Ovo je . dio od 13 u serijalu Govor o munaficima ummeta

O pojmu dogovoranja u islamu
Kaže Uzvišeni ( u prijevodu): „…i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha… 1

Rekao je šejh Ahmed Muhammed Šakir rahimehullah:
„Ovaj ajet ‘…i dogovaraj se s njima u poslu’, te drugi ajet: ‘…koji se o svojim poslovima međusobno dogovaraju’ (42:38) – Ova dva ajeta su u ovoj eri neki od učenih i drugih koji se igraju sa vjerom uzeli sredstvom odvođenja u zabludu putem njihovog tumačenja, da bi nagodili kaurskom poslu u programu ustavnog sistema kojeg zagovaravaju i kojim varaju narod nazivajući ga demokratskim sistemom. Ovi zabavljači s vjerom su osmislili parole iz ova dva ajeta kojim varaju muslimanske narode, ili one koji se pripisuju islamu, govore riječi istine kojima se želi neistina; govore: ‘Islam naređuje dogovaranje’, i slične izraze.

Istina je – islam zaista naređuje dogovaranje, međutim, kakvo je to dogovaranje koje islam naređuje? Allah kaže Svome Poslaniku sallallahu 'alejhi ve sellem (u prijevodu): ‘…i s njima se dogovaraj u poslu, a kada se na nešto odlučiš, onda se na Allaha osloni.’ (3:159)

Značenje ajeta je jasno i nedvosmisleno, ne zahtjeva posebno objašnjenje, niti podnosi tumačenje. Ovo je zapravo naredba Allahovom Poslaniku sallallahu 'alejhi ve sellem – a zatim onome ko upravlja stvarima muslimana nakon njega sallallahu 'alejhi ve sellem – da zatraži od svojih ashaba radijellahu anhum za koje smatra da imaju snagu misli, da iznesu svoja mišljenja, tačno od onih koji su posjednici razboritosti i oštoumnosti, i to u pitanjima koja su predmet razmjene mišljenja, gdje ima prostora za umno iznalaženje rješenja u primjeni; zatim da odabere između tih mišljenja ono koje smatra istinom, ili ispravnim, ili korišću, pa da bude odlučan u njegovom sprovođenju, a ne da je vezan za mišljenje neke određene grupe, niti za mišljenje nekog ograničenog broja ljudi, niti za mišljenje većine, niti manjine – pa kada se odluči da se uzda u Allaha, i sprovede odluku u onome što smatra ispravnim.

Od esencijalnih pojmova vjere koji se razumiju bez potrebe za posebnim dokazom jeste da su ljudi u pogledu kojih je naređeno Poslaniku sallallahu 'alejhi ve sellem da se s njima savjetuje, i koji će se, kada preuzmu stvari muslimana nakon njega sallallahu 'alejhi ve sellem povoditi za njime sallallahu 'alejhi ve sellem u toj oblasti – da su to dobri ljudi, oni koji čvrsto stoje na Allahovim granicama, koji se Allaha boje, obavljaju namaz, daju zekat, koji su borci na Allahovom putu. To su oni za koje je Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao: **„Neka iza mene slijede obdareni strpljivošću i razumom.“**

Dakle, to nisu ateisti, niti oni koji ratuju protiv Allahove vjere, niti razvratnici koji se nimalo ne sustežu od grijeha, niti oni koji tvrde da imaju pravo postavljati propise i zakone koji kontriraju Allahovoj vjeri i ruše islamski vjerozakon. I prvi i drugi su između dvoga: nevjernik ili griješnik. Ispravna pozicija za njih je pod sabljom ili pod bičem, nikako pozicija uzimanja savjeta i razmjene mišljenja.

Drugi citirani ajet iz sure Eš-Šura je poput ovog ajeta (iz sure Ali ‘Imran) u jasnoći, razgovjetnosti i pružanju dokaza:

وَٱلَّذِينَ ٱسْتَجَابُوا۟ لِرَبِّهِمْ وَأَقَامُوا۟ ٱلصَّلَوٰةَ وَأَمْرُهُمْ شُورَىٰ بَيْنَهُمْ وَمِمَّا رَزَقْنَٰهُمْ يُنفِقُونَ ٣٨

38 za one koji se Gospodaru svome odazivaju, i koji molitvu obavljaju, i koji se o poslovima svojim dogovaraju, a dio od onoga čime smo ih opskrbili udjeljuju,

Eš-Šura, 38

Zatim, ovaj ajet se ne odnosi isključivo na način vladavine i državni sistem, nego se prevashodno tiče ahlaka vjernika, pokornih, koji slijede naredbu svoga Gospodara – da je od njihovog ahlaka da se međusobno dogovaraju u svojim javnim i drugim poslovima i službama, i da njihova vjera bude potpomaganje i podupiranje u svim njihovim poslovima.

Ovo je oblast gdje se može naširoko govoriti, a u onome što smo rekli je pouka, savjet i dostatnost, inšaAllah. 2