Allahova pravičnost

Rekao je Ibnu-l-Kajjim rahimehullah:

“Allahova pravičnost

Blago se onome ko je pravedan prema svome Gospodaru, pa prizna svoje neznanje u onome što malo zna, propuste u svojim djelima, mahane kod samog sebe, popuštanje u stvarima koje su Allahovo pravo, nepravdu u odnosu prema Njemu – pa ako ga Allah kazni za njegove grijehe vidi u tome Njegovu pravdu, a ako ga ne kazni vidi Allahovu dobrotu. Kada uradi dobro djelo vidi ga od Allahove blagodati i sadake prema njemu, pa ako to prihvati, onda je to dodatna blagodat i sadaka od Allaha; ako je pak odbije pa onda zato što sadaka poput ove nije podesna da je on susretne.

A kada učini ružno djelo vidi to da takvim da ga se Allah okanio, i ostavio bez pomoći, i uzdržao svoju zaštitu od njega, i da je to od Njegove pravde prema njemu. U tome vidi svoju ovisnost o svome Gospodaru, i vlastitu nepravdu nad samim sobom. Pa ako mu to Allah oprosti, onda je to samo zbog Njegovog dobročinstva, darovitosti i plemenitosti.

Poenta i tajna ove stvari jeste da rob ne vidi svog Gospodara osim da mu je dobročinitelj, i ne vidi sebe osim kao onoga ko loše postupa, ili zapostavlja obaveze, ili uskraćuje u Allahovom pravu, pa vidi sve ono što ga raduje kao blagodat od svoga Gospodara i dobročinstvo prema njemu, i vidi sve ono što ne voli da je od njegovih grijeha i Allahove pravde prema njemu1

Oni koji vole, kada se sruše kuće njihovih voljenih, kažu ”napojili se, da Bod da, njihovi stanari.” Tako i onaj koji voli, kada prođu godine u kaburu sjeti se tada svoje lijepe pokornosti Njemu na dunjaluku, i svog približavanja Njemu s ljubavlju, i nađe Njegovu milost i pojenje za onoga ko bijaše stanar u tim potrošenim tijelima.”2

  1. An-Nisa,

  2. El-Fevaid: 45; Dar Ibn Redžeb.