Autor: Ahmed Musa Džibril

Jedan stariji čovjek koji je bio sa mnom u jednom od zatvora u kojima sam bio u prethodnoj deceniji, pričao mi je o tome kako je bio poznat i poštovan, kako u svojoj zajednici i zemlji, tako i u drugim državama. Sada je sjedio povrijeđen, jer stotine i hiljade ljudi kojima je izlazio u susret su mu okrenuli leđa baš u vremenu kad je osjetio potrebu za njima.
Bio je sam, uvrijeđen i preplavljen brigama. Njegova porodica nije uspjela da zadrži svoju kuću radi finansijskih poteškoća kroz koje su prolazili. Sa osjećajem bespomoći okrenuo se za pomoć svojim dugogodišnjim prijateljima u koje  nije imao ni sumnje da će uvijek biti tu da mu pomognu, onima koje je stvarno volio. A volio je svoju braću po vjeri i učenike jednako kao i svoju porodicu, a možda čak i više.
Ovaj brat je posvetio sve svoje vrijeme i trud njima. Žurio je da im pomogne pri bilo kakvoj poteškoći s kojom je bio upoznat. Bio im je poput sjenke. Ali kako su dani prolazili, oni su se polahko okretali od njega. I naposlijetku, kada mu je cijeli svijet okrenuo leđa, isto su uradili i njegova braća i učenici o kojima je imao tako lijepo mišljenje.
Tražio je od svoje porodice da ih kontaktiraju i bio je uvjeren da će im pomoći, ali uzalud. Braća nisu imala sažaljenja prema suzama koje su klizile niz lice niti prema jecajima njegovog srca. Okrenuli su mu leđa. Lagali su i odgađali pomoć njegovoj porodici i učinili ih da se osjećaju teretom. Na kraju su nestali poput fatamorgane ostavljajući ih bez ikakve nade u pomoć od Allahovih stvorenja.

Tama u zatvorskoj ćeliji ovog čovjeka je postala još tamnija, osjećao se izdanim i napuštenim i razmišljao je o tome kako bi on postupio kada bi on bio na njihovom a oni na njegovom mjestu. Nikada nije ni slutio da će biti napušten od bilo koga od svoje braće i učenika. Što je više razmišljao o tome, više mu se činilo da je prevaren i izdan.

Njegovi dani su postali bez svjetla, bio je imam velikog islamskog centra. Vodio im je ceremonije vjenčanja a i dženaze njihovim umrlim. Bio je tu za njih pri najvećim poteškoćama i pomagao im da riješe svoje probleme. Allahovom milošću njegovi savjeti su pomogli da se ljudi zbliže i očuvaju porodice. A sad, sad su mu svi, bez izuzetka, okrenuli leđa.

Rekao sam mu: ‘’Dosta šejh! Dosta tuge i plača, nemoj da se osjećaš iskorištenim kad smo ustvari mi njih iskoristili!.’’
Upitao je: ‘’Kako?’’
Pa sam kazao: ‘’ Godinama, dok smo sahranjivali njihove umrle, kada smo im vodili vjenčanja, kada smo im držali predavanja, održavali časove, kada smo ih uzastopno noćima puštali u naše kuće a mogli smo da im zatvorimo vrata, kada smo bili u svom vrhuncu pa je bilo od časti sjediti u našem društvu…sve to smo radili radi Allaha i tražili nagradu od Allaha. Nismo uzimali nikakvu naknadu za to i tražili smo od Allaha 'azze we dželle  da nam to primi, i InšaAllah da nam to stavi na našu vagu dobrih djela. Naprotiv mi smo pobjednici a oni ti koji su (možda) izgubili.’’
Spustio je glavu razmišljajući, a ja sam nastavio: ‘’Uz glavno iskušenje kroz koje prolazimo, Allah 'azze we dželle  nas iskušava i sa takvim prijateljima i učenicima jer nas želi naučiti da ne tražimo osim od Njega i da se ne žalimo osim Njemu.

da ne volimo osim Njega…

Da ne tražimo osim od Njega…

Da ne tražimo utočište osim kod Njega…

Da ne kucamo osim na Njegova vrata…’’
Nastavio sam: ‘’Allah je htjeo da nas nauči da koliko god prijatelja, sljedbenika i učenika imamo , On je taj koji će uvijek biti tu da mu se obratimo.
On je želio da uvidimo da nas on neće zaboraviti čak i kada nas cijeli svijet zaboravi, prijatelji i neprijatelji. Allah čeka da ga pozovemo iako mi Njega već dugo zaboravljamo. Spreman je da nam se odazove uprkos našim prijestupima i grijesima.’’
On je Allah, Milostivi, Onaj koji liječi slomljena srca
Onaj koji potlačenima daje dugo očekivanu pobjedu, Onaj koji je milostiviji prema nama od naših majki, On nam je bliži od naših arterija.
Zašto odlaziti na vrata onih koji nam ne mogu niti naštetiti niti korist donijeti?
Ne žali se stvorenju nego se žali Stvoritelju, Žali se samo Allahu i traži samo od Njega, Onaj koji ti neće vratiti prazne ruke kada doviš.
Onome koji čuje tvoj plač kada ljudi spavaju. Ne troši vrijeme na one koji ne žele ni da odgovore na tvoje poruke i pozive koje im upućuješ iz zatvora.
Žali se Onome koji vidi tvoje suze i bol u srcu koje ljudi i ne primjećuju.
Ne žali se onima koji su ti porodicu vratili sa vrata kada si ih poslao da od njih traže pomoć.
Žali se onome koji sluša tvoje žalbe dok te drugi zaboravljaju.
Ne tuguj jer Allah je s tobom i neće te napustiti.
Zar ti treba iko drugi kad imaš Allaha?
Dovoljno je što je ovo lekcija kojom je Allah podučavao svoje evlije da mu budu u potpunosti predani , kao kada je udaljio Jusufa 'alejhisselam od Jakuba 'alejhisselam, kada je Jakub postao pretjerano vezan za svog sina. Lekcija kroz koju su redovno prolazili učenjaci.

Prenosi se od Ebu Džafera El Harravija da je kazao: ‘’Bio sam sa Hatemom El Asamom na putu za Hadždž, pa kada smo došli do Bagdada rekao mi je: ‘’O Ebu Džafere, hajde da posjetimo Ahmeda ibn Hanbela jer prolazimo kroz njegov grad’’ Potražili smo njegovu kuću i zaputili smo se prema njoj, pokucali smo na vrata i on nam je otvorio.
Hatem El Asam reče: ‘’ O Ebu Abdullah (Ahmed ibn Hanbel). Ja sam tvoj brat Hatem’’.
Imam Ahmed ga pozdravi i izrazi mu srdačnu dobrodošlicu.
Imam Ahmed zatim upita Hatema: ‘’Kako da se zaštitimo od ljudi?’’
On odgovori: ‘’Sa tri odlike’’
‘’A koje su to?’’ upita Imam Ahmed.
On reče:
1. Da daješ iz svog bogatstva a da ne uzimaš ništa od njihovog vlasništva zauzvrat
2. Da im budeš na usluzi (podučavaš ih, zakopavaš njihove umrle, posjećuješ njihove bolesne, puštaš ih u svoju kuću, savjetuješ ih itd.) a da ne tražiš nikakvu uslugu od njih niti bilo šta zauzvrat.
3. I zadnje, da podnosiš kada te ezijete i vrijeđaju a da ti njima zauzvrat na činiš nikakvu štetu.
Imam Ahmed spustis voju glavu i poče prstom dirati zemlju, zatim podiže glavu i reče: ‘’To je veoma teško, to je veoma teško…’’
Hatem odgovori: ‘’ I kada ovo sve uradiš možda opet nećeš osjetiti mir, i možda opet nećeš osjetiti mir, i možda opet nećeš osjetiti mir’’.  1

Šta je uzrokovalo da jedan od najvećih imama svoga vremena upita jednog od najmudrijih ljudi tog vremena ovakvo pitanje, te da dobije ovakav odgovor, šta do izdaja i napuštanje od strane onih koji su im bili bliski?
Pitanje je došlo s bolom jer je Imam Ahmed propatio u zatvoru kada su mu svi, sem malo njih, okrenuli leđa, dok je u zatvoru prolazio kroj jedno od najvećih iskušenja i testova u svom životu.
2002. godine sam držao predavanje, a u to vrijeme mnogi učenjaci su bili u zatvorima širom svijeta. Na tom predavanju sam spomenuo šejha Abdulhamida Kiška rahimehullah, jednog od svjetiljki islama Egipta. 60-ih godina bio je zatvoren više puta, i svaki put kada bi se po povratku iz zatvora popeo na minber samo je postajao sve oštriji i oštriji u svojoj osudi neistine. Osamdesetih godina egipatski predsjednik Enver Sadat je osjetio da mu je vlast ugrožena pa je naredio da se zatvore sve vjerske i vođe raznih pokreta. Tada je preko puta ćelije šejha Kiška bila ćelija koptskog pape, Šenouda trećeg. Šejh spominje da je po cijeli dan slušao zvukove iz te ćelije kako dolaze i odlaze razni posjetioci i to nije prestajalo ni po danu ni noći.
S druge strane u toku njegovog boravka u zatvoru ama baš niko se nije ni raspitivao za šejha Kiška. Nakon što je pušten iz zatvora, šejh je prestao da drži predavanja i povukao se iz javnosti. Nikada više se nije popeo na minber i 1995. godine šejh Kišk  rahimehullah  je preselio na sedždi.
Treba imati na umu da su njegove hutbe bez ikakve sumnje bile najpopularnije u cjelom Misru (Egiptu) i da je u tom vremenu imao nadaleko najpopularniji komplet od 8 kaseta s predavanjima koje su se masovno snimale i širile po cijelom svijetu.
Nakon što sam održao to predavanje 2002. godine, jedan brat mi je prišao i rekao: ‘’Šejh, ako se tebi nekad nešto desi, znaj da ću ja biti tu da te posjetim’’. U stvarnosti on i jeste bio jedan od mojih boljih bivših učenika koji me jednom i nazvao, ali samo jednom, nakon što se proširila vijest o mom hapšenju, i nikada me poslije toga nije nazvao.’’

Isti scenario se ponovio i u Kuvajtu kada je jednom od poznatih kuvajtskih hatiba bilo zabranjeno da se obraća ljudima sa minbera radi jedne riječi istine koju je izgovorio, ova zabrana je trajala godinu dana. Prije nekoliko dana, uspio sam da pronađem i kontaktiram njegovu kćerku i da je upitam za njezinog oca jer je ta godina zabrane prošla još prije deset godina. Obavjestila me je da mu je bilo ponuđeno da se vrati i drži hutbe i predavanja, ali je odbio, odbio je radi izdaje i nedostatka podrške od onih koji nikada nisu propustili njegovu hutbu desetinama godina sve dok mu nisu došla ova iskušenja.
Ovo su daije i hatibi koju su zasigurno, – inšaAllah, – radili ono što su radili radi Allaha, ali su u isto vrijeme ljudska bića, a izdaja i šutnja od onih od kojih smo očekivali da će biti tu pri poteškoćama je bolna stvar.
I postupci ovakvih lažnih učenika su doprinjeli da se spriječi korist cjelom ummetu.
Ovo su možda od onih koji su bolje prošli, a sta reći za one koji su još izašli na sud da svjedoče, lažu i lažno se zaklinju protiv svojih šejhova samo da bi odbili par godina od svoje kazne jer nisu imali dovoljno ljudskosti da podnesu posljedice svojih vlastitih postupaka. Nisu mogli da podnesu ono sto im je Allah odredio (kao iskušenje).
A ide još i dalje od toga, jer ima i onih koji su da bi udovoljili kafirima lažno svjedočili protiv svojih šejhova pa su bili sebebom (razlogom) da su šejhovi radi toga bili osudjeni na doživotnu robiju.
Ti ljudi koji ne stoje uz svoju braću u vremenu potrebe su upravo oni koji će završiti na smetljištu historije.
Imam Ahmed, El- Buhari i ibn Tejmije rahimehumullah su jedni od mnogih učenjaka koji su bili zatvoreni i odbačeni,  koji su većinu svoga života proveli sami tražeći način da dostave znanje i istinu. Oni koji su im se suprostavili, koji su im okrenuli ledja i koji su stali protiv njih su bili od onih prestižnih, jakih i poznatih u tom vremenu, ali je njihovo ime izumrlo zajedno s njima ili su pak završili na smetljištu historije. Ako ih neko ipak spomene, spomene ih po sramoti dok imena imama Ahmeda, Buharije i ibn Tejmije rahimehumullahnastavljaju da žive dalje zajedno sa njihovom ostavštinom i znanjem.

Što se mene tiče, kao što jedan arapski pjesnik veli: ‘’ Hvala Allahu na iskušenjima jer koliko god da su teška, zahvaljujem na njima jer su me naučila da razlikujem prijatelja od neprijatelja.’’
Allah uzima ali i nadoknađuje, zamjeni slabiće, izdajice, plašljive i ljude bez milosti sa boljom i čvršćom braćom.
Samo mi je teško da zamislim kako će im biti kada budu morali da stanu pred Allaha i da pred Njim polažu račun.
Džabir i Ebu Talha radijellahu 'anhuma prenose: „Čuli smo Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem da kaže:
“Nema nijednog čovjeka koji izda muslimana u situaciji u kojoj mu se skrnavi i napada njegova čast i svetinja, a da ga Allah neće napustiti u situaciji u kojoj će voljeti da ga On pomogne.” 2
Sehl ibn Hunejf radijellahu 'anhu prenosi da je Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao: ‘’Ko vidi da neko skrnavi čast muslimanu a ne pomogne mu, a u mogućnosti je, Allah će ga osramotiti pred svim stvorenjima na Sudnjem danu’’ [/ref] Hadis bilježi imam Ahmed [/ref]

Jos od početka vremena ovo je bilo ono s čime su se svi učenjaci susretali. Čim dođe do iskušenja odmah budu izdani iako su mnogo dali i žtvovali upravo radi tih ljudi koji su ih izdali. Često se dešava da, ne samo da ih napuste, nego se i okrenu protiv njih. I čine to da bi slijedili većinu, da bi ugodili kjafirima ili da bi izvukli neku svoju korist ili pak postali poznati.

Prenosi se da je Ali ibn ebu Talib radijellahu 'anhu rekao: ‘’Prava braća se poznaju samo pri poteškoći, odsustvu i smrti”.

Islam savjetuje na bratstvo i daje mu velik značaj, ali uprkos tome iskreno bratstvo je postalo rijetkost, poput rijetkog kolekcionarskog novčića ili dragog kamena kojeg ne možeš baš lahko da pronađeš.

Za one što su okrenuli leđa svojoj braći pri teškoći, ne možemo vam negirati islamsku vezu među nama, ali vi ste ‘’zaboravljeni’’. Okrenut ćemo vam leđa kao što ste i vi nama i izabrati da idemo u pravcu gdje vas nećemo susresti, i možda tako naiđemo na vjerniju braću.

Oplakivao sam njihovu smrt kada su se u šutnji okrenuli i otišli a teško je da se mrtvi u život povrate.
Na kraju se i nećemo sjećati riječi i mučenja naših neprijatelja nego šutnje i izdaje naših prijatelja.
Hvala Allahu na iskušenjima jer koliko god da su teška, zahvaljujem na njima jer su me naučila da razlikujem prijatelja od neprijatelja.

Autor: Ahmed Musa Džibril 3
Prevedeno sa engleskog jezika
Izvor: http://ahmadjibril.com/articles/benefitfromprison.html