Mit o islamizaciji Bosne

  • Facebook
Share on Facebook0

Mehmed Handžić je prvi autor koji je proces širenja islama u Bosni označio terminom „islamizacija“. Pri tome ovaj termin u Handžićevom poimanju nije označavao stav o nasilnom konvertiranju življa srednjovjekovne Bosne u islam. Međutim, usljed falsifikovanja historije BiH došlo je do manipulisanja određenim terminima poput izraza „islamizacija“, pri čemu su historičari orijentalističke provenijencije pod tim terminom podrazumjevali proces širenja vjere „ognjem i mačem“, smišljeno lažući na Handžića da je o tome i on pisao. Tako je došlo do implikacije samog termina „islamizacija“, odnosno njegovim manipulisanjem formiran je u historiografiji kompletan mit o osmanlijskom nametanju vjere, sve zarad demagogije narodnih masa. Primjeri autora koji su kontribuirali formiranju takvog stava u historiografiji su: Radovan Samardžić u svojoj studiji pod nazivom “Prodor islama u jugoistočnu Evropu” (1991.g.); Dominik Mandić u knjizi “Etnička povijest Bosne i Hercegovine” (1967.g.).

Odgovarajući na ovakve podvale, Ćiro Truhelka u djelu „Studije o podrijetlu“ iznosi slijedeće argumente kao protudokaz: „Već prije dvadeset godina kušao sam odbraniti Turke od objede koja se povlači kroz sve školske povijesne knjige da su oni kao osvajači bezobzirno i okrutno pobijeđenicima otimali zemlje i imovinu, obarali kršćansku kulturu, silom isturčili narod, nametali mu svoj jezik i lišavali ga etničkih obilježja narodnosti. Na osnovi bogate, a do onda nepoznate arhivske građe dubrovačkog arhiva, dokazao sam, da Osmanlije ne samo što nisu dirali u narodni jezik, nego je hrvatski jezik u Bosni ostao službenim jezikom uprave, dočim se turski ograničavao na šerijatsko sudovanje, a arapski na vjersko područje.“

Nadalje, Truhelka objašnjava kako su korišteni i domaći termini vojvode i krajišnici, te da su Osmanlije zadržale staru upravnu podjelu na vojvodine i knežije, i da su od kršćanskog stanovništva obrazovali vojne organizacije vojniluke. Sve ovo je, zapravo, dokaz da nije bilo nasilne promjene sistema od strane Osmanlija. Zatim, kao dokaz da nije bilo ni nasilnog tjeranja stanovništva da prihvate islam, iliti “islamizacije”, ističe se da je, kako navodi Truheljka, „Bošnjacima“ bio otvoren put do najviših državnih službi, te postojanje kršćana koji su obnašali visoke dužnosti ne odričući se svoje vjere.

„Imademo dosta hrvatskih kršćana koji su, mada se nisu odrekli vjere, vršili vojvodsku čast, kao primjerice novski i trebinjski vojvode Vuk i sin mu Radivoj; vojvoda Donjih Vlaha bio je Herak Vladisalić.“ Ova historijska zabilješka je relevantan dokaz da plemići i vlastela nisu prelazili na islam da bi zaštitili svoje posjede. Naime, iz navedenog je očito da su posjede mogli zadržati i kršćani ne mijenjajući svoju vjeru.

Osim spomenutog, mnogi bosanski velikaši su primili islam u prvim decenijama osmanske vlasti. Sin hercega Stjepana prihvata islam i kasnije postaje veliki vezir, Ahmed paša Hercegović. U prilog ovome ide i Ahdnama, kojom je sultan Mehmed  Fatih zajamčio slobodu vjeroispovjesti i slobodu vjerskog rada franjevaca, a time i slobodu vjeroispovjesti katolicima u Bosni uopće, čak su oni koji su izbjegli iz države iz straha od Osmanlija pozvani da se vrate u Bosnu.

Osmanska država nije vodila nikakvu službenu politiku prevođenja nemuslimana u islam, tj. ko je htio mogao je dobrovoljno prihvatiti islam, a ko je odlučio ostati u svojoj religiji nad njim nije bilo sprovođeno nikakvo nasilje. Mustafa Spahić osobno smatra da su derviši dali značajan doprinos širenju islama u Bosni, dočim Mustafa Imamović smatra da su mistični derviški redovi zapravo u uskoj vezi sa šiizmom.

Nedim Filipović u svojoj knjizi „Islamizacija u Bosni i Hercegovini“ drži do stava da je položaj bogumila odigrao jednu od najznačajnijih i presudnih uloga pri širenju islama na ovim prostorima. Neposredno pred dolazak Osmanlija u BiH plamte neprestani ratni sukobi između bosanskog plemstva, te sukobi sa spoljnim neprijateljem (Mađarima i Osmanlijama). Uporedo s tim, na snazi je ogromna kontribucija koja je nametnuta bosanskom kralju od strane Osmanlija. Sve ovo je izazvalo veliko nezadovoljstvo narodnih masa. Takođe, dolazi do progona od strane Stjepana Tomaša, što 1459. god. dovodi do haotičnog stanja unutar srednjovjekovne bosanske države. Oni bogumili koji su bili prihvatili katoličanstvo kako bi spasili život još uvijek nisu imali dovoljno razvijen osjećaj pripadnosti katoličkoj religiji. S druge strane, osmanlijski agrarni sistem je djelovao privlačno, jer uvođenjem dominacije naturalne rente u svom agrarnom sistemu, Osmanlije su sve svoje podanike sveli na istu podaničku poziciju. Otuda je prihvatanje islama za kriptobogumile djelovalo kao značajan popravak u poređenju sa zatečenim stanjem. Što se tiče pravoslavlja na Balkanu, ono je pod pritiskom bogatog katoličkog Sredozemlja i bogate zapadne Evrope već razvilo određenu odbojnost prema istom.

Literatura

  1. Behija Zlatar, „Bosna i Hercegovina u okvirima osmanskog carstva (1463-1593)“; „Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata“, Sarajevo 1988., str.112;
  2. Ćiro Truhelka, „Studije o podrijetlu“, Zagreb, 1941.g.,str.8-9;
  3. Nedim Filipović, „Islamizacija u Bosni i Hercegovini“, Tešanj, 2005., str.25-39.;
  4. Mustafa Spahić, „Povijest Islama“, Sarajevo 1996. Str.566-567;
  5. Mehmed Handžić, „ Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosanskohercegovačkih muslimana“, Sarajevo, 1940.;
  6. Mustafa Imamović, „Historija Bošnjaka“, Sarajevo, 1997.,str.143-146.;
Share on Facebook0