Od upute i sunneta Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem je odnos prema znakovima1 (velikim događajima) u prirodi, jer odnos prema ovim znakovima od stvari koje povećavaju vjerovanje u srcu i podsjećaju čovjeka na Allahovu veličinu i moć, a postupci Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem u njegovom životu često na ovo upućuju. Od toga je njegovo ophođenje prema pomračenju sunca i mjeseca, prema vjetru, gromu i munji.

Ophođenje sa pomračenjem sunca i mjeseca

Pomračenje mjeseca je nestanak mjesečeve svjetlosti ili dijela nje u toku noći usljed projekcije Zemljine sjenke na njega, a pomračenje sunca je nestanak sunčeve svjetlosti ili dijela nje u toku dana zbog pozicioniranja mjeseca između sunca i zemlje. Sunce i mjesec su dva Allahova znaka; oni, kao i druga Allahova stvorenja ukazuju na Allahovu veličinu i moć, a Allah ukazuje pomračenje ova svoja dva znaka da bi Njegovi robovi primili pouku i da bi znali da su sunce i mjesec dva majkava stvorenja podložna promjeni, kao i druga stvorenja, da bi time stvorenja uvidjela Njegovu potpunu moć i isključivo pravo na obožavanje, kao što kaže Uzvišeni:

وَمِنْ ءَايَٰتِهِ ٱلَّيْلُ وَٱلنَّهَارُ وَٱلشَّمْسُ وَٱلْقَمَرُ لَا تَسْجُدُوا۟ لِلشَّمْسِ وَلَا لِلْقَمَرِ وَٱسْجُدُوا۟ لِلَّهِ ٱلَّذِى خَلَقَهُنَّ إِن كُنتُمْ إِيَّاهُ تَعْبُدُونَ ٣٧

37 Među znamenjima Njegovim su noć i dan, i Sunce i Mjesec. Ne padajte licem na tle ni pred Suncem ni pred Mjesecom, već padajte licem na tle pred Allahom, koji ih je stvorio, ako želite da se samo Njemu jedinom klanjate.

Fussilet, 37

Allahov poslani sallallahu 'alejhi ve sellem se odnosio prema pomračenju sunca i mjeseca namazom (Salatul-husuf i salatul-kusuf) iz straha od Allaha 'azze we dželle i iz želje da Mu se približi; kada se desilo pomračenje sunca u doba Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem izašao je u mesdžid žurno i u strahu, vukući svoj ogrtač, te je obavijestio ashabe radijellahu anhum da je pomračenje sunca od Alahovih znakova, kojima Allah straši Svoje robove i naredio im je kada se desi pomračenje namaz, dovu, traženje oprosta, sadaku, oslobađanje od ropstva i ostala dobra djela, dok se ne ukloni ono što se desilo ljudima. Od ubjeđenja arapskog neznaboštva – džahilijjeta – je da se pomračenje mjeseca dešava samo kada se neko važan rodi ili umre, pa je Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem poništio to pogrešno ubjeđenje i objasnio božju mudrost u dešavanju pomračenja sunca i mjeseca; prenosi Ebu Mes'ud El-Ensari radijellahu 'anhu da se sunce pomračilo na dan kada je umro Ibrahim, sin Vjerovjesnika sallallahu 'alejhi ve sellem, pa su ljudi rekli da se sunce pomračilo radi njegove smrti, pa je Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem: “Doista su sunce i mjesec dva Allahova znaka, ne pomračuju se ni radi čije smrti ili života, pa kada ih vidite, pribjegnite spominjanju Allaha i namazu.” 2 I od Aiše radijellahu 'anha se prenosi da je Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem otišao, pa održao hutbu/govor ljudima, pa je zahvalio Allahu i hvalio Ga, potom rekao: “Doista su sunce i mjesec dva Allahova znaka, ne pomračuju se radi ičije smrti ili života, pa kada ih vidite, dovite Allahu, klanjajte i dijelite sadaku.” 3 A od Ebu Musaa radijellahu 'anhu se prenosi da je Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao: “Ovi znaci koje Allah šalje ne bivaju radi ičije smrti ili života, nego njima Allah zastrašuje Svoje robove, pa kada vidite išta od toga, požurite ka spominjanju Allaha, dovi i traženju oprosta od Allaha.” 4

Sa vjetrom, grmljavinom i sijevanjem:

Slično njegovom sallallahu 'alejhi ve sellem odnosu prema pomračenju sunca i mjeseca, njegov odnos prema vjetru ili kada bi vidio na nebu sijevanje i čuo grmljavinu bi bio takav da bi mu se lice promijenilo od straha, strahovao je da u tome ne bude Allahova kazna slična onoj koja je pogodila narod ‘Ād, jer su oni kada su vidjeli oblak na nebu pomislili da im dolazi sa kišom i milošću, dočim je to bio vjetar koji je nosio bolnu patnju. Prenosi se od majke vjernika ‘Āiše radijellahu 'anha da je rekla: “Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem bi kada bi puhnuo jak vjetar govorio: ‘Allahu, ja od Tebe tražim njegovo dobro i dobro onoga u njemu i dobro onoga sa čime je poslan, a utječem se Tebi od njegovog zla, zla onoga što je u njemu i zla onoga sa čime je poslan.'” Rekla je: “A kada bi se na nebu pojavila grmljavina i sijevanje, promijenila bi mu se boja lica, te bi ulazio i izlazio, dolazio i odlazio, pa kada bi počela kiša, popustilo bi ga, pa sam to znala vidjeti na njegovom licu, pa sam ga pitala, pa je rekao: ‘Možda je, o ‘Āiša, onako kako je rekao ‘Ād: Pa kada ga vidješe usmjerenog prema njihovim dolinama, rekoše ovaj nam oblak kišu donosi.56
A u Buharijevom rivajetu stoji: — Reče ‘Āiša: “Allahov poslaniče, ljudi kada vide oblake raduju se nadajući se da nose kišu, a ja na tvom licu mogu vidjeti nelagodu!” Reče: “‘Āiša, šta će mi dati sigurnost ako je u njemu kazna, jedan je narod bio kažnjen vjetrom, a narod je vidio kaznu i rekli su: ‘Ovaj nam oblak kišu nosi.'”
Kaže Nevevi rahimehullah: “Iz hadisa se može kao pouka izvući spremnost na stalno praćenje Allahovih djela, i utjecanje Njemu prilikom promjene stanja i dešavanja nečega što izaziva zebnju i strah, a strah Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem je bio da ne budu kažnjeni zbog grijeha grešnika, i u hadisu je podsjećanje na ono što čovjek smetne s uma od stvari koje su se desile prijašnjim narodima i opomena da se ne ide njihovim putem iz straha da se ne desi slično onome što se desilo njima, i iz hadisa se vidi briga Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem za njegov ummet i milost, kao što ga Allah Uzvišeni opisuje.” Prema tome, muslimanu je obaveza da stalno bude u strahu od Allahovih znakova u prirodi, koji nekada dođu sa kaznom, i obaveza mu je da se ne navikne na dešavanje ovih znakova, pa da nestane straha pri njemu kada se budu iznova dešavali.

Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem se odnosio na ovaj način prema Allahovim znakovima i događajima u prirodi jer su to stvari kojima Allah zastrašuje i opominje Njegove robove; vjetar – na primjer – nekada dođe sa dobrom, kao što kaže Uzvišeni:

وَٱللَّهُ ٱلَّذِىٓ أَرْسَلَ ٱلرِّيَٰحَ فَتُثِيرُ سَحَابًا فَسُقْنَٰهُ إِلَىٰ بَلَدٍ مَّيِّتٍ فَأَحْيَيْنَا بِهِ ٱلْأَرْضَ بَعْدَ مَوْتِهَا كَذَٰلِكَ ٱلنُّشُورُ ٩

9 Allah šalje vjetrove koji pokreću oblake, a Mi ih onda u mrtve predjele upravljamo i njima zemlju oživljavamo, koja je mrtva bila; takvo će biti i oživljenje.

Fatir, 9

kao što nekad dolazi sa zlom, kao što kaže Uzvišeni:

إِنَّآ أَرْسَلْنَا عَلَيْهِمْ رِيحًا صَرْصَرًا فِى يَوْمِ نَحْسٍ مُّسْتَمِرٍّ ١٩

19 Jednog kobnog dana poslali smo na njih leden vjetar koji je neprestano puhao

El-Kamer, 19

, i interakcija srca sa znakovima u prirodi obnavlja iman u srcu i podsjeća ga na Allahovu 'azze we dželle veličinu, snagu, moć i kaznu, i takav odnos je sunnet Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem.

Prevedeno sa: http://articles.islamweb.net/media/index.php?page=article&lang=A&id=206059