Uspostava osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini

  • Facebook
Share on Facebook0

Prije samog pada srednjovjekovnog bosanskog kraljestva Osmanlije su imale učvršćen položaj na njegovom teritoriju. Osmanlije su na dijelu koji je bio pod njihovom kontrolom još oko 1450. godine osnovali „Bosansko krajište“ , što je otprilike oko 13. godina prije pada same države. Ovo krajište obuhvatalo je Sarajevsko polje sa okolnim planinskim predjelima, a kasnije će od njega biti uspostavljena sarajevska nahija.1. Prvi namjesnik ovog krajišta bio je Isa-beg Ishaković, koji je ujedno bio i osnivač grada Sarajeva. 2

Posljednji bosanski kralj, Stjepan Tomašević, kako bi zadobio pomoć Ugarske protiv Osmanlija, ustupio je sjeverni dio Bosne ugarskoj kruni. Odlučujući pohod kojim su Osmanlije htjeli da Bosnu stave potpuno pod svoju kontrolu, te da kazne kralja Tomaševića za prekidanje plaćanja harača3 poveden je iz Jedrena, u proljeće 1463., a kojeg je predvodio Mehmed II. U međuvremenu stigle su vijesti sultanu da je bosanska vojska upala u skoro osnovani Šamac, te da su poubijali osmanske vojnike. Na što sultan posla jedan dio vojske, pod zapovjedništvom velikog vezira Mahmut paše, da udari na centralnu Bosnu. Bez otpora, osvojen je Bobovac, a nakon njegovog osvajanja uslijedilo je osvajanje i Travnika, Vinca, Novog i Jezera kod Jajca. Kada se saznalo da je kralj pobjegao iz Jajca u Ključ, Mahmut paša krenu sa svojom vojskom ka Ključu, kako kralj Tomašević ne bi pobjegao u Hrvatsku. Nakon što postade uvjeren da nema mogućnosti da se odbrani kralj stupi u pregovore sa velikim vezirom, prilikom kojeg je veliki vezir uručio pismo u kojem garantuje sigurnost kralju ukoliko se lično pokori sultanu4. Tom prilikom kralj Tomašević, naredi svojim preostalim vojnicima da predaju još 70 utvrda5

Osmanski sultan je bio veoma ljut radi toga što je njegov vazal Mahmut paša garantovao sigurnost kralju, budući da je on namjeravao da ga ukloni u potpunosti. Ova namjere Mehmeda II da likvidira kralja prvenstveno je iz razloga što je posljednji bosanski kralj Tomašević prekinuo ugovor sa osmanskim carstvom, kojim je on obavezan na plaćanje harača, te je samim tim postupkom zanegirao vazalan odnos spram sultana. Međutim, garantovanjem sigurnosti kralju, Mahmut paša je onemogućio sultana u izvršavanju njegovog plana, jer kada jedan musliman garantuje sigurnost nemuslimanu, onda nije dozvoljeno lišiti ga njegova života, bez obzira da li je musliman koji je uzeo nemuslimana u zaštitu neko ko ima visok položak među muslimanima ili ne. Budući da je Safvet-beg Bašagić opisao detaljnjije događaje o likvidaciji posljednjeg bosanskog kralja ovdje se prenosi njegov govor u cjelosti:

„Jasno se razabire iz cijele stvari, da je Fatih s lučem tražio, kako bi maknuo kralja sa zemaljske površine. Uzrok toj želji lako je razumiti, na ime: on je u osobi kralja predvigjao velike zapletaje i neprilike u Bosni.
Kralj je tu, ali kako da ga makne, kad mu je njegov veliki vezir (apsolutni zastupnik) zajamčio slobodu. Ne znajući drugoga puta obrati se na ulemu. Glasoviti učenjak Ali Bestami (Musanifek) izdade fetvu (šerijatsku osudu): „El muminu la juldegu min džuhrin vahidin merretejni“ (pravovjerni nek se ne da dva puta ugristi iz jedne rupe) i kinu sablju, pa odrubi glavu zadnjem bosanskom kralju Stjepanu Tomaševiću. Ista sudbina stigla je i strica mu Radivoja. Da taj postupak opravda pred budućijem naraštajem naredi sultan, da se spomenuta osuda na kamen ukleše više jajačke kapije.“6

Egzekucijom kralja, kao predstavnika vlasti, te osvajanjem većeg dijela teritorije koja je bila pod njegovom vlašću, Bosna kao srednjovjekovna kršćanska država prestala je da postoji, međutim zadržati će svoju posebnost i cjelovitost pod osmanskom upravom, pa čak doživjeti i izvijesno proširenje u kasnijem periodu. Neposredno po osvajanju Bosne, osnovan je istoimeni sandžak.7 Nakon osvajanja Bosne, osmanska osvajanja na njenom nekadašnjem teritoriju nisu završena, nego Osmanlije nastavljaju daljnja osvajanja ratujući protiv ostatka bosanske vlastele, te protiv Ugara kojima su prije pada srednjovjekovne Bosne ustupljeni određeni gradovi. Tako na primjer, Osmanlije su Srebrenik osvojile tek 1512. , a Jajce se održako pod Ugarskom vlašću čak i nakon Mohačke bitke koje se desila 1526. godine.

Uporedo dolazi i do ekspanzije na prostoru Hercegovine, protiv hercega Stjepana Kosače, te njegova nasljednika, sina Vlatka. Sva osvojena hercegovačka teritorija prvobitno je pridodavana bosanskom sandžaku do 1470. godine, kada je osnovan Hercegovački sandžak, čime je i u semantičkom smislu ime Bosna i Hercegovina očuvano.
Osim ovih sandžaka, osnovani su još i Zvornički sandžak 1483., te Kliški sandžak 1537., koji je ušao duboko na teritorij dalmatinskog zaleđa, a sjedište mu je bilo u Livnu. Posljednji sandžak koji je osnovan a obuhvatao je barem djelimično teritoriju današnje Bosne i Hercegovine, bio je Bihaćki sandžak, nakon osvajanja Bihaća 1592. godine na području između donjeg toka rijeke Une, Korane i Kupe. Bihać je ujedno bio i posljednji bosanski srednjovjekovni grad koji su osvojile Osmanlije.

bosanski ejalet

Po osnivanju Bosanskog ejaleta8 1541. godine, ovi sandžaci su ušli u njegov sastav, te još i Lički sandžak sa sjedištem u Kninu koji se u potpunosti nalazi na teritoriji današnje Hrvatske, te od 1580-1602. Požeški sandžak.9 Tako da Bosna nije samo očuvala svoju nominalnost i jedinstvenost, već je doživjela i teritorijalno proširenje. Njeno stanovništvo, od kojih većina bogumili koji su živjeli u zadnjim godinama pod torturom i zulumom, Allahovom milošću spoznalo je islam, te postepeno i bogumili, ali i katolici i pravoslavci, prelaze na islam, od kojih će se neki uspeti na visoke pozicije u Osmanskom carstvu. A sama ta postupnost opovrgava tvrdnju da su narodi ovih prostora primili islam pod prisilom.10

Bitan osvrt.
U gore spomenutom događaju egzekucije kralja Stjepana od strane sultana da se razumiti jedna veoma bitna stvar, a to je koliko pažnje je poklonjeno učenjaku. Čak, i kada se radi o Mehmedu II, onome koji nosi naziv el Fatih (Osvajač) nakon osvajanja Konstantinopolisa. Nije ga prevarilo to što je Poslaniksallallahu 'alejhi ve sellem u jednom hadisu pohvalio osvajača Konstantinopolisa pa da se time uzoholi i pomisli da je neovisan od uleme. Nije ga zanijelo ni osvajanje velikih prostranstava Balkana. Nego je podredio svoju volju savjetu sa učenjakom. Te tek kada je učenjak donio fetvu citirajući riječi Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem izvršio je ono što je naumio.
Takođe, može se uočiti koliku važnost ima garantovanje sigurnosti nemuslimanu, čak iako se radi o glavešinama neprijatelja. Nakon što je likvidirao kralja, Mehmed II je dao iskelsati hadis, na osnovu kojega je po fetvi učenjaka i postupio, na vidljivo mjesto kako bi to bilo dokazom generacijama poslije njega da on nije postupio „na svoju ruku“, nego da je to uradio na osnovu idžtihada učenjaka utemeljenog na govoru Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem. Da li je sultan namjeravao, kako kaže Safvet-beg Bašagić, da se time opravda ili ne, – ne znamo, ali zasigurno u današnjem vremenu ovo je divan savjet muslimanima. Koliko danas muslimana svoja mišljenja formiraju na osnovu pojedinačnog mišljenja ignorišući učenjake pa i Kur'an i sunnet, ili pak ignorišu učenjake smatrajući da su oni kao laici dokučili dublje u islamsko znanje.

 

 

Share on Facebook0