Pitanje:

Moj djed, tj. otac moje majke prije nego je umro sakupio je svoju djecu, pa su zabilježili svjedočanstvo po kojem se izjednačava muško sa ženskim nasljednikom u mirazu. Poslije smrti moga djeda njegovi sinovi se usprotiviše onome što su zabilježili, pa su se radi presude obratili Vijeću za fetve. Vijeće im je odobrilo vasijet/oporuku da ono što će uzeti ženski nasljednici bude jednako trećini ostavštine. Međutim, podjela se izvršila na jednake dijelove, a onda se dogodio prekid rodbinskih veza među njima. Do sada su već umrla tri muška i jedan ženski nasljednik. Kakav je propis onoga što su uzeli ženski nasljednici, i šta da radimo mi, unuci, prema onome što je uzela moja majka kao višak, a ona je još uvijek živa. Da li smo griješni ako bi uzeli ovu ostavštinu (koju je majka naslijedila)?

Odgovor:

Zahvala pripada Allahu.

Ono što je tvoj djed uradio u oporuci s kojom je izjednačio ženske nasljednike sa muškim smatra se oporukom koja je haram, jer je to oporuka gdje se kćerkama daje nešto iz ostavštine kao dodatak i povisica koja im ne pripada Šerijatom.

U osnovi, oporuka nasljednicima je zabranjena, a ako se desi onda se ne izvršava osim uz saglasnost svih nasljednika, zbog hadisa kojeg prenose Ebu Davud (2870), Et-Tirmizi (2120), En-Nesai (4641), i Ibn Madže (2713) rahimehumullah od Ebu Umame radijellahu 'anhu da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem da kaže: ‘Zaista je Allah dao svakome njegovo pravo. Nema oporuke nasljedniku.’ 1

Isti hadis prenosi Ed-Darekutni rahimehullah od Ibn Abasa radijellahu 'anhuma sa sljedećim izrazom: “Nije dozvoljena oporuka nasljedniku osim ako to žele ostali nasljednici” 2

U El-Mevsu'atu-l-fikhijjeh – Enciklopediji o fikhu stoji:

Islamski pravnici se razilaze u vezi oporuke nasljedniku. Postoje dva stava:

Prvi stav:

Hanefije su uzele stav, a isti je jači stav kod šafi'ija i hanbelija, i jedan od govora malikija, da se oporuka nasljedniku izvršava pravosnažno samo uz dozvolu ostalih nasljednika, pa ako oni dozvole oporuku nakon smrti oporučitelja ista će se izvršiti; ako je ne dozvole onda je ništavna i neće imati nikakve pravne posljedice. A ako je, pak, odobri dio nasljednika, ne i ostali, onda će se izvršiti u imovinskom pravu onoga koji ju je dozvolio, a ništavna je u pravu onoga koji je nije dozvolio. Spomenuti učenjaci ovaj stav dokazuju govorom Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem: “Nije dozvoljena oporuka nasljedniku osim ako to žele ostali nasljednici”.

Drugi stav:

Mezheb malikija, kao i drugi stav kod šaf'iija , te rivajet kod hanbelija – da je oporuka za nasljednika ništavna općenito, makar je odobrili ostali nasljednici, osim što nasljednici mogu dati u vidu poklona neki imetak oporučenom među njima sprva djelidbe ostavštine. Ovaj stav su dokazivali vanjštinom govora Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem:“Nema oporuke nasljedniku”, jer oporuka nasljedniku pričinjava štetu ostalim nasljednicima, i izaziva u njihovim dušama, a plemeniti Kur'an to zabranjuje u ajetu:

„… من بعد وصية يوصى بها أو دين غير مضار…

… pošto se izvrši oporuka koja je ostavljena, ili podmiri dug, ne oštećujući time bilo koga …” (En-Nisa: 12) 3

A ako nasljednici ne dozvole oporuku za nasljednika, ista se ne izvršava, po jednoglasnom stavu uleme.

Kaže Ibn Kudame rahimehullah u djelu “El-Mugni”: “Ako neko ostavi oporuka za svog nasljednika, a ne dozvole je ostali nasljednici, onda oporuka nije ispravna, bez razilaženja među ulemom. Ibnu-l-Munzir i Ibn Abdulberr rahimehumallah su rekli :”Usaglasili su se učenjaci na ovome stavu. ”

Došle su predaje od Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem o ovome. U vezi s time, prenosi Ebu Umame radijellahu 'anhu :”Čuo sam Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem da kaže: “Uzvišeni Allah je dao svakome njegovo pravo. Nema oporuke nasljedniku.” Hadis bilježe Ebu Davud, Ibn Madže, Et-Tirmizi.

A ako je (oporuku) dozvole tj. ostali nasljednici, onda je dozvoljena, shodno stavu većine učenjaka.“ 4

Polazeći od ovoga: ako su muški nasljednici dozvolili tu oporuku poslije smrti svoga oca – a to je upravo vrijeme relevantno za odobrenje ili neodobrenje – onda se izvršava ta oporuka, a oni nemaju pravo da se vraćaju opet na nju.

A ako nisu odobrili oporuku, ili su je odobrili na osnovu pogrešne fetve radi koje su se parničili, onda ta dozvola nije relevantna, i oni imaju pravo da spriječe izvršavanje oporuke.

Spomenuta fetva je ograničila ovaj slučaj na svojstvo oporuke da ženski nasljednici ukupno ne dobiju preko trećine cijele ostavštine. Međutim, postoji i drugo ograničenje na koje ukazuju sunnet i konsenzus učenjaka, a to je da oporuka ne važi za nasljednika.

Tvoja majka je obavezna u ovom slučaju da se ograniči na uzimanje samo svog udjela propisanog Šerijatom, i da vrati višak koji je zadobila muškim nasljednicima, a razlog tome je to što dotična oporuka je ništavna po šerijatu. Ovako će uraditi svi ženski nasljednici ili njihova djeca. Ili da se ponovo izvrši podjela imetka nakon poništenja dotične oporuke, pa da svaki muški nasljednik ima koliko je udio dva ženska nasljednika.

Toliko. Uzgred napominjemo da su pravnici šiija imamija zauzeli stav o dozvoli oporuka nasljedniku u granici trećine ostavštine, bez uslova da se oporuka izvršava nakon dozvole ostalih nasljednika. Njihov govor je primjenio Zakon o oporuci br. 71 iz 1946 god. po kojem se postupa u Egiptu, zemlji pitaoca, kao što je na ovo skrenulo pažnju ‘Vijeće za fetve u Egiptu’ u nekim od svojih fetvi.

Ovaj govor šiija imamija se smatra ništavnim i ne uzima u obzir zato što je suprotan sunnetu i konsenzusu islamskih učenjaka, stoga nije dozvoljeno postupati po njemu, niti se uopšte uzima govor šiija imamija, tj.rafidija za relevantan u domenu konsenzusa, kao i slučaju razilaženja među islamskim učenjacima.

A Allah najbolje zna.