Ovo je . dio od 4 u serijalu Pravila donošenja suda o ljudima

Četrnaesto pravilo: Nije dozvoljen sud ‘po budućnosti’

Rekao je Eš -Šatibi rahimehullah u djelu El-I’tisam: „Ono što smo slušali od šejhova jeste da pravac upućenih i stručnih među učenjacima usula da ‘ono što je nevjerstvo po ahiretskom sudu nije i nevjerstvo trenutačno (na dunjaluku), a kako i da bude kada nevjernik negira ahiretski sud od sebe što je moguće žešće, čak svog oponenta optužuje za to.'“ 1

Shodno ovome, onaj čija novotarija bude uzrokom njegovog ulaska u vatru, poput novotarije haridžija, kaderija, i ostalih za koje je rečeno ‘svi su u vatri osim jedne skupine’ – ne donosi se sud nad njihovim pojedincima da su u vatri po sistemu svake individue, zato što to predstavlja sud ‘po budućnosti’ koji je samo u Allahovom znanju, iako ovo ne spriječava da se donese općeniti sud o njihovim govorima i djelima, i da se na iste upozorava, ali bez prikačanja tog suda osobama pojedinačno.“

Petnaesto pravilo: nije dozvoljeno donositi sud po onome što proizilazi iz riječi i djela

Dešava se veoma široko lupetanje kod onih koji se upuštaju u donošenje suda o ljudima po onome što proizilazi iz njihovih riječi ili djela, pa nađeš u njihovim sudovima besmislice u vezi s ovime. Od primjera takvih govora jeste:

Kažu za onoga ko spriječava dozvoljenost tevessula putem Vjerovjesnika sallallahu 'alejhi ve sellem nakon njegove smrti da takav ne voli Vjerovjesnika sallallahu 'alejhi ve sellem ;

da iz toga što neko poznaje određenu osobu proizilazi da je na njegovom menhedžu;

da proizilazi iz nečije ustrajnosti na grijehu da ga ohalaljuje, i tako nadalje.

S druge strane, ono što proizilazi iz govora u Kur'anu i sunnetu je upravljeno ka istini, jer se ne može desiti Zakonodavcu proturječnost. Dakle, ono što proizilazi iz govora Zakonodavca je istina, dočim kod svakog drugog mimo Zakonodavca nije nemoguće da nešto kaže a skriva ono što proizilazi, i upravo zbog toga neće biti terećeni time što proizilazi iz njihovog govora.

Shodno ovome postoji šerijatsko pravilo: ono što proizilazi iz nekog govora nije govorom; ono što proizilazi iz mezheba nije i mezheb, a što znači da kada čovjek kaže neki govor i iz toga proizilazi neka neosnovanost, onda se ne tereti s tom neosnovanošću.

Rekao je šejhu-l-islam Ibn Tejmijje rahimehullah : „Kada bi ono što proizilazi iz jednog mezheba bilo i samim mezhebom, onda bi bilo nužan tekfir svakoga ko kaže da je metafora El-istiva ili neko drugo od Allahovih osobina, i da to nije stvarnost. Ovo važi zato što se kao rezultat ovog govora podrazumjeva da ne postoji ništa od Njegovih imena i svojstava da je stvarnost. Ko god ne pritvrdi da između dva Allahova imena postoji zajednička povezanost, onda prizilazi da ništa od imana u Allaha, spoznaje Njega i potvrđivanja istine nije ustvari iman. Ne postoji ništa što srce potvrđuje a da se u vezi njega ne kaže slično onome što se kaže i za drugo. Ono što proizilazi iz govora ovih ljudi iziskuje za sobom govor onih što su pretjerali u negiranju i nipodaštavanju Allahovih osobina, oni su većeg nevjerstva od Jevreja i kršćana.“ 2

Šesnaesto pravilo: Nije dozvoljen sud po nečemu što nosi više značenja

Ne donosi se fetva o nevjerstvu nekog muslimana, ili da je postao novotar kada je moguće njegov govor prenijeti na neko lijepo značenje. Zbog govora koji nosi više značenja ne donosi se sud o otpadništvu njegovog nosioca, osim nakon što mu se pojasni istina a on ustraje na tom govoru.

Rekao je Ibn Majabi u ‘Nazmu nevazil-l-‘ulvijj:

والارتداد لا عليه يحمل
لفظ له على سواه محمل

Otpadništvom se ne tumači
Izraz koji mimo svog drugo značenje nosi.

Kao što je došlo u predaji da je Omer radijellahu 'anhu kazao: „Nemoj nikako misliti da zbog neke riječi možeš o muslimanu zlo zaključiti, dok god nalaziš toj riječi moguće značenje u dobru.“ 3

Od lijepih primjera za prisjetit’ se u ovom domenu jeste da je Er-Rebi'u ibn Sulejman rahimehullah , jedan od učenika imama Šafije rahimehullah , ušao kod Šafije dok je bio bolestan, pa mu reče: ‘Allah ojačao tvoju slabost!’
Pa Šafija odgovori: ‘Ako Allah ojača moju slabost ubiće me!’

Er-Rebi'u odgovori: ‘Tako mi Allaha, nisam mislio osim hajr.’

Pa reče Šafija: ‘Znam i kada bi me opsovao da ne želiš osim hajr.’4

Sedamnaesto pravilo: vodi se računa o koristi i(li) šteti koja će nastati.

Nekada je šutnja jezgrovitija od govora, a govor u stanju fitne ponekad biva kao prodaja oružja u okolnostima smutnje. Riječ nekada donese štetu kakvu ne donese međusobna borba. Učenjak sam poznaje da li je korist u njegovoj šutnji a kada u govoru, i zna kada da govori a kada da šuti. I na kojem mjestu!

Rekao je šejhu-l-islam Ibn Tejmijje rahimehullah : „Sve ovo podilazi pod opšte pravilo o tome kada se suprotstave koristi i štete, dobra i loša djela, ili kada se sudaraju. Obaveza je da kompetentan musliman izabere prioritet između koristi i šteta kada se međusobno zbiju, odnosno kada se suprotstave. Zaista se u vezi naredbe i zabrane gleda u ono što je suprotstavljeno, makar bilo da naredba ili zabrana obuhvataju ostvarenje koristi ili odagnavanje štete. Dakle, gleda se u ono što je suprotstavljeno, pa ako je ono što će nas mimoići od koristi, ili ono što će nas zadesiti od štete veće, onda mu nije naređeno da dotično djelo preduzme, naprotiv, biva mu haram ako je šteta od toga veća nego korist od istog. Međutim, razumijevanje mjerila koristi i štete se vraća na vagu šerijata. Pa kada je čovjek sposoban da prati šerijatske tekstove tada se neće odmicati od njih, a ako to nije kadar, onda će se potruditi u svom razmatranju kako bi spoznao slične i podudarne situacije, tj. kada ne nalazi tekst onaj koji ih dobro poznaje i poznaje način njihovog ukazivanja na propise.“ 5

Znaj da je spriječavanje štete prioritetnije od pribavljanja koristi. Rekao je Allahovo Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem : „O ‘Aiša, da tvoj narod nije još uvijek blizu perioda – Ibnu Zubejr radijellahu 'anhu je rekao – nevjerstva, ja bih Ka'bu proširio i postavio joj dvoja vrata: jedna na koja bi narod ulazio a na druga izlazio.“ 6