Kolumna – Božo Marić
Kažu da čovjek nikada nije spreman za smrt svojih bližnjih. Ipak, pored onih najbližih, u Republici Srpskoj se posljednjih trideset godina jedno ime pominjalo u svakoj kući. To ime je Ratko Mladić.
Nakon što se upokojio naš brat Ratko Mladić, prije svega želim porodici Mladić da uputim najdublje saučešće. Ovu kolumnu pišem zbog svojih sunarodnika, ali i zbog naše braće Hrvata i Bošnjaka.
Za neke će Mladić uvijek biti bivši kadar JNA, za druge osuđeni zločinac, ali za 49 procenata teritorije naše otadžbine Bosne i Hercegovine i 99 procenata naše domovine Republike Srpske, on je heroj i štit odbrane srpskog naroda.
Kako je stvoren etnički DNK?
Pripadam generaciji koja posljednjih trideset i više godina u Bosni i Hercegovini prati uspon etničkog DNK. Takva operacija je kreirana na nekom tajnom mjestu. Podrazumijevala je sistemsku i decenijsku pripremu, a za nju su bili potrebni resursi, odnosno ljudi na sve tri strane. U rasturanju bivše SFRJ trebalo je pronaći politička imena, ali i napraviti onaj drugi, mnogo važniji spisak: ljude iz Jugoslovenske narodne armije.
Oni će u godinama koje su obilježile najkrvaviji rat na prostoru Bosne i Hercegovine postati nacionalni heroji i vojskovođe, a ne političari. Bosna i Hercegovina je u kombinatorici raspada bivše Jugoslavije podrazumijevala scenario „bosanskog lonca”. U njemu je bilo najlakše zapaliti etničke grupe i započeti najkrvaviji sukob u jednoj otadžbini, za čiji dio teritorije su se borila tri naroda. Žrtava je bilo na sve strane i to je bolno za sva tri naroda.
Suze su iste na svim stranama.
Takva stradanja u periodu iza nas sa sobom povlače i najveću mržnju. Svako ko je izgubio svog najmilijeg, najviše je zamrzio onog drugog. To je surova realnost. Stradanje u Bosni i Hercegovini platili smo desetinama hiljada mrtvih sa sve tri strane. Da je i jedan jedini čovjek, previše je, a ne desetine hiljade. Zaplakale su i Milka, i Hanka, i Marija. Bolno i tužno, na sve tri strane. Bez obzira na taj krvavi pir devedesetih godina, stvoren je onaj najagresivniji, etnički DNK.
Svaki od naroda u Bosni je u ratnim godinama, u okviru svog korpusa, stvarao svog vojskovođu i komandanta sa kojim će se vezati i poistovijetiti cijela etnička grupa. Narod se nije poistovjećivao sa političkim vođom, već sa onim jačim, vojnim liderom, i to čini i decenijama nakon okončanja rata.
Svi ti komandanti su osuđeni i na svoja leđa su preuzeli teret krivice u ime cijelog svog naroda. Ne želim da se bavim presudom kao pravnim aktom, već sociološkim fenomenom u Bosni i Hercegovini. O broju žrtava će istorija svakako reći svoju konačnu riječ. Ne želim da brojim stradanja jednih, drugih ili trećih. Neka svi počivaju u carstvu nebeskom.
Jeftini politički poeni na tuđoj nesreći.
Kanalizacija društvenih mreža izlila se ovih dana u Bosni i Hercegovini. Najgore su isplivali pojedini političari koji svojim istupima ponovo raspiruju mržnju do krajnjih granica, a sve zarad nekoliko glasova na predstojećim izborima. Svi se oni grle i ljube sa mojim Srbima zarad vlasti i sitnog interesa nakon izbora, ali im je važno da se sada prikažu kao veliki moralisti. Ipak, zanemarimo to i pređimo na činjenice.
Upravo ovi političari i ponašanje onih koji reže na Ratka sa svih strana, đenerala su odveli u besmrtnost srpskog naroda. Toliko otrovnih strelica ispaljenih na jedan narod zbog čovjeka koji je izdržavao svoju kaznu dokaz je da se tu ne mrzi samo Ratko. Mrzi se čitav narod i svi oni koji su bili pod komandom đenerala.
Pod komandom Ratka Mladića bio je i moj pokojni otac, moja dva strica, moj pokojni ujak, dva tetka, dva zeta i nekoliko stotina hiljada mojih sunarodnika. Oni nisu fašisti i nacisti, kako ih jedan dio Bosne i Hercegovine predstavlja. Oni su se, kao i braća Hrvati i Bošnjaci, borili na svojoj strani devedesetih godina da bi odbranili svoj narod. To je činjenica.
Istorijski usud vojnih vođa.
Komandanti na sve tri strane su, za razliku od političara, kroz godine koje prolaze stekli poštovanje i uvažavanje svojih sunarodnika. Bez obzira na to da li se radi o Mladiću, Lisici, Simiću, ili sa druge strane o Oriću, Haliloviću, Dudakoviću, odnosno Gotovini, Praljku ili Markaču. U mom narodu, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske bio je Ratko Mladić. Da sam rođen kao Bošnjak, to bi bio Sefer Halilović ili Atif Dudaković. Da sam rođen kao Hrvat, to bi bio Ante Gotovina ili Mladen Markač. To je prosto tako.
Ratko Mladić je kod Srba koji su bili pripadnici Vojske Republike Srpske dobio status božanstva. Svidjelo se to nekome ili ne, to je realnost. Da ga nisu toliko satanizovali i napadali u prethodnih trideset godina, možda taj status ne bi bio toliki. Ali to ne važi samo za starije. U Republici Srpskoj posljednjih trideset novih generacija zna za lik i djelo komandanta. Za to su najviše zaslužni njegovi kritičari, a mnogo manje mi sami.
Imajući u vidu tamnovanje, kaznu i teret koji je preuzeo u ime cijelog naroda, kao i ličnu tragediju koju je doživio devedesetih godina, pitam se da li smo ga uopšte dostojni? Naročito ako posmatramo reagovanja naših političara i našeg naroda. Danas svako gleda samo sebe i sopstveni komfor.
Odlazak u vječni mit.
Bez obzira na nas i sva dešavanja, on odlazi u vječnost i besmrtni stroj srpskog naroda. Kroz nekoliko godina, u jednom dijelu Bosne i Hercegovine proći će generacije onih koji ga nazivaju zločincem, jer njihovi potomci neće željeti da žive zarobljeni u prošlosti. Ali će zato ostati vječan u drugom dijelu Bosne i Hercegovine, u srpskom narodu.
Svojom smrću postao je vječni mit o kojem će generacije pričati decenijama, svjesne da je zahvaljujući njegovom vođstvu srpski narod preživio devedesetih godina u Bosni i Hercegovini. Istinski vjerujem da mu se upokojenjem duša smirila, jer nakon toliko godina to i zaslužuje, zaslužuje da odmori od svih nas.
I kao što kaže naš veliki Njegoš: „Blago tome ko dovijek živi, imao se rašta i roditi!”
Odmaraj, đenerale!
Ostavite komentar