Odlazak u nemuslimanske zemlje

Pitanje

Iz Pakistana sam i želim da stalno boravim na Novom Zelandu. Glavni razlog tome je da sačuvam vlastiti život. Naime, život u Pakistanu postao je težak na svakom mjestu. Tamo su prisutne eksplozije, namjerna ubistva, krađe, obljube, zasjede na putu, atentati po vjerskoj i političkoj osnovi, itd. Znam da muslimanu nije dozvoljen stalni boravak u bilo kojoj od neislamskih zemalja, posebno onima koji su privrženi vjeri, koji nastoje da se drže Kur'na i Sunneta. Kakav je šerijatski stav u slučaju poput mog stanja?

Odgovor

Zahvala pripada Allahu

Prvo

U vezi boravka muslimana u zemljama nevjerstva islamski učenjaci su izdali fetvu da je osnova toga nedozvoljenost, a to zbog sljedećeg:

– jer je došlo nekoliko vjerovjesničkih hadisa o zabrani boravka muslimanu u zemljama nevjerstva, te naredbi o razlikovanju od nevjernika. Od toga je:

Hadis Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem gdje je rekao:

Odričem se svakog muslimana koji boravi među mnogobošcima.1

Od Ebu Nuhajleta El-Bedželija da je rekao: „Rekao je Džerir radijellahu 'anhu : Došao sam Vjerovjesniku sallallahu 'alejhi ve sellem a on je uzimao prisegu, pa sam rekao: ‘O Allahov Poslaniče pruži ruku da ti dam prisegu, i uslovi me nečime, jer ti znaš najbolje.’ Reče: „Uzimam prisegu od tebe da robuješ Allahu, da namaz obavljaš, daješ zekat, da savjetuješ muslimane, i da se odvojiš od mnogobožaca.’2

U ovom vremenu mnogo je nevjerničkih zemalja među kojma je toliko prisutan razvrat da mu daju umjetničke oblike, dotle da je postao od njihovih uobičajenih stvari i običaja; niko među njima to ne osporava osim da ga ne nagrde. Kada musliman ode u da živi u ovakvim zemljama izlaže sebe smutnji i razvratu.

Drugo

Putovanje i boravak u zemljama nevjerstva je zabranjen jer je to sredstvo koje vodi ka neredu, kao što je prethodilu (u tekstu), ili ka pokvarenosti strasti i ka razvratu, ili ka pokvarenosti vjere u cjelini kod čovjeka, pa time čovjek bude odvraćen od svoje vjere i prihvati drugu.

Šerijatom je utvrđeno da ono što je haram po osnovi zabranjenosti sredstava i puteva (ka nekome jasnom haramu) može biti nekada dozvoljeno po osnovi nužde ili potrebe.
Rekao je šejhu-l-islam Ibn Tejmije rahimehullah : “Ono što je zabranjeno po osnovi zatvaranja puta (ka haramu), ne što je ono šteta samo po sebi, isto biva legitimno kada se u tome nađe preovladavajuća korist.“3

Ovo stanje, tj. da je prisutna korist koja preovladava veže se za ovo naše pitanje onda kada se ispune dva važna uslova kod putnika u zemlje nevjerstva i boravka u njima.

Prvi uslov: da je dotičnom moguće ispoljavanje svoje vjere i praktikovanje njenih obilježja, i da mu preovladava u mišljenju sigurnost od smutnje putem nedoumica koje se ubacuju u vjeru, i smutnje strasti koje se tamo upražnjavaju olahko.

Drugi uslov: da je prisutna preovladavajuća korist u putovanju tog muslimana i njegovom boravku u nevjerničkim zemljama, koju nije moguće ostvariti u zemljama muslimana, poput traženja korisnog znanja koje nije prisutno u zemljama muslimana, ili poziva u Allahovu vjeru i sl. tome.

Rekao je šejh Ibn Usejmin rahimehullah : “Putovanje u zemlje nevjerstva nije dozvoljeno osim uz tri uslova:

Prvi uslov – da je pri čovjeku znanje s kojim odagnava nedoumice u vjeri

Drugi uslov – da ima pri sebi vjeru koja ga sprečava od upražnjavanja zabranjenih strasti

Treći uslov – da je u potrebi za tim (putovanjem)

Ako se ne upotpune ovi uslovi onda nije dozvoljeno putovanje u zemlje nevjerstva zato što je u tome izlaganje smutnji ili strah od nje.“ 4

Ono što se nama doima – a Allah najbolje zna – da se u tvom slučaju nije ispunila prijeka potreba jer nije vidljivo u onome što si spomenuo da postoji prijeka potreba ili nužda koja te tjera na boravak u zemlji nevjerstva, odnosno ovi događaji koje si spomenuo, makar brojni bili, nisu po onome kako mi znamo dosegli do granice da je život u Pakistanu prešao u opštu anarhiju. Tamo i dalje imaju brojna područja koja su sigurna unutar Pakistana. Moguće je za muslimana da se premjesti iz manje sigurnog grada u drugi gdje je veća sigurnost. Međutim, ako se procijeni o stanju neke osobe da se ista ne smatra sigurnom za vlastiti život i vjeru ako ostane u svojoj zemlji, i ne bude joj olakšan život u sigurnosti u nekoj od zemalja muslimana, onda nema smetnje da se preseli negdje gdje mu je sigurno za njegovu vjeru, za njega i njegovu porodicu, pa makar to bilo i u neku od zemalja nevjerstva.

Prethodilo je u fetvi pod brojem 13363 detaljno pojašnjenje koje se tiče ovog pitanja.

A Allah najbolje zna

  1. Ebu Davud (2645), Et-Tirmizi (1604); Albani ga je ocijenio sahihom u „Irvau-l-Galil“ 5/29 – 30

  2. En-Nesai (4177), Albani ga ocijenio sahihom u „Silsiletu-l-ehadisu-s-sahihah“ (2/227)

  3. Medžmu'ul-fetava: 214/23.

  4. Medžmu'u-l-fetva šejh b. Usejmin: 6/131-132