Nekba: Palestinska katastrofa 1948.

Jedan od najvažnijih događaja iz bliske islamske historije je bez sumnje arapsko-izraelski sukob. Ovaj sukob je višeslojan, kompleksan i jedan od najproblematičnijih pitanja za današnje međunarodne odnose. Jedan dio ovog problema se odnosi na problem sa izbjeglicama koji je počeo 1948. sa osnivanjem izraelske države. Preko 700 000 palestinaca su postali izbjeglice još te godine. Taj događaj je nazvan ”Nekba” (نكبة) što na arapskom jeziku znači katastrofa.
Pozadina sukoba

1800. novi nacionalni pokret je rođen u Evropi. Cionizam kao politički pokret koji propagira osnivanje jevreske države. Mnogi jevreji su vjerovali da je postojanje njihove vlastite države neophodno u sukobljavanju sa diskriminacijom i tlačenjem koje su preživljavali u Evropi kroz prošla stoljeća. Nakon debate gdje da stvore svoju novu državu, prvi cionistički kongres 1897. odlučuje da ta država bude na područiju Palestine koja je tada bila dio Otomanskog carstva. Sultan-halifa tadašnjeg carstva Abdulhamid II je to odbio nakon što mu je ponuđeno 150 miliona britanskih funti koje mu je ponudio Theodor Herzl, osnivač cionističkog pokreta, u zamjenu za vlasništvo nad Palestinom.
Vrata će se ipak otvoriti cionistima, nakon Prvog svijetskog rata. Tokom rata 1917. britanci osvajaju Palestinu od Otomanskog carstva. U isto vrijeme, britanski ministar vanjskih poslova Artur Balaufur izdaje deklaraciju kojom cionističkom pokretu obećaje britansku podršku u osnivanje jevrejske države u Palestini.

Nakon rata 1920. Palestina ostaje pod britanskom upravom. Zbog ovakvog položaja Palestine, cionistički pokret počinje da snažno podržava odlazak jevreja iz Evrope u Palestinu. rezultat toga je značajan porast broja jevreja u Palestini. Prema britanskom popisu stanovništva u Palestini, 1922. u Palestini je bilo 83 790 jevreja, 1931. bilo ih je 175 138 a u 1945. njihov broj je porastao na 553 600. U periodu od 25 godina broj jevreja je porastao sa 11% ukupnog stanovništva na 31 %.

Naravno, reakcija palestinskih arapa svakako nije bila entuziastična. Tenzije između jevrejskih doeseljenika i palestinskih starosjedilaca su eruptirale na sve strane. naposlijetku 1940. britanciodlučuju da više ne mogu da kontrolišu područije Palestine i obustavljaju svoju upravu nad Palestinom i napuštaju zemlju.

Plan Ujedinjenih nacija i nezavisnost Izraela
Vidjevši kraj britanske kontrole nad Palestinom i predstojeći neizbježni konflikt između arapa i jevreja, skoro osnovane Ujedinjene Nacije preuzimaju slučaj Palestine na sebe. Osnivaju plan pod nazivom ”plan Ujedinjenih nacija za Palestinu”. U tom planu navode kreiranje dvije države unutar tadašnje Palestine, jednu pon nazivom Izrael za jevreje i drugu za arape pod nazivom Palestina.
Dok su jevreji ovaj plan prihvatili sa entuziazmom arapi ga žestoko odbijaju. Po njihovom viđenju oni uzimaju zemlju koja je kroz historiju bila zemlja arapskih muslimana još od vremena krstaških ratova i daju je jevrejskoj manjini i time tenzije između ove dviej strane se još više povećavaju.
Usred rastućih tenzija britanija obznanjuje prestanak svoga mandata u Palestini i napušta zemlju 14. maja 1948. godine. Istog dana cionistički pokret u Palestini proglašava osnivanje nove zemlje, Izraela. Slijedećeg dana, okolne arapske zemlje obznanjuju svoje odbijanje njihovog proglasa i okupiraju novonastali Izrael.

Rezultat rata iz 1948. je drastično povećanje površine Izraela. konačna veličina države je postala mnogo veća od one koja je predložena od strane UN-a jer izraelćani uspjevaju da osvoje oko 50 % površine arapskog podrčija.

Izgnanstvo palestinaca

Jedna od najvećih poslijedica rata iz 1948. je izgnanstvo većine palestinske populacije. U granicama izraela bilo je oko 1 000 000 palestinaca prije rata, do kraja rata 1949. od 700 000 do 750 000 palestinaca je bilo izgnano, samo 150 000 ostaje u Izraelu.
Izbjeglice su uvjek jedna od najžalosnijih poslijedica ratovanja. Kroz historiju, mnoge grupe ljudi su bježale da bi izbjegle borbu i tlačenje. Ono što čini palestinske izbjeglice iz ovoga rata posebnim je razlog zbog čega su postali izbjeglice. Sukobi i dan danas traju, zbog toga mnogi historičari koji i dan danas analiziraju razloge njihovog egzodusa su uveliko pod pritiskom , kako političkim tako i pritiskom radi međunarodnih odnosa. Historičari (uključujući i izraelske historičare) navode neke od razloga ovog egzodusa:
Strah: mnogi palestinci su izbjegli iz straha od Izraelskih napada i zvjerskog ponašanja nekih izraelćana. Ovi strahovi nisu neosnovani. 9. aprila 1948. oko 120 izraelskih vojnika je ušlo u palestinski grad Deir Yassin u blizini Jerusalema, 600 osoba je ubjeno. Neki su ubjeni u borbama dok su branili svoj grad, neki su ubjeni ručnim granatama koje su im bacane u kuće a neki su ubjeni nakon što su s njima prvo paradirali ulicama Jerusalema.
Prirodno, nakon što su se pročule vjesti o ovom masakru, palestinci su očekivali najgore od izraelćana. U mnogim slučajevima cjela palestinska naselja su bježala pred izraelskom okupacijom u nadi da izbjegnu sudbinu sličnu Deir Yassinu. S druge strane izraelske grupe poput Yishuva su ubrzale ova iseljavanja koristeći psihološke napade usmjerene na prestrašivanje palestinaca da bi napustili svoje gradove. Radio signali su emitirani na arapskom jeziku u kojima su upozoravali arapska sela da se ne mogu oduprijeti izraelskim napadima i da je bilo kakav otpor uzaludan.

Istjerivanje: Iako je strah bio glavni motivirajući faktor na početku rata, kako se rat nastavljao kroz 1948. direktna nasilna iseljavanja su postajala sve češća. Kako je Izrael osvajao sve više teritorije njihove jedinice su bile sve tanje raspoređene kroz zemlju. Kako bi zadržali kontrolu nad ovim područijima, mnoga novoosvojena sela su bila nasilno iseljena i očišćena od arapskog stanovništva.
Primjetni primjeri ovakvog načina su gradovi Lydda i Ramla u blizini Jerusalema. Kada su osvojeni u julu 1948. Yitzhak Rabin je potpisao naredbu da se nasilno istjera palestinsko stanovništvo iz ova dva grada, što je Između 50 000 do 70 000 ljudi. Neki od ovih ljudi su prevezeni autobusima do granica sa arapskim zemljama dok su drugi bili primorani da pješače, smijeli su sa sobom da ponesu samo tovar koji su sami mogli da ponesu. Ovo iseljavanje je možda 10% od cjelokupnog iseljenja palestinaca u 1948. godini.

Zahtjev arapskih sila: U nekim slučajevima arapske vojske iz obližnjih zemalja, posebno Jordan, je tražio od Palestinaca da se evakuišu. Jedan od razloga za ovakav zahtjev je moguća želja za otvorenom ratnom zonom bez civilnog stanovništva. U svakom slučaju mnogi palestinci napuštaju svoje domovine pod direkcijom arapskih sila u nadi da će se ubrzo vratiti nakon neizostavne arapske pobjede, međutim postali su samo izbjeglice u susjednim arapskih zemljama.

Poslije rata
Arapsko-Izraelski rat iz 1948. napravio je ogroman problem sa izbjeglicama u Srednjem Istoku. Više od 500 gradova u Palestini je bilo potpuno iseljeno od palestinskog stanovništva. 700 + hiljada izbjeglica iz ovih gradova su postali socijalni i ekonomski problem okolnim zemljama i Zapadnoj obali, palestinskoj zemlji pod jordanskom upravom. 1954. Izrael donosi zakon o prevenciji infiltracije kojim su sebi dozvolili da istjeraju svakog palestinca koji se uspjeo ušunjati nazad u svoj dom unutar današnjeg Izraela. takođe ovaj zakon im je dozvolio da istjeraju i svakog palestinca koji je bio interno iseljen unutar Izraela a koji je pokušao da se vrati svojoj kući.
I dan danas pravo povratka je ogroman problem i pokušava se riješiti mirnim putem i nagodbama između palestinaca i izraelćana. Ovaj problem iz 1948. se nastavlja i u 21. stoljeću dok orginalne izbjelice završavaju svoje živote bez da su se uspjeli vratiti na svoja rodna mjesta.

izvor: http://lostislamichistory.com/the-nakba-the-palestinian-catastrophe-of-1948/