Historija

Heraldički ljiljani – porijeklo i simbolika

Naziv heraldika, potiče od germanske riječi „herald“, koja je u srednjem vijeku označavala ime za nižeg službenika koji je imao zadatak raspoređivanja i najavljivanja grbova (to jeste plemića) na sastancima i turnirima. Grbovi se prvi puta javljaju na štitovima križarskih vojnika koji se vraćaju iz križarskog rata1, vrlo moguće iz razloga što je u tom pljačkaškom pohodu učestvovalo više evropskih vojski, pa je bilo nužno da vojnici jedne države stave jedne, a vojnici druge države druge oznake na štitove radi lakšeg raspoznavanja u borbi.

Grb je trajna oznaka pojedinih osoba, porodica, izražena likovnim sredstvima prema ustaljenim pravilima. Grb je, po pravilu, višebojan, te sastoji se od; štita, krune, kacige, nakita, plašta, a  mogao je da sadrži i natpise. Do početka trinaestog stoljeća pravo na grb imali su samo vladari i plemići, a u novijoj historiji, boje sa srednjovjekovnih grbova prenesene su na zastave, te se njihovim proučavanjem bavi posebna pomoćna historijska nauka – veksikologija.2

Grbovi u srednjovjekovnoj Bosni dolaze posredstvom Austrije, Ugarske, Venecije, Srbije, Bizanta te drugih kršćanskih zemalja. Najstariji poznati bosanski grb nalazi se na pečatu bana Stjepana II Kotromanića, a ljiljane (njih šest na štitu, podiljeni kosom linijom – oštricom mača na dva polja) je prvi puta upotrijebio njegov nasljednik Tvrtko I Kotromanić, isti onaj Tvrtko čija se vojska borila protiv Osmanlija na Kosovu polju 1389. godine. Iako je nasljednjik Tvrtka I, Ostoja izmijenio grb, zamijenivš kosu liniju i šest ljiljana sa krunom, on ih je ipak zadržao na kraljevskoj zastavi, koju bi nosio sam kralj.3  Treba istaći, da su se ljiljani kao simbol srednjovjekovne bosanske države, a samim time i njene kraljevske dinastije Kotromanića, koristili samo 70-ak godina, tačnije do pada srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva pod osmansku vlast 1463. godine.

Vrlo je vjerovatno  da je Tvrtko I formirao svoj grb na osnovu jednog od dva uzora (ili pak oba). Naime, u to vrijeme element ljiljana korišten je kao simbol francuske burbonske dinastije, te je preko napuljskih Anžujaca4 prešao u Mađarsku, dakle, u četrnaestom stoljeću kada se prvi puta javlja i u grbu bosanskih kraljeva. Bosanska dinastija Kotromanića bila je ženidbenim vezama povezana sa ovim ogrankom Anžujaca.

Ljiljani kao heraldički element su u to vrijeme postojali i u Srbiji, javljaju se na samoj srpskoj kruni, a u Srbiju dolaze iz Francuske preko Dušanove majke, Jelene Anžujske. Kada se Tvrtko proglasio i za srpskog kralja, preuzeo je i formu srpske krune, a po običajima tog vremena, detalj iz krune bio bi prenesen ma heraldički štit.5

Mustafa Imamović, takođe je djelomično podržao stav da su ljiljani anžujskog porijekla. Ovaj stav se vidi u njegovom objašnjenju promjene koje je tada Tvrtko  učinio na kraljevskom pečatu, nazivajući ljiljane anžusjkim, pripisujući ih tako francuskoj dinastiji.6

Ako uporedimo anžujske ljiljane sa bosanskim ljiljanima, vidjet ćemo da nema neke bitnije razlike u njihovoj slikovnoj predstavi, pa stoga djeluje u velikoj mjeri ispravnije da je Tvrtko I preuzeo anžujske ljiljane, nego da je on sam došao na tu ideju. Ovo se čini vjerovatnijim i iz razloga što su ljiljani kao heraldički element bili popularni u kršćanskoj Evropi tog vremena. Nalazili su se na Engleskoj zastavi, na novcima Moldavskog principata, te na grbovima raznoraznih plemićkih porodica. Vrlo je malo moguće da je Tvrtko I, ili netko drugi u njegovoj okruženju bio vrsni botaničar, koji je poznavao razliku između francuskog i bosanskog ljiljana (lilum bosanicum) pa da je onda iz neke ljubavi, neovisno o kršćanskoj simbolici koju taj cvijet nosi, odlučio da umetne liljane u dinastički grb.

 

1.1. Fleur de lis – cvijet ljiljana

1.1. Fleur de lis – cvijet ljiljana

2

1.2. Grb Francuske 12??-1376.

3

1.3. Grb Francuske poslije 1376.

4

2.1. Kotromanićki grb

5

2.2. Zlatni novac Tvrtka I

Što se tiče anžujskih ljiljana, koje je najvjerovatnije i sam Tvrtko I ubacio u svoj grb radi bračnih veza Kotromanića sa napuljskom granom anžujske dinastije, oni su prvi puta korišteni od strane francuskih kraljeva, Luja VI i VII kao ukras na kraljevskom žezlu od kada se i počinju javljati kao heraldički element i na zastavama, krajem dvanaestog i početkom trinaestog stoljeća.7 Koristit će se  i 1179.god. pri krunisanju Filipa II, nasljednika Luja VII, kako bi na taj način bilo aludirano na „svetost“ njegove vlasti, a samo deset godina kasnije Filip II, učesnik trećeg križarskog rata poražen je od strane Salahudina Ejubija rahmetullahi alejhi.8

Prije nego što je postao i heraldičkim simbolom, ljiljan je prvobitno bio kršćanski vjerski simbol, čemu svjedoče brojni evrospki historičari koji se bave heraldikom. 9 Njegova trolatična predstava cvijeta predstavlja trojstvo, mada je simbol korišten i za predstavljanje Merjeme , majke Isaa 'alejhisselam . Vrlo je vjerovatno da je simbolika bosanskog ljiljana bila apsolutno ista, iz više razloga:

  • ljiljani su u osnovi preuzeti od anžujaca, sa kojim je bosanska vladarska dinastija bila povezana bračnim odnosima;
  • ideja trojstva je bila itekako zastupljena, što se vidi iz srednjovjekovnih povelja;
  • bosanski bogumili su pretjerivali u pogledu Merjeme, majke Isaa 'alejhisselam , čak da su je smatrali anđelom (melekom)

Nakon dvanaestog stoljeća, i pojave heraldike, ljiljani su korišteni i za ukrašavanje krstova,a legende o njima sežu u rani srednji vijek, čak do Franačke države. Jedna od tih legendi govori, kako je Klodoviku (vladaru franačke države10) sam melek naredio da stavi ljiljane na svoj štit.11 Iako odbačena, budući da je dokazano da su križari bili ti koji su prvi nosili grbove, ova legenda svakako ukazuje na to da su Evropljani imali jasnu predstavu da je ljiljan bio vjerski simbol.

U novijoj historiji ljiljani, u istoj slikovnoj predstavi, dospjeli su čak i na „papski“ grb, Pavla VI, koji je bio poglavarom rimskokatoličke ckrkve od 1963-1978.

6

3.1. Grb Pavla VI

Iz svega navedenog, postaje sasvim jasno da su ljiljani, prvobitno vjerski, a kasnije i heraldički simboli, tj. u osnovi kršćanski simboli. Isti su kao takvi nošeni od strane francuske vojske (na štitovima i zastavama), kako u samim križarskim pohodima protiv muslimana, tako i u pohodima na prostoru današnje Palestine i Šama, posredstvom francuskih križara Filipa II, i drugih francuskih kraljeva. Takođe i u pohodu na Kosovo polje u borbi protiv Osmanlija.

Ostaje misterija kako su se srca pojedinih muslimana tako čvrsto vezala za krstaške simbole koji su predstavljali kršćansku srednjovjekovnu Bosnu, a zatim sekularnu republiku Bosnu i Hercegovinu?!

Još čudnije je što su Bošnjaci posve ravnodušni kada zanemaruju simbole islama, odnosno zastavu Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem , koja objedinjuje čitav islamski svijet. Ako se pak neko bude pravdao da je to ljubav prema domovini, – pa Arapi nemaju ljubav spram kurejšijskih idola prije islama, Egipćani nemaju ljubav spram faraona koji je gonio Musaa 'alejhisselam !

Zašto onda da Bošnjak bude ponosan na jasne kršćansko-krstaške simbole? Samo zato što je to dio prošlosti njegove domovine?

Zar se u srcu jednog muslimana može istovremeno naći ljubav prema onome što predstavlja islam, i ljubav prema onome što predstavlja nevjerstvo?