KOLUMNA – politička analiza: Božo Marić
Glasači, ili nevidljivi protagonisti najduže predizborne kampanje
U svakoj drami postoji lik koji je prisutan u svakoj sceni, a čije ime se ne pominje ni u jednom dijalogu.
U predizbornoj Republici Srpskoj 2026, taj lik je GLASAČ.
Ne apstraktni glasač iz anketa. Ne “narod” kojim se političari koriste u svakom govoru, gdje se ta riječ izgovara s onom posebnom svečanošću kojom se govori o nekome ko je odsutan. Pravi glasač. Onaj koji ujutro ustaje, vozi djecu u školu ili se pita hoće li škola biti otvorena, koji računa može li platiti račune, koji provjerava hoće li roditelji dobiti penziju na vrijeme, i koji negdje u pozadini svega toga, ni zna da su izbori u oktobru.
Glasač koji glasа iz navike
U Republici Srpskoj na prošlim izborima 2022. godine glasalo je oko 650.000 glasača, od kojih je čak 150.000 glasova stiglo iz Izborne jedinice 3 – Banjaluke i okolnih opština. To je gotovo četvrtina svih glasova iz jedne izborne jedinice. Banjalučanin je, dakle, statistički najvažniji glasač u Republici. I upravo njemu tom glasаču koji živi u gradu s gradonačelnikom koji je sada podržao drugog kandidаtа, s dvanaest kandidata za predsjednika od kojih je u stanju da imenuje možda petoro usmjerene su sve ove kampanje, sporazumi, aneksi i noćne SMS poruke.
Glasač koji glasa iz navike u Republici Srpskoj izgleda ovako: zna za koga neće glasati, ima manje jasnu sliku za koga hoće, i na kraju glasa onako kako je glasao i prošli put jer sistem nagrađivanja lojalnosti funkcioniše, jer stric radi u opštinskoj firmi, jer se zna ko raspisuje tendere.
To nije cinizam.
To je racionalna kalkulacija u sistemu koji je takvu kalkulaciju naučio ljude da rade decenijama.
Vladajuća koalicija to zna. I zato Dodik najavljuje povećanja plata i penzija za avgust tačno šest sedmica pred izbore s preciznošću časovničara koji nikad ne kasni na posao koji mu donosi zaradu.
Ovo nije koincidencija. Ovo je sistem. I svake četiri godine, isti sistem. I svake četiri godine, dovoljno glasača odgovori na njega.
Glasač koji glasa iz nade
Ali postoji i druga kategorija glasača. Mlađi, ili stariji koji je umoran, ili onaj koji je vidio dovoljno da zna da nešto mora da se promijeni ali ne zna tačno što.
Taj glasač je pratio Stanivukovića kako “uređuje” Banjaluku. Vidio je da je njegovo povjerenje izigrano jer “mali” Draško hoće da bude drugi Mile, i bio bi “veći” od Mile samo kad bi mu se dala prilika. Vidio je da neko može doći na vlast bez starih recepata i starih adresa ali sada taj isti Draško u svoj rad sve više ubacuje stari oprobani recept kojim Dodik decenijama pobjeđuje. I sad gleda kako taj isti Stanivuković pregovara, ustupa, prihvata drugu ulogu i pita se je li to što je vidio u gradu bio uvod u neku veću prevaru, ili je tu kraj priče. Nije. On čeka kao ozbiljan predator.
Taj glasač je slušao Trivićevu kako govori razumno o jedinstvu i odgovornosti. I pitao se zašto razumni glasovi uvijek izgledaju kao oni koji moraju moliti ostale da budu razumni.
Taj glasač je pratio Vukanovića kako demontira svaki argument vlasti s britkošću kakvu rijetko vidite u institucionalnoj politici. I nasmijao se. I onda se zabrinuo kad je shvatio da britkost bez koalicionog partnera u ovom sistemu znači glasovi koji ne prelaze prag ili koji ne donose fotelju.
“Nemamo pravo da prokockamo ovu istorijsku šansu,” rekla je Trivićeva. I taj glasač se složio. I sada čeka da vidi hoće li opozicija konačno, jednom shvatiti isto ali će još mnogo Vrbasa proteći Banjalukom dok se to desi.
Glasač apstinent: Čovjek koji je već odavno glasao za fotelju
Postoji i treća kategorija glasača o kojoj se ne govori u predizbornim analizama, ali koja je možda najvjernija od svih. Ne vlasti. Ne opoziciji. Sebi.
To je glasač apstinent.
Nije otišao iz Srpske. Živi tu. Plaća račune, buca po marketu, psuje cijene, prati vijesti, ima mišljenje o svemu i svakome, i ne izlazi na izbore. Nije danas počeo. Ne izlazi godinama. Možda decenijama. Savršeno konzistentan u jednom jedinom političkom stavu koji nikad nije promijenio: svi su isti, nema smisla, ionako je sve namješteno.
Svake četiri godine, negdje krajem septembra, počinje sezona u kojoj mu komšija, brat, kolega s posla ili neko koga nije vidio tri godine odjednom postaje strastveni politički aktivist i objašnjava mu zašto ovaj put mora izaći. Ovaj put je drugačije. Ovaj put ima šanse. Ovaj put je kandidat koji nije kao ostali. Apstinent sluša, klima glavom, kaže “vidjet ćemo” i 4. oktobra ostane kod kuće.
Ne iz lijenosti. Iz načela. Ili iz onoga što je sam sebi proglasio načelom, a što je zapravo najudobniji mogući politički stav: niko me ne može optužiti za lošu vlast jer ja nisam glasao ni za koga, i niko ne može tvrditi da sam pogriješio jer ja nisam birao.
Savršena odbrana. Neprobojna logika. I naravno apsolutno beskorisna za ikakvu promjenu.
Apstinent je, paradoksalno, najvjerniji birač vladajuće koalicije. Ne zato što je za nju. Nego zato što svaki glas koji ne ode opoziciji ostaje u matematici izbornih sistema kao tiha podrška onome ko pobijedi. Svaki apstinent koji je uvjeren da “ionako nema smisla” radi, svake četiri godine, isti posao: otvara malo više prostora onome ko ima najorganizovaniju izlaznost.
Dodik to zna. SNSD to zna. I zato se svake predizborne sezone, pored povišica plata, redovno organizuju sahrane nade; male, svakodnevne, rasute kroz medije: “opozicija se posvađala”, “opet se ne mogu dogovoriti”, “nema šanse da pobijede”. Ne zato što je to uvijek laž, u većini slučajeva je i istina, nego zato što svaka takva slika učvršćuje apstinenta u uvjerenju da je pametno ostati kod kuće.
Apstinent je, dakle, nesvjesni koalicioni partner. Besplatan. Lojalan. I nikad ga ne treba zvati na sastanak.
Glasač koji je otišao
Četvrti glasač nije u Republici Srpskoj. Otišao je. U Sloveniju, Njemačku, Austriju, Srbiju. Mlad, obrazovan, ili prosto umoran od čekanja da se nešto promijeni. U svakom izbornom ciklusu, ta kategorija je veća. U svakom izbornom govoru, taj glasač se pominje kao prioritet “povratak mladih”, “zaustavljanje iseljavanja”, “budućnost Srpske”.
Ali taj glasač ne glasа. Ili glasa u ambasadi, ako mu se poklopi raspored. CIK BiH odredio je biračka mjesta u 20 diplomatsko-konzularnih predstavništava za glasanje dijaspore. Dvadeset ambasada za stotine hiljada iseljenika.
Matematika koja sama po sebi govori o tome koliko sistem zaista želi da se dijaspora vrati u glasačke kutije ili u domovinu.
Zajednički imenilac: dvanaest kandidata i jedna kutija
U trci za predsjednika i potpredsjednike RS je dvanaest kandidata.
Dvanaest?! Da, dvanaest, dobro ste pročitali.
To je, po svemu sudeći, rekord. Ili barem osjećaj rekorda jer svaki novi izborni ciklus donosi nove stranke, nove pokrete, nove “koncepte pobjedničkih sporazuma” i nove likove koji su uvjereni da su upravo oni taj glas koji nedostaje.
U teoriji, dvanaest kandidata znači bogatstvo izbora. U praksi, to znači rasipanje glasova, zamagljenu sliku, i korist za onoga ko ima najorganizovaniji aparat a to, u Republici Srpskoj svakako nije opozicija.
Glasač koji 4. oktobra uđe u glasačku kabinu imaće pred sobom listić koji izgleda kao meni restorana s previše jela i premalo kuhara. Popuniće ga isključivo onaj ko je vješt u ispunjavanju “ukrštenih riječi”.
Nema više iksića, sada idu kružići, a realno lakše se snaći u popunjavanju godišnjih statističkih obrazaca kod knjigovođe, nego li izabrati svog predstavnika iz Naroda.
I moraće da odluči, sam, bez garancija, bez sigurnosti da li da glasa za kontinuitet koji poznaje, ili za promjenu koja se još ne zna tačno kako izgleda.
Epilog koji nije kraj, ili zašto oktobar ne rješava ništa
Republika Srpska je zemlja u kojoj politika savršeno funkcioniše kao spektakl. Ima dramaturšku strukturu, likove s jasnim ulogama, uvrede koje se izmjenjuju, sporazume koji se potpisuju i raspadaju, sinove koji nasljeđuju, profesore koji kandiduju, gradonačelnike koji ustupaju i novinare koji proglašavaju pobjede sa sastanaka kojima nisu prisustvovali.
Jedini problem je što spektakl i upravljanje rijetko žive na istoj adresi.
Vladajuća koalicija ide u oktobar s aparatom, ogromnim resursima, iskustvom i zahvaljujući septembarskim povišicama vremenski precizno aktiviranom zahvalnošću dijela birača.
Opozicija ide s djelimičnim dogovorom koji je postignut uz muku I uveliko se raspada, s kandidatom koji je solidan ali ne i harizmatičan, i s unutrašnjim tenzijama koje se nisu riješile samo su privremeno potisnute ispod površine sporazumnog teksta a eksplodiraće sedam dana pred izbore.
A glasač, onaj stvarni, ne onaj iz govora stoji između dvije slike i pokušava da procijeni: je li ono što mu se nudi nova ponuda ili ribrending starog kataloga s novim koricama.
Oktobar će odgovoriti. Ili neće. U Republici Srpskoj nikad se ne zna, samo se zna da Dodik zna šta radi i sa svojima i sa opozicijom.
Jedino što se zna sigurno: 5. oktobra, bez obzira na rezultat, svi će reći da su pobijedili.
I svi će biti u pravu. I svi će biti u krivu. I za četiri godine – počinjemo iznova.
Ostavite komentar