Neki propisi klonjenja (hedžra)

Riječi “…čije je klonjenje zabranjeno…” 1 nam govore da među muslimanima ima onih čije klonjenje nije zabranjeno, zato što je klonjenja (hedžra) nekoliko vrsta:

Prva vrsta:

Oni kojih se obavezno kloniti, npr. novotar koji poziva u novotariju, ako se neće okaniti osim preko klonjenja od njega, onda obavezno moramo da ga se klonimo, jer je u klonjenju od njega korist, a to je ostavljanje poziva u novotariju. Tako, ako vidimo da neka osoba poziva ljude u govor o stvorenosti Kur’ana, ili u to da je Allah na svakom mjestu, obavezno nam je da ga se klonimo, nećemo ga selamiti, niti ćemo mu odgovoriti na selam, niti ćemo se odazvati kada nas zove, niti ćemo govoriti sa njim na prijateljski način, jer je u klonjenju u ovom slučaju korist.

Utvrđeno je vjerodostojnim putem da je Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem naredio da se (muslimani) klone onih koji su uradili zabranjeno djelo, kao što se prenosi u priči o Ka’bu ibn Maliku i njegova dva druga radijellahu anhum2, a počinilac zabranjenog djela je na manjem stepenu od onoga koji poziva u novotariju, jer se novotarija produžava pozivom u nju, dok onaj koji čini zabranjeno djelo uradi ga i prestane sa njime.

Druga vrsta:

Onaj čije je klonjenje sunnet, a to je počinilac grijeha koji je manji od novotarije ako je u klonjenju od njega korist, kao što je klonjenje od čovjeka koji je obrijao bradu, pa kada vidimo čovjeka koji ustrajava na ovome, a u klonjenju od njega ima koristi – njegov povratak na sunnet, u takvom slučaju je klonjenje sunnet. Slično ćemo reći za onoga koji puši ili koji radi u kamatarskim institucijama, a ne tvrdimo da je obaveza, jer time ne ostvarujemo ostavljanje zabranjene stvari, a da time ostvarujemo ostavljanje zabranjene stvari, klonjenje bi bilo obavezno.

Znači u ovom slučaju je klonjenje sunnet pod uslovom koristi, pa ako ne bi u klonjenju od njega bilo koristi, onda se to ostavlja, jer je osnova da je klonjenje od vjernika zabranjeno, prema riječima Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem“Muslimanu nije dopušteno da se kloni svoga brata više od tri (dana).” 3

Tako, ako ne bi bilo koristi, klonjenje je zabranjeno, jer iz njega ne rezultira ništa osim suprotno od onoga što želimo postići. Što se tiče onoga što rade neka braća koja su čvrsta u vjeri i ljubomorna na nju od klonjenja od počinilaca grijeha uopšteno, to je greška i suprotno sunnetu, prema maloprije spomenutim riječima Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem. Počinilac grijeha je tvoj brat, kakav god veliki grijeh počinio, osim ako počini nevjerstvo. Prema ovome, nije dopušteno kloniti se počinilaca grijeha osim ako u tome ne bude koristi.

Treća vrsta:

Dopušteno klonjenje; to je ono što se desi između čovjeka i njegovog brata usljed nesporazuma, i ograničeno je na tri dana ili manje.

Jači je stav da klonjenje nije obaveza, niti sunnet, niti je dopušteno osim kada se ostvaruje korist, pa kada bude koristi, klonit ćemo se, a ako nema, nećemo. To je zato jer klonjenje može biti ili lijek ili kaznena mjera, pa ako bude zbog grijeha koji se radi, onda je lijek, a ako bude zbog grijeha koji je urađen, onda je kaznena mjera, pa je zabranjeno kloniti se brata vjernika sve dok nije došao do nevjerstva, a dokaz za to su uopšteni dokazi koji upućuju na pravo muslimana kod drugog muslimana, jer vjernik ne izlazi iz okvira vjerovanja pukim griješenjem prema stavu ehlus-sunneta vel-džema’ata, te je zato osnova zabranjenost klonjenja od vjernika, makar činili grijehe i javno ih radili, jer su vjernici. Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem kaže: “Musliman kod drugog muslimana ima šest prava…” a od njih je: “…kada ga sretneš, poselami ga…”4

Rekao je “pravo muslimana”, ne “pravo mu’mina (vjernika)”, jer je islam širi od imana. Međutim, ako u klonjenju ima koristi, onda je ili sunnet (pohvalno) ili vadžib (obaveza), prema onome što nalaže korist i prema veličini grijeha. Tako, ako ovaj koji je obrijao bradu ustukne i počne hodati među ljudima kao stranac: niko ga ne selami, niti mu odgovara na selam, pa se postidi i pusti bradu, klonjenje od ovakvoga je sunnet ili vadžib, jer u klonjenju od njega ima koristi. Ali ako se ovom čovjeku poveća zlo time što ga se budemo klonili, pa se otuđi od brata vjernika i dovede do međusobne izolacije, onda u ovom slučaju klonjenje nije sunnet, nego ga ne bi trebalo ni biti. Npr. čovjek koji spušta nogavice ispod članaka javno čini grijeh koji je, kako nam se čini, veći od brijanja brade, jer je ovo grijeh za koji je zaprijećeno, tako da biva od velikih grijeha, veći od pušenja, iako je pušenje danas češće od brijanja brade i puštanja nogavica.

Uglavnom, u (hanbelijskom) mezhebu klonjenje se dijeli na tri vrste: obavezno, pohvalno i dopušteno, ali mi smatramo ispravnim da se ne dijeli na ove vrste, i da je osnova u pogledu klonjenja zabrana, osim ako u njemu bude koristi.

  1. Šejh rahimehullah tumači riječi iz djela “Zadul-mustekne'”, koje glase:

    “Poglavlje o svadbenoj gozbi, sunnet je ovcom ili manje od toga, a obavezno je prvi put odazvati se muslimanu, čije je klonjenjenje zabranjeno…” (op.prev.)

  2. Buhari:4417, Muslim:2769.

  3. Buhari:6077, Muslim: 2560.

  4. Buhari:1240, Muslim: 2162.