul rada se iz saznanja roba da mu je njegov Gospodar dovoljan, da mu On najbolje odabire i dosuđuje, te iz povjerenja u Njega i zadovoljstva u ono što On radi i odabire Svom robu.

Kada se Allah otkrije u osobinama moći i veličine, smirena duša dariva cijelu svoju poniznost Njegovoj Veličanstvenosti, svu skrušenost Njegovoj moći, potpunu pokornost Njegovoj veličini, i bogobojaznostsi srca i dijela priklanja samo Njemu. Roba obuzme smirenost i dostojanstvo ispuni njegovo srce, jezik i druge dijelove tijela i postaje njegova odlika.

Jednom riječju, Uzvišeni Allah se otkriva Svojim robovima nekada kroz osobine Božanstvenosti – uluhijjeta, a nekada kroz osobine Njegovog Gospodarstva – rububijjeta. Svjedočenje Allahovih osobina Božanstvenosti kod roba mora probuditi posebnu ljubav prema Allahu, čežnju za susretom sa Njim, smirenost i radost uz Njega, zadovoljstvo u Njegovom služenju, natjecanje u sticanju Njegove blizine, želju za sticanjem Njegove ljubavi kroz pokornost, ustrajnost u Njegovom veličanju i želju za udaljavanjem od ljudi radi osame sa Njim. Samo Allah, mimo svega drugog, postaje želja i cilj. A kada rob prizna osobine Njegovog Gospodara, to mu nalaže da se pouzda u Njega, pokaže svoju ovisnost o Njemu, od Njega pomoć traži, da bude ponizan, potčinjen i potpuno posvećen Njemu. Vrhunac toga se ogleda u svjedočenju o Njegovom rububijjetu u Njegovom uluhijjetu. Rob posvjedoči Njegovu dostojnost svake hvale kada posmatra Njegovu vlast, i Njegovu moć i silinu kada posmatra Njegovo opraštanje i pomilovanje robova, savršenu mudrost kada posmatra Njegovo određenje sudbine, blagodarnost kada daje iskušenja, Njegovu darežljivost kada uskraćuje .1

Allah kori Svoje miljenike na blag i dostojanstven način, ali i pored ukora, On im prašta greške, prelazi preko njihovih posrtaja, traži im ispirke, popravlja mahane i manjkavosti, štiti ih, brani i potpomaže. On im je zagarantirao svako dobro, izbavlja ih iz teških muka i ispunjava Svoje obećanje prema njima. On im je istinski zaštitnik, pored Kojeg nemaju drugog zaštitnika, i On ih protiv njihovih neprijatelja potpomaže. Divan li je On zaštitnik i divan pomagač ! Kada srca posvjedoče i u Kur'anu upoznaju Savršenog Lijepog, Plemenitog, Milostivog i Veličanstvenog Vladara, Koji ovako postupa, kako onda da Ga ne zavole? Kako da se ne natječu u sticanju Njegove blizine? Kako da ne utroše svoje uzdahe u zadobijanju Njegove ljubavi? Kako da im On ne bude draži od svega drugog, a Njegovo zadovoljstvo prioritetnije od zadovoljstva svih stvorenja? Kako, onda, da srce ne ustraje u Njegovom veličanju i spominjanju, a da ljubav i čežnja prema Njemu i smiraj uz Njega ne postanu hrana, snaga i lijek srca? Ako, pak, rob to izgubi, srce se
kvari i umire, i više mu život ništa ne znači .2

Nije zadivljujuće da je rob ponizan pred Uzvišenim Allahom, da Mu se pokorava i da ne posustaje služeći Mu, jer rob ovisi o svome Gospodaru, nego je zadivljujuće da se Vladar svega mnogobrojnim blagodatima umiljava Svome robu i pokazuje mu Svoju ljubav kroz razna dobročinstva, iako je On neovisan o Svome robu.

Dovoljno je časti za tebe da si rob Njemu,
l dovoljan ponos tebi je da je On tvoj Gospodar.3

Nije čudno što On kaže: “Oni Njega vole, ali je prava divota u Njegovim riječima: On njih voli.” ( El-Ma'ide, 54)

Nije čudno da siromah i jadnik voli svog dobročinitelja, ali je zadivljujuće kada dobročinitelj voli siromaha i jadnika.4

Izvor: ‘Medicina srca i duše’
Ibn Kajjim El-Dzevzijje rahimehullah

Preuzeto sa:
Stazomislama.com