Historija

Vladari srednjovjekovne Bosne

Najstariji historijski izvor koji govori o srednjovjekovnoj Bosni je djelo bizantskog cara Konstantina Porfirogenita, De Administrando imperio, koje je napisano sredinom desetog stoljeća. Porfirogenit u navedenom djelu govori o Bosni koja se u to vrijeme prostirala u gornjem i srednjem toku istoimene rijeke Bosne. Njena teritorija će se postepeno širiti, da bi vrhunac dostigla za vrijeme Tvrtka I Kotromanića.[1]

Od kada se može pratiti državnost Bosne, za vrijeme bana Borića (vladao 1154-1163.) pa do pada pod Osmansku vlast 1463. smijenit ce se ukupno 15 vladara, od kojih 8 banova (od kojih će posljedni Tvrtko 1377. postati kralj), 7 kraljeva( od kojih su neki vladali i po dva puta i 1 kraljica). Što se tiče vlasti bosanskih vladara, tu se historija Bosne ne razlikuje od historije bilo koje druge države. Ona je dobrim djelom provedena uz borbe sa okolnim vladarima, te borbom za očuvanje tzv. “crkve bosanske” [2](tj. bogumilstva). [3]

Iz ovog perioda pronađeno je  čak 22 povelje, od kojih je među narodom iole upućenim u historijske tokove poznata povelja bana Kulina iz 1189. godine. Međutim ono što nije poznato da je tu povelju ban Kulin započeo riječima “ U ime oca i s(ve)tago d(u)ha[4]”.[5]  Ova formulacija se nalazi i kod bana Matije Ninoslava, bana Stjepana II Kotromanića, Tvrtka I(bana) , kraljeva Stjepana Tomaša, Stjepana Tomaševića, Ostoje, kraljice Jelene, te ostalim poveljama. Čak 16 povelja započeto je tom formulacijom, i to ne samo u vanjskopolitičkim poveljama nego i u poveljama unutardržavne komunikacije, sa kneževima.[6] Da se radi o samo poveljama koje su slate izvan Bosne (kao npr povelja bana Kulina Dubrovčanima iz 1189.), onda bi možda i bilo osnova da se sumnja da je to urađeno iz mudrosti da prikriju vlastito ubjeđenje kako ne bi navukli na sebe križarski pohod. A ovako je i više nego očito, da su vladari srednjovjekovne Bosne u osnovi bili pripadnici tek jedne od kršćanskih sekti, a kršćanstvo samo po sebi je daleko od monoteizma.

Sukobi sa Osmanlijama započeli su joša za vrijeme Tvrtka I , kada Timurtaš paša prodire u istočnu Bosnu 1384. [7] Par godina kasnije,  1388. godine veća skupina osmanskih trupa upala je u Hum (Hercegovinu), koji je bio pod bosanskom vlašću, ali ih je tu dočekao i porazio lokalni plemić Vlatko Vuković. Godine 1389. Tvrtkov stari saveznik, knez Lazar  nije htio prihvatiti osmansko vrhovništvo nego je pozvao vladare iz regiona u pomoć. Kralj Tvrtko mu je poslao jake bosanske snage pod vodstvom Vlatka Vukovića, koje su se borile rame uz rame s vojskom kneza Lazara na Kosovu polju u junu 1389.[8] Pismima koja je Tvrtko poslao u Firencu i Trogir  augusta 1389. on je bitku na Kosovu polju predstavio kao svoju pobjedu nad osmanlijama.[9]

Nakon smrti Tvrtka I dolazi do jačanja plemićkih porodica na štetu bosanskih kraljeva.  To su bile porodice Hrvatinić, Hranić Kosače, Radinovići Pavlovići. Period kraja četrnaestog i početka petnaestog stoljeća obilježen je rasulom bosanske države. Osiljene plemićke porodice sve više rade samovoljno, ubiraju poreze koje su po pravilu pripadali kraljevima. Njihov utjecaj je porastao do te mjere da su oni na saborima odlučivali o promjenama na prijestolju, tako da je nakon smrti Tvrtka I na vlast došao, ne njegov vanrabčni sin[10] Tvrtko II, nego njegov rođak Dabiša.[11]

U takvom rasulu nakon raspada autoriteta krune, vladari Bosne bili su izručeni na milost vladajućim porodicama, ko su bili zauzeti međusobnim sukobima sa željom proširivanja vlastitog teritorija. To su vrlo vješto znale iskoristiti Osmanlije čiji će uticaj biti jednak sa utjecajem Ugarske, te koji će i sami imati pretendente na prijesto i dalje iskorištavati pohlepu bosanskog plemstva u svoju korist.[12] Godine 1435. Tvrtko II prihvata vazalni odnos prema osmanskom carstvu te prihvata plaćati harač od 25 000 dukata godišnje, tako se našao u dvostrukom vazalstvu (prema Ugarskoj i Osmanskom carstvu). Već od 1437. , nakon smrti Ugarskog kralja Sigismunda Bosna ostaje u vazalnom odnosu samo prema Osmanskom carstvu. Harač za vrijeme pretposljednjeg bosanskog kralja Tomaša iznosio je 40 000 dukata godišnje.[13]
Najkrupniji bosanski feudalci su bili oportunisti koji su pokušavali na sve moguće načine da prošire te da zadrže već postojeće utjecaje. Musta Imamović tako konstatira ko su  vrlo često znali biti pripadnici, dvije ili čak 3 vjere, u zavisnosti od prilika.

Očajnički očekivajući pomoć kršćanske Evrope, Tomaš prelazi na katoličanstvo, te počinje sa bjesomučnim progonom pripadnika “crkve bosanske” 1459. godine. po zahtjevu “pape”[14].[15]  Zauzvrat Tomaš je od “pape” dobio krstašku zastavu, ali nije dobio nikakvu konkretnu podršku niti od  Ugarske, ni Poljske, ni Venecije niti Napuljske kraljevine.[16] Njegov nasljednjik  je od dolaska na tron 1459. Takođe uzaludno pokušavao privoliti Evropu i “papstvo” da mu pruže pomoć.  Stjepan Tomašević se čak i žalio papi, kako običan svijet masovno prelazi turcima koji im nude slobodu i zaštitu od vlastele. Kada i dalje nije dobio pomoć, Tomašević je prekinuo plaćanje harača, te ponovo stupio u vazalni odnos sa Mađarskom polovinom 1462.  Na ovo će osmanski sultan Mehmed II Fatih (Osvajač), deset godina nakon što je osvojio Carigrad (1453.), naredne godine (1463.) pokrenuti vojni pohod protiv Bosne, koji će označiti pad srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva, te kraj zuluma koji je narod trpio od posljednjih bosanskih vladara, dok su se bjesomučno borili za svoje položaje.[17]


 

[1] Mustafa Imamović, HISTORIJA BOŠNJAKA, Sarajevo, 1997., 25

[2] Isto 27-40

[3] Heretička sekta kršćanstva koja je imala elemente vjerovanja o postojanju dva božanstva

[4] Slova u zagradi dodata kasnije radi boljeg razumijevanja starobosanskog jezika

[5] Salih Jalimam, Izvori za izučavanje srednjovjekovne bosanske države”, Tuzla 1997, 41

[6] Isto, 41-56

[7] Mustafa Spahić, Povijest Islama, Sarajevo, 1996., str 557

[8] Noel Malcolm, Bosna: Kratka povijest, Sarajevo, 2011., 26

[9] Mustafa Imamović, Isto, 64

[10] Noel Malcolm, Isto 27

[11] Mustafa Imamović, Isto 69-70

[12]Noel Malcolm, Isto

[13] Mustafa Spahić, Povijest Islama, Sarajevo, 1996., str 564

[14] Mustafa Imamović, Isto 77

[15] Noel Malcolm, Isto 29-30

[16] Mustafa Imamović Isto

[17] Isto 78-79