KOLUMNA: Dalibor Zarić dipl pravnik
Rad pripravnika, po nekada nam se čini kao tema o kojoj je sve rečeno ili u vezi koje je svima sve jasno i olako prelazimo preko ove teme, ali nas stvarnost demantuje kroz praksu.
Gotovo da nema osobe koja ne zna šta znači obavljati pripravnički staž i kakav je status pripravnika. U statusu pripravnika mogu da budu lica koja su završila srednju školu ili fakultet, a koja nisu do momenta zaključivanja ugovora o pripravničkom radu obavljala poslove i radne zadatke u stečenom stepenu i profilu obrazovanja. Pripravnik je lice koje ima stečen stepen stručne spreme i profil obrazovanja, ali nema stečeno znanje, vještine i sposobnosti za samostalan rad u struci, što se može isključivo steći praktičnim radom, odnosno drugačije rečeno znanje, vještine i sposobnosti se moraju dokazati kroz praktičan rad na poslovima i radnim zadacima u realnom radnom okruženju i realnom radnom vremenu. Pripravnik je lice koje ima zasnovan radni odnos i kome se u radničku knjižicu upisuje period „pripravničkog rada – staža“, te mu isti ulazi u ukupan radni staž. Pripravnik se mora rasporediti na radno mjesto u okviru Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta i izvršilaca, uz zakonom propisano umanjenje osnovne plate u visini 20%. Pored plate i staža, pripravnik jednako ostvaruje sva druga prava iz radnog odnosa kao i drugi zaposleni.
Pripravnik, za razliku od svojih „starijih kolega“ koji su u radnom odnosu po osnovu zaključenog ugovora o radu na određeno ili neodređeno vrijeme, nemaju odgovornost na radu za obavljene poslove i radne zadatke. Iz navedenog razloga, prilikom zaključivanja ugovora o pripravničkom radu, posebnim rješenjem se određuje mentor od strane ovlašćenog lica. Mentor je lice koje ima zaduženje da upozna pripravnika sa svim poslovima i radnim zadacima na radnom mjestu na kome je raspoređen pripravnik, objasni procese na radu, te da mu pokazno dozvoli izvršavanje određenih poslova i radnih zadataka, uz njegov nadzor. Mentor je dužan nakon izvršenog posla ili radnog zadatka da izvrši kontrolu načina i rezultata urađenog posla ili radnog zadatka, te kada utvrdi da je sve urađeno na očekivani način, dozvoli dalje postupanje i dalji rad na osnovu urađenog posla. To bi praktično značilo, ako je npr. mentor dozvolio pripravniku izradu određenog rješenja u okviru predmeta, potrebno je da na osnovu stanja u spisu predmeta izvrši kontrolu i pregleda rješenje koje je pripravnik izradio i isto dalje proslijedi na potpis, ukoliko je isto sačinjeno na očekivani način. Iz navedenih praktičnih razloga, obično u praksi se za mentora postavlja lice na čijem će radnom mjestu pripravnik obavljati poslove i radne zadatke, te je ujedno mentor i odgovoran za obavljene poslove i radne zadatke na tom radnom mjestu.
Poslodavac je dužan sačiniti program pripravničkog rada, po osnovu koga se trasira način i sadržaj obavljanja pripravničkog staža, odnosno postavljaju mu se jasni okviri. Na osnovu programa, ukoliko se javi potreba, moguće utvrditi koje poslove i radne zadatke je pripravnik obavljao, odnosno na kojim poslovima i radnim zadacima je stekao vještine i sposobnosti za samostalan rad u struci. Samostalnost i stečene vještine i sposobnosti se potvrđuju izradom pripravničkog rada i uspješnim polaganjem pred internom komisijom za polaganje pripravničkog rada.
Ove godine, donesen je Zakon o izmjeni Zakona o radu, kojim je pripravnički staž propisan u kraćem trajanju u odnosu na dosadašnje zakonsko rješenje, te je sada pripravnički za srednju stručnu spremu tri mjeseca (a bilo je propisano šest mjeseci) i za visoku stručnu spremu šest mjeseci (a bilo je propisano godinu dana). Takođe, donesen je i set posebnih zakona kojima se jednoobrazno uredila dužina trajanja pripravničkog staža institucijama, lokalnim samoupravama i drugo.
Donošenjem Zakona o radu 2016. godine, normira se novi ugovor, a to je ugovor o stručnom osposobljavanju. Ovaj ugovor zbog svoje prirode, gotovo je „istisnuo“ zaključivanje ugovora o radu sa pripravnikom. Ovaj ugovor u svom nazivu ima termin osposobljavanje, koji se opet odnosi na pripravnički rad i u tom pogledu nema razlike u odnosu na ugovor o radu sa pripravnikom, odnosno u pogledu svrhe ugovora, a to je sticanje znanja, radnih vještina i sposobnosti za samostalan rad u struci. Ovaj ugovor takođe, kao i ugovor o radu sa pripravnikom, mogu da zaključe lica sa srednjom stručnom spremom i fakultetom, koja nisu imala prethodno radno iskustvo u struci, odnosno kojima je ovo „prvo sticanje znanja, vještina i sposobnosti“ u stepenu i profilu obrazovanja. Za razliku od pripravničkog staža koji se obavlja po osnovu ugovora o radu sa pripravnikom, lice koje zaključi ugovor o stručnom osposobljavanju nema radni odnos, odnosno radi se o režimu rada van radnog odnosa. Ovdje se javljaju pitanja za lica koja zaključe ovaj ugovor, poput toga u čemu se ogleda razlika u pravima i obavezama, kao i tumačenja i shvatanja termina „staž“ i „radno iskustvo“.
Potrebno je napraviti jasnu distinkciju između ugovora o radu sa pripravnikom i ugovora o stručnom osposobljavanju, a to se odnosi prevashodno na to da lice na stručnom osposobljavanju nema „radni staž“ koji se evidentira u radničkoj knjižici i period rada koji je radio u ovom statusu kod poslodavca ne ulazi u godine staža, nego godine iskustva (objasniću dalje u tekstu). Dalje, lice koje zaključi ugovor o stručnom osposobljavanju može ostvarivati pravo na naknadu tokom obavljanja stručnog osposobljavanja. Kada kažem „može“, to znači da poslodavac ne mora da omogući ostvarivanje prava na naknadu ili može da je odredi proizvoljno, odnosno niti jedim opštim ili posebnim aktom nije uslovljen da uopšte odredi naknadu ili da odredi minimalnu naknadu, nego je isključivo volja poslodavca. Treba istaći, u cilju pažljivog razumijevanja, ukoliko poslodavac i ugovori isplatu određene visine sredstava po osnovu ovog ugovora, ta sredstva su po svojoj prirodi „naknada“, a ne „plata“ i da se u tome takođe ogleda razlika. To je svakako uzročno – posljedično, jer lice nema zasnovan radni odnos, pa ne može ni ostvarivati pravo na „platu“. Zbog činjenice da nema zasnovan radni odnos, lice ne ostvaruje prava iz radnog odnosa, odnosno nije propisano da ima pravo na godišnji odmor i regres, pravo na troškove prevoza do posla i sa posla, pravo na topli obrok i drugo. To znači da lice na stručnom osposobljavanju faktički, može da obavlja poslove volonterski, ukoliko poslodavac ne odredi naknadu. Zbog toga je ovaj ugovor po svojoj prirodi je između ugovora o radu sa pripravnikom i ugovora o volonterskom radu i u zavisnosti od poslodavca može da bude „povoljniji“ i bliži ugovoru o radu sa pripravnikom, ali ne kao i sam ugovor o radu sa pripravnikom i „nepovoljniji“ i bliži ugovoru o volonterskom radu. Potrebno je istaći da postoji i jasna razlika između ugovora o volonterskom radu, kojim naknada za volonterski rad ne može biti ugovorena, nego se taj rad kvalifikuje kao ulaganje ličnog vremena, truda i znanja i vještina kojima se obavljaju usluge ili aktivnosti za dobrobit drugoga ili opštu dobrobit. Ovdje jasno vidimo osnovne razlike, odnosno da ugovor o radu sa pripravnikom povlači prava na platu i prava iz radnog odnosa, a ugovorom o stručnom osposobljavanju može, a ne mora biti ugovorena naknada i da lice nema zasnovan radni odnos i da ugovorom o volonterskom radu nije moguće ugovoriti bilo kakav vid naknade ili druge materijalne koristi.
Iako je Zakon o radu stupio na snagu u januaru 2016. godine, odnosno da je iste uveden u radno zakonodavstvo ugovor o stručnom osposobljavanju, isti i danas praktično proizvodi probleme i nedoumice koje primjećujemo u praksi. Ne može se generalizovati, ali u velikom broju slučajeva lica koja su imala priliku do sada obavljati stručno osposobljavanje i poslodavci koji su im to omogućili, nisu shvatili svrhu ugovora o stručnom osposobljavanju, odnosno da se ovim ugovorom, kao i ugovorom o radu sa pripravnikom, ima cilj omogućiti „sticanje radnog iskustva u struci“, odnosno „sticanje znanja, vještina i sposobnosti za samostalan rad u struci“, te da je rad po osnovu ovog ugovora pripravnički rad i da lice polaže „stručni ispit“ kojim se kao i „pripravničkim ispitom“ (kolok.) provjerava da li je lice steklo znanja, vještine i sposobnosti za samostalan rad u struci. Polaganjem ovog ispita lice se smatra osposobljenim i nema mogućnost zaključivanja ugovora o radu sa pripravnikom ili ugovora o stručnom osposobljavanju. Ovo naglašavam iz razloga što se praktično godinama u nazad događa da lica koja su imala zaključen ugovor o stručnom osposobljavanju u jednoj instituciji, zaključe ugovor o radu sa pripravnikom u drugoj instituciji ili preduzeću i obratno, što je suprotno zakonu i takav ugovor bi morao biti raskinut. Dalje, slučaju da je lice ostvarilo određenu imovinsku korist u opisanim uslovima, moralo bi to nadoknaditi drugoj ugovornoj strani ili bi druga ugovorna strana morala pokrenuti sudski postupak po ovom osnovu.
Ova zloupotreba ili nerazumijevanje prirode ovog ugovora, obično se uoči u prilikama kada se pripravnički finansira od strane Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, jer poslodavci koji ostvare sredstva od ZZZRS moraju u ostavljenom roku da zaključe ugovore o radu sa pripravnikom ili ugovore o stručnom osposobljavanju sa pripravnicima i da ih dostave ZZZRS – u, da bi opravdali dobijena sredstava. Nakon toga, sistematičnim radom ZZZRS i evidentiranjem podataka o licu koje je zaključilo određeni ugovor koji se finansira sredstvima ZZZRS, uočavaju se greške poslodavaca, a to je da su zaključili ugovor u svrhu obavljanja pripravničkog staža sa licem koje je takvo radno iskustvo već stekao po osnovu gore pomenutih ugovora. U drugim okolnostima, iz prakse, događalo se da lica prođu neopaženo i da su radila po osnovu zaključenog ugovora o stručnom osposobljavanju i ugovora o radu sa pripravnikom, u dva različita preduzeća ili institucije, jer se ne vrši adekvatna provjera poslodavca.
Možemo zaključiti da je uvođenjem ugovora o stručnom osposobljavanju omogućeno da veliki broj lica zaključi ugovor i stekne iskustvo kroz obavljanje pripravničkog rada, te da su na taj način lakše i brže obavila pripravnički rad i stekla „prvi uslov“, prilikom konkurisanja za zapošljavanje po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Kada kažem prvi uslov, prevashodno mislim na uslove konkursa kojima se obično traži iskustvo u struci, posebno kada govorimo o visokom obrazovanju ili visokokvalifikovanim i specijalističkim zanimanjima. Pripravnički rad je posebno sada postao dostupan u uslovima kada je njegova dužina trajanja umanjena, na tri i šest mjeseci, ali to ne znači da nije uticalo na njegov kvalitet, o čemu ćemo govoriti u nekim narednim kolumnama. Posmatrano sa druge strane, ugovor o stručnom osposobljavanju, kao ekonomski povoljniji ugovor za poslodavca, gotovo je praktično izopštio iz praktične upotrebe ugovor o radu sa pripravnikom, zbog čega lica koja obavljaju pripravnički rad obično imaju minimalna prava po osnovu zaključenog ugovora o stručnom osposobljavanja, a koja se ogledaju u svrsi ugovora, odnosno na sticanje znanja i iskustva na konkretnim poslovima.
Na kraju, na osnovu prethodno iznesenog i konstatovanog, možemo da zaključimo da postoji jasna razlika između ovih ugovora. Dalje, možemo da zaključimo da je najpovoljniji oblik rada za lice koje prvi put stiče iskustvo u struci, po osnovu zaključivanja ugovora o radu sa pripravnikom. Takođe, nesporno je da manje povoljan ugovor o stručnom osposobljavanju, te da ima potrebe za „intervencijom“ zakonodavca, kojom bi se morali bliže i bolje definisati uslovi pod kojima se zaključuje ovaj ugovor, kao i da se zakonom ili opštim aktom propiše minimum prava lica koje je na stručnom osposobljavanju, a ne da se to ostavlja u cijelosti na volju poslodavcu.
Ostavite komentar