Historija

Temelji mudrosti o uređenju svijeta (predgovor Safvet-beg Bašagića)

Ovo je . dio od 7 u serijalu Nizam ul alem

Nizam ul ‘alem
Temelji mudrosti o uređenju svijeta

Glasnik Zemaljskog muzeja, broj 31, svezak 2, Sarajevo 1919, str. 165 – 179
Napisao: Hasan Ćafi Pruščak
Preveo: dr. Safvet-beg Bašagić

Predgovor prevodioca

Odavno se bavim idejom da se osnuje jedno društvo kome bi bila zadaća izdavati u originalu, i – po mogućnosti – prevađati djela glasovitih Bošnjaka i Hercegovaca, koji su pisali (ili pjevali) u arapskom, perzijskom i turskom jeziku. Izradio sam i pravila za takovo društvo i mislio odmah tu zamisao staviti u gibanje, ali me neki prijatelji odvratiše od toga, jer – po njihovom mišljenju – nije bilo vrijeme podesno za takovo poduzeće.

Za to treba zainteresovati učena društva na Slavenskom Jugu, da moralno i materijalno potpomognu osnovati „Društvo za poznavanje Istoka“, ili da koja naša akademija za to stvori jednu sekciju i organizuje radenike za izdavanje i prevađanje djela koja su pisali naši djedovi u islamskim jezicima.
Dok to bude, evo se odlučih da prvi pokušam u „Glasniku zemaljskog muzeja“ jedno takovo djelce objelodaniti u prevodu s namjerom da potaknem prijatelje naše prošlosti na razmišljanje o daljem radu.

Gotovo cijela Jugoslavija – neki krajevi kraće,a neki dulje vremena – stajali su pod uplivom Istoka i istočne prosvjete. Naročito bsansko-hercegovački muslimani, kojih je negda bilo po svima krajevima na Slavenskom Jugu, gradili su medrese i širili arapsku,perzijsku i tursku knjigu dokle god su dopirali. Zato nije nikakvo čudo,što imade više stotina naših zemljaka,koji su kao pjesnici i spisatelji ostavili lijep glas i brojne umotvorine u islamskoj literaturi.
Imena Mahmud paša Abogović , Mostarac Derviš paša, Nevesinjac Ali Dede, Pruscak Ćafija, Sarajlija Nerćesija, Čajničanin Mezakija, Užičanin Sabit itd. poznata su u islamskoj književnosti.

Njihova pjesnička i učena djela u svoje vrijeme veoma su cijenjena na Istoku. Ta djela za nas i danas imadu veliku vrijednost,jer su tvorevine mašte i uma naši preda. koji su stajali pod uplivom Istoka i Islama. U njima se ogledalo kulturno stanje naših krajeva za turske dobe,koja obuvata skoro pet stoljeća naše povjesnice.

Ta djela danas čame u zaboravi po istočnim i evropskim bibliotekama, ili se potucaju od muhalefeta do muhalefeta i čekaju na jedno društvo ili kakav učeni zavod, da ih objelodani i poživi uspomenu na njihove autore.
Autor ovog malog djela je,kako se vidi iz predgovora,Hasan Ćafi el-Akhisari (Pruscak).
U djelu نظام العلماء (Niz učenjaka) napisao je autobiografiju, u kojoj po sigurnoj tradiciji tvrdi,da je porijeklom iz sela Vukovsko ( kraj Prušća) i da mu je pradjed Jakub prešao na islam 1463.kad je sultan Fatih osvojio Bosnu.Jakubov sin Davud poginuo je kad obsijedanja Vrane (u Hrvatskoj) u 70-toj, a Davudov sin i Ćafin otac umro je u Pruscu 96-toj godini 994. (1585.).
Ćafija se rodio u Pruscu mjeseca ramazana u petak 951. (1544.). U12-toj godini pošao je u školu.pripravne nauke zavšio je u domovini. U početku vlade Selima II. Otišao je u Carigrad na visoke nauke.Predavanja je slušao kod Mu'ida ibnu Čemaleva u čatladži,kod mula Ahmeda Ensarije i Bali ef.Sarajlije u Carigradu i kod glasovitog indijskog učenjaka Miri Gadaniera Husejnije u Medini.
Godine 983. (1575.) vratio se u Prusac, gdje je otpočeo držati javna predavanja i pisati djela o raznim znanostima. Kasnije je bio kadija u Pruscu i nekim okolišnim mjestima. Godine 996. (1587.) bio je srijemski kadija,a 1000 (1591.) išao je na Meku. 1004. (1595.) napisao je ovo djelce >Temelje mudrosti itd.< koje je iste godine donio na dar sultanu Mehmedu III., kad je obsijedao Egru (Erlau). Na želju nekih dostojanstvenika preveo ga je na turski i sobom odnio u Carigrad s još nekim djelima i proturio ga do sultana. Za nagradu dobio je slutanovim ručnim pismom doživotno kadiluk u Pruscu pod uslovom da drži javna predavanja.

Eto, tako materijalno osiguran posvetio se širenju nauke, i u društvu s još dvojicom zemljaka Ali ef. Šehovićem i Mehmed ef.Agićem mnogo doprinio slavi Bosne, koja je tada bila na glasu u turskoj carevini kao leglo junaka i učenjaka.
Umro je 1025. (1616.) poštovan od naroda i velikaša.
Arapska, prezijska i turska literatura bogate su s djelima, u kojima učenjaci svjetuju vladare i daju im upute: kako će vladati, pa da im država napreduje na zadovoljstvo njihovih podanika. Turski biograf Mehmed Tahir sakupio je mnogo takvih djela i o njima je napisao cijelu knjižicu.
Koliko ih je meni do danas prošlo kroz ruke,sva su napisana po jednom uzorku, po svoj prilici po Gazalinu djelu >Savjet vladarima<(نصيحة الملوك) . No, >Temelji mudrosti itd. < od našeg Ćafije djelo je na svoju ruku. Tu se ne dijele samo savjeti, nogo se iznose i pogreške u tadašnjoj upravi turske države. Mjestimice direktno, a mjestimice indirektno upozorava vladara i mjerodavne faktore na neurednost i na posljedice,koje čekaju državu,ako se za vremena ne urede.

Danas je jasno svakome,da su baš pogreške, koje je Ćafija onda uočio u upravi Turske dovele je na rub propasti. I s Turskom se – da se poslužimo njegovim izrazom – dogodilo,što se dogodilo (وقع ما وقع). Propala je kao sve ostale države koje su nisu brinule za unutarnje uređenje,nego s mačem u ruci uvijek tezile za osvajanjem.
Dok je vojnik bio vojnik, a težak bio težak, dotle je bilo reda u turskoj državi. Napredovala je prema Istoku i prema Zapadu. Kad je vojnik prestao biti vojnik, jer nije dobivao redovito hranu i plaću,pa se odmetnuo,da živi od pljačkanja,a na njegovo mjesto silom odvučen težak i vrijedni obrtnik,nestalo je u njoj sreće i blagostanja,sve je poslo naopako. I kako ćafija veli, prošlo,kako je prošlo(مضى ما مضى) .

U ovome djelcu, osim gradiva za političkog i kulturnog historika, imade dobre pouke za svakoga,jer su ajeti,hadisi,mudre riječi,stihovi i priče prave iskre islamske književnosti,koja je na Slavenskom Jugu potpuno nepoznata.Premda mi s Istokom graničimo,manje ga poznamo nego li Danci, Nizozemci itd. O velikim narodima neću ni govoriti,jer kod njih država,privatna društva i pojedinci potpomažu učenje istočkih jezika,predaju iz njih klasična djela i proturaju u narod uz jeftine cijene. Najmanja univerza u Njemačkoj imade nekoliko profesora za istočnejezike i njihove literature.

Poznavanje istočne knjige – makar i preko prevoda – nije ostalo bez blagotvornog upliva na književnost velikih europskih naroda.uzimamo za primjer samo Njemce. Goethe-ov >West-östlicher Divan< Rückertovu: >Die Wetshelt eins Brahmanen< , Bodenstedtove: >Die Lieder das Mirza Schafi< itd. djela su, koja imadu svoju klasičnost zahvaliti Istoku.

Toliko ovom prilikom napominjem u namjeri, da potaknem naša sveučilišta i učena društva na razmišljanje: kako bi se i kod nas nešto poradilo za poznavanje Istoka i izdavanje djela,koja su naši djedovi pisali u istočnim jezicima. Ne samo da mislim, nego vjerujem,da biše prevodi arapskih,perzijskih klasika blagotvorno djelovali na naš savremeni i mlađi naraštaj. Naša narodna lirika miriše istočnim duhom; zato bi mi imali više razumijevanja i smisla,nego li drugi evropski narod.

Dr.Bašagić