Konačan govor u raspravi o proglašenju hilafeta

Hvala Allahu i salavat i selam na Poslanika.  

Ovo je naučno-šerijatski istraživački rad od naše braće sa Arapskog poluostrva o raspravi u pogledu proglašenja Hilafeta kojim su njegovi  zagovarači obavezali muslimane svih krajeva svijeta prihvatanje istog i očitovanje prisege istom. Spomenuti protagonisti hilafeta su čak proglasili batilom-ništavnim druge džihadske skupine i njihovu da'vu, te pozvali njihove sljedbenike da napuste te džihadske organizacije i daju prisegu proglašenom hilafetu. Također su proglasili grješnicima sve koji ne učine hidžru njima i ne izjave prisegu njihovom halifi. Upravo ovako poimanje stvari nije niti šerijatski niti razumno opravdano, kao što je na to ukazao u ovoj korisnoj i sažetoj poslanici naš brat, cijenjeni šejh Muhammed ibn Salih el-Muhadžir – Allah ga sačuvao. Allaha molimo da ga nagradi dobrim, da se musimani okoriste od napisanog i da muslimanima vrati Hilafet i dominaciju na Zemlji, da poveže srca mudžahida i sačuva njihovu krv.

Poznato je kako je došlo do proglašenja Hilafeta od strane braće iz IDIŠ-a i kako je isto dovelo (u pogledu ove teme) do  tumaranja i neuzimanja stvari sa  izvora šerijata, i do pristrasnosti koja zasljepljuje od istine i podvaja safove muslimana. Kao što znamo, ovo je šerijatsko pitanje, pitanje u kojem simpatije, strasti i lična mišljenja nemaju mjesta. Stoga je obaveza na svakom ko nema šerijatskog znanja koje će ga dovesti do  spoznaje istine, da se okani pristrasnosti u onome što  ne zna.

Zaista, neki kad bi bili upitani o stvarima abecede hilafeta, poput šerijatskog puta uspostave hilafeta, prava imama nad narodom, i pravima naroda kod imama i sl., ne bi znali o tome ništa. Unatoč tome naći ćeš takve da raspravljaju o pitanju u vezi kojeg bi Omer ibn Hattab okupio  muhadžire, ensarije i ostale ashabe da uzme njihovo mišljenje, čak bi to učinio u pogledu mesela koje su stotinu puta manje od ove.

Stoga neka zna svaki musliman da će biti pitan o svakoj riječi s kojom se nije bojao Allaha Uzvišenog, i svakom propisu u kojem istinu nije potražio. Takođe neka zna da simpatija i entuzijazam (hamas) nisu dokazom koji nam dozvoljava da se podržava ili se protivi proglašenju Hilafeta – zato neka se Allaha boji i potrudi u spoznanju istine sa dokazom, bez da na njeg utiče prethodna naklonost i stav koji je zauzimao, ili da ovo pitanje ostavi učenima i sijedi iskrenu ulemu ummeta u čiju vjeru, iskrenost i znanje ima povjerenja i čije je mišljenje uvažavao prije nego se ovo desilo.

Neka niko ne obmanjuje samog sebe  tražeći mišljenje onoga s kojim se podudara njegova strast, a zatim kaže: „uzimam za relevantno mišljenje toga i toga“, iako prije toga na njega i njegov stav nije obraćao ikakvu pažnju. I neka zna svaki musliman da će biti upitan na Danu Sudnjem: „Zašto nisi slijedio istinu?“, a neće ga se pitati: „Zašto nisi slijedio svoju naklonjenost ka nečemu, svoju strast i ono što voliš?“  Naprotiv, biće pitan ako ne bude sijedio istinu: „Zašto si slijedio svoju strast a ostavio istinu ?!“,   i neka se potrudi svaki musiman u dovi za mudžahide – da  im Allah podari uputu i uspjeh, i neka učestalo govori učeći ovu dovu: „Allahu,Gospodaru Džibrila,Mikaila i Israila,Stvoritelju Nebesa i Zemlje, Poznavaoče tajnog i javnog, Ti ćeš presuditi među Svojim robovima u onome gdje su se razilazili, uputi nas Tvojom dozvolom na istinu tamo gdje se robovi Tvoji raziđu, zaista Ti upućuješ koga hoćes na Pravi put“.

Potrudićemo se, ako Allah da, u obrazloženju proglašenja hilafeta na tematski način i bez pristrasnosti, osim pristrasnosti dokazu tražeći pri tome od Allaha uspjeh i tačnost. Prije svega, poznato je kod ehli sunneta ve-l-dzema'ata da se hilafet uspostavlja na dva šerijatska načina, a to su: odabirom (halife) i istihlafom (da halifa imenuje svog nasljednika), te trećim nezakonitim (nešerijatskim) putem a to je dominacija i nadvladanje. Prije analize ovog pitanja i polemike o istom, navodimmo govore učenjaka o uspostavi/osnivanju hilafeta s obzirom na broj kompetentnih osoba za odlučivanje (ehlu-l-halli ve-l-akdi) u njegovom osnivanju, a zatim ćemo spomenuti preovladavajuće mišjenje – a to je govor većine ehli sunneta ve-l-džema'ta – i onda ga primjeniti na sadašnji događaj proglašenja Hilafeta.

Naime, postoje tri mišljenja:

Prvo: oni koji su uvjetovali potpun konsenzus (idžma'a) o izabranom halifi i nisu odredili nikakav  tačno određeni broj meritornih osoba za odlučivanje (tj. broj ehlu-l-halli ve-l-akdi)  Među pristalicama ovog mišljenja postoje dvije grupe učenjaka:

• jedni su uvjetovali potpun konsenzus (idžma’) od strane ummeta u vezi odabira halife kojeg biraju ljudi struke i odlučivanja (ehlu-l-hilli ve-l-akdi) . Ovaj govor je El-Eš'ari pripisao El-Esamu od Mu'tezila
• drugi koji su uvjetovali samo konsenzus (idžma’) kompetentnih osoba za odlučivanje (ehlu-l-halli ve-l-akdi). Ovom se mišljenju priklonio Ebu-Ja'la u knjizi El-mu'temid fi usuli-din.

Ovo mišljenje općenito je neprihvatljivo iz dva razloga:

• Prvi razlog je uslovljavanje konsenzusa (jednoglasnosti) cijelog ummeta – a na to se ne osvrće  jer je odbačeno i šerijatski i razumno; šerijatski jer o tome nije došao dokaz, i jer se iz prakse ashaba zna da se to (jednoglasnost ummeta) ne uzima u obzir. To je, kao što kaže Ibn Hazm, obavezivanje onim što se ne može i što je van mogućnosti, a Allah ne opterećuje čovjeka preko mogućnosti, On Uzvišeni kaže: و ما جعل عليكم في الدين من حرج  („…i nije vam u vjeri učinio nikakvu poteškoću“)
• Drugi razlog je u činjenici da se u vrijeme Ashaba oko prisege Ebu Bekru nisu okupili svi ljudi struke i odluke (ehlu-l-halli ve-l-akdi), npr. izostao je Sa'd ibn ‘Ubade, ali je, unatoč tome, prisega bila validna. Ovo je dokaz da se ne uvjetuje konsenzus svih muslimana jer je u tome također teškoća.

Drugo mišljenje: oni koji su za nosioce prava u odlučivanju odredili tačan broj. Većina učenjaka koji su ovo zastupali su apologetičari (ehlu-l-kelam) kao što je to spomenuo Ibn Tejmije, rahimehullah. Ovi su se podijelili na više grupa (mišljenja), a to su:

• skupina koja kaže da je najmanji broj kojim se imenuje hilafet četrdeset kompetentnih osoba za odlučivanje – kažu: jer je sporazum o imametu/halifi iznad sporazuma u vezi propisa džume.
• grupa koja je rekla da je najmanji broj koji ga (halifu) imenuje pet  – da se jednoglasno slože, ili da se  jedan imenuje halifom uz saglasnost ostale četvorice. Ovo su dokazivali time  da je prisega Ebu Bekru data od petorice (najprije) te da je Omer u šuru odredio šestoricu. Ovaj se govor pripisuje mu'tezilama.
• skupina koja kaže da se obrazuje od strane četvorice analogno najvećem broju svjedoka u nekom šerijatskom pitanju.
• grupa koja uvjetuje trojicu jer su trojica džema'at. Neki su rekli da se imenuje uz saglasnost dvojice o trećem (među njima) jer su dvojica najniži broj za džema'at, kao što je ispravan brak uz prisustvo velijja i dvojice svejdoka. Imam Maverdi ovaj govor pripisuje učenjacima Kufe, a Bagdadi (Hatib Bagdadi op.prev.) ga je pripisao Sulejmanu ibn Džeriru Zejdiju i frakciji od mu'tezila.
• Neki su čak smatrali da se imenuje od strane jednog i dokazivali to riječima Abbasa upućenim Aliji r.a. : ¨Pruži svoju ruku da ti dadnem prisegu, pa da ljudi kažu amidža Poslanikov dao prisegu sinu Poslanikovog amidže, pa neka se ne raziđu ni dvojica u vezi tebe¨, te time što je Omer dao prisegu Ebu Bekru pa su ga u tome slijedili ostali Ashabi. Shodno ovome rekli su da se propis izvršava i od strane jednoga. Ovo su rekle Eš'arije i Zejdije (od šija).
• Mišljenje koje zastupa većina šafijskih učenjaka, a to je da se halifa imenuje od strane onih čije je prisustvo moguće u vremenu prisege, od učenjaka, starješina (plemena) i uglednih – u svojstvu svjedoka. Po ovom stavu, čak kad bi od meritornih osoba za donošenje odluka i rješenja bio jedan, bilo bi dovoljno.

Prilikom analize svih ovih govora i mišljenja nalazimo da su odbačena zbog sljedećeg:

• (Analogno) poređenje broja nosioca prava na odlučivanje sa brojem onih koji su potrebni za uspostavu džume, ili brojem svjedoka u šerijatskim meselama, ili sa zaključivanjem braka i drugim je neosnovano – jer je to, zapravo, nepodobno poređenje (El-kijas me'a-l-farik). Naime, nije ispravno da se odvoji jedan mali broj u odlučivanju o stvari koja se tiče cijelog ummeta, osim, Allahu moj, ako bi  broj kompetentnih osoba bio izuzetno mali, – a to je daleko da se desi, čak nemoguće – samo tada bi iz nužde bili primorani pribjeći govoru da se hilafet uspostavlja od strane malog broja ljudi struke i odlučivanja.
• Što se tiče dokazivanja prisegom Ebu Bekra i Omera – to je neispravno, jer prisega Ebu Bekru nije uspostavljena sa petoricom samo (kako si ih spomenuli) već je, zapravo, upotpunjena sa prisegom njemu od strane velikih i uglednih Muhadžira i Ensarija kao što je doslo u hadisu o Sekifi (Buharija, 6830). Kaže Ibn Tejmijje* u vezi govora jednog šijje: “Oni govore (tj.ehli sunnet): ‘Imam nakon Poslanika je Ebu Bekr sa prisegom uzetom od Omera i sagrasnosti još četvorice.’” Odgovara mu se (tj.ovom šiji): “Ovo nije govor imama ehli sunneta iako su neki apologetičari (ehlu-l-kelam) kazali da se vođstvo (imamet) uspostavlja sa prisegom četvorice, neki su rekli dvojice, a neki i sa prisegom jednog – ovo nije govor imama sunneta. Naprotiv, imamet – halifa kod njih postoji uz suglasnost većine koja ima snagu (ehlu-š-ševketi) o tome, i neće čovjek postati imamom dok se oko njega ne usuglasi većina muslimana (ehlu-š-ševketi) sa čijom pokornošću njemu se postiže cilj imameta (vođstva) … kad bi pretpostavili da su Omer i skupina ashaba s njim dali prisegu Ebu Bekru a sustegli se (odbili) ostali ashabi, on time ne bi postao halifom, nego je postao halifom sa prisegom većine ashaba (džumhuru-s-sahabeti) koji su tada bili oličenje snage i moći.
• Što se tiče postupka Omera r.a. u ograničavanju hilafeta na šestoricu koju je odabrao, – u vezi s time kažemo: Prvo: Omer r.a. je izabrao koga je htio po svom odabiru jer su lično ashabi kao kompetentne osobe za donošenje odluka  to od njega tražili. Stoga se odabir Omera kao ovlaštenog od ashaba vraća na zahtjev tih istih ashaba. Drugo: to nije bilo ograničavanje broja meritornih osoba u odlučivanju koji odabiru halifu i čije se mišljenje uzima za relevantno, nego se među njima kao izabranim (od Omera r.a.), koji su tada bili u svojstvu kandidata za hilafet odabire samo jedan. Kaže Ibn Tejmijje: “Osman r.a. nije postao imamom od strane nekih ashaba, tj. od šestorice (članova šure) već sa prisegom naroda njemu onda kada su mu svi muslimani izrazili prisegu bez da je ijedan od toga izostao.” Ovo je spomenuo takođe i imam Ahmed, tj. da je prisega Osmanu r.a. uspostavljena konsenzusom-pristankom svih (el-idžma'a). Na to ukazuje i to da je Abdurahman ibn Auvf r.a. ostao tri dana i noći ne sklopivši oči osim radi malo sna, savjetujući se sa uglednim Muhadžirima i Ensarijama i pitajući narod o njima (Osmanu i Aliji r.a.), pa je sažimao mišljenja muslimana sa mišljenjima starješina naroda i najboljih od njih, skupa i pojedinačno, dvoje po dvoje, jedno po jedno,i sve zajedno – i nije našao nikoga ko odstupa od Osmana ibn Affana r.a.
• Dokazivanje ispravnosti prisege od strane jednog sa inicijativom Omera r.a.da izjavi prisegu Ebu Bekru r.a.u čemu ga slijediše ostali ashabi složivši se s njima oko toga takođe nije ispravno jer je razlog njihovog slijeđenja njega zapravo njihovo zadovoljstvo sa onim što je Omer učinio, ne da ih je njegova prisega obavezala da ga u tome slijede. U protivnom, kada bi pretpostavili da nije dao prisegu osim Omer r.a.ne bi se time (jednom prisegom) utvrdio imamet Ebu Bekra r.a. naročito jer je sam Omer rekao: „…onaj koji da prisegu nekom čovjeku, bez  savjetovanja sa muslimanima – njega nije dopušteno slijediti, niti je dopušteno slijediti onog koji mu je dao prisegu, da bi naveli ljude da ih ubiju.“ (Buharija,6830). Dočim, slučaj da je Omer r.a.prestigao  druge u prisegi Ebu Bekru, – pa, zaista, u svakoj prisegi neminovno mora neko prethoditi/prestići ostale, kao što to kaže Ibn Tejmijje.
• Dokazivanje ispravnosti prisege od strane jednog  time da je Abbas r.a. rekao Aliji r.a. nakon smrti Vjerovjesnika sallallahu 'alejhi ve sellem: „Pruži ruku  da ti dadnem prisegu….“ nije ispravno radi nekoliko stvari: a. Potrebno je potvrditi da ovaj govor pripada Abbasu r.a.,a  to je teško/nemoguće jer prenosilac nije spomenuo sened niti čak izvor, niti sam naišao lično na njegov lanac prenosilaca, b. I kad bi pretpostavili njegovu vjerodostojnost, pa sam Abbas to nije uradio c. I da je to učinio, bilo bi to radi privoljavnja i bodrenja ostalih da izraze prisegu, što se jasno razumije iz njegovih riječi : „…pa da ljudi kažu Poslanikov amidža dao prisegu njegovom bratiću“.
• Što se tiče mišljenja kojeg je zauzela većina (džumhur) šafijskih učenjaka da se imamet uspostavlja i od strane jednog, ako je broj kompetentnih osoba ograničen samo na jednog – pa kao što je kazao Dr.Muhammed Re'fet Osman: „Nije se dogodilo u bilo kojem vremenu da se broj kompetentnih osoba za donošenje odluke sveo na samo jednog, i rijetko bi se kad to moglo desiti, – a propis o nečemu se ne zasniva na onome što je rijetko“. (En-nadiru la hukme lehu). Zatim, od dokaza koji upućuju na slabost ovog mišljenja općenito jeste i ono što ćemo spomenuti u prioritetnom (ispravnom) mišljenju, a što se prenosi od Omera ibn Hattaba r.a. da je Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao: ¨Ko želi prostranstvo dženneta, neka se drži džema'ata… jer doista  je šejtan sa jednim, a od dvojice je dalji¨, te riječi Omera r.a. :  „…onaj koji da prisegu nekom čovjeku, bez savjetovanja sa muslimanima – njega nije dopušteno slijediti, niti je dopušteno slijediti onog koji mu je dao prisegu, da bi naveli ljude da ih ubiju.“ (Buharija,6830).

Treće mišljenje, a ono je prioritetno među učenjacima ehlu-s-sunneta we-l-džema’ata. Mišljenje koje su zauzeli ovi učenjaci je, zapravo, umjerenost u određivanju broja osoba struke, odluke i rješenja – jer nisu uvjetovali konsenzus svih kako su to rekli zastupnici prvog mišljenja, niti su uvjetovali tačno određen broj kompetentnih osoba kao što su rekli sljedbenici drugog mišljenja (mezheba), već su postavili za uvjet pristanak i odabir većine (džumhur) kompetentnih osoba u odlučivanju,  i većine onih koji su posjednici snage (ehlu-š-ševketi) s čijom prisegom imamu se ostvaruju ciljevi imameta. Shodno ovom usmjerenju, izostanak nekih meritornih osoba u odluci neće dovesti do poništenja ispravnosti odabira imama kao što neće saglasnost malog broja takvih dovesti do toga da se halifi dadne šerijatska validnost za vlašću. Ovo se smatra ispravnim jer izostanak manjeg broja meritornih osoba u odluci ne utiče na cilj vilajeta, kao što ni saglasnost takvih (tj.manjeg broja) nema funkciju i ulogu da ostvari taj vilajet. Stoga se uzima  obzir samo saglasnost većine jer se njihovim pristankom ostvaruje svrha za uspostavljanje opće vlasti koja je oličena u halifi. Kaže Maverdi: „Rekla je skupina: ne uspostavlja se (hilafet) osim sa većinom (džumhur) meritornih osoba za odlučivanje iz svake zemlje da bi zadovoljstvo time bilo opće i da bi pokornost imametu halife postao konsenzusom (idžmaom). Od onih koji su uzeli svoj stav je i Ebu Ja'la u djelu Propisi o vlasti (El-ahkamu-s-sultanijeh) gdje kaže: „Dočim njegovo uspostavljanje (tj.hilafeta) sa odabirom od strane meritornih osoba u odluci  – pa, neće se uspostaviti osim od strana većine (džumhura) takvih. Kaže Imam Ahmed u rivajetu od Ishaka ibn Ibrahima : Imam je onaj oko kojeg se složi govor nosioca prava za odlučivanje  na način da svi kažu: ‘ovo je imam’.” Kaže  (tj.Ebu Ja’la) vanjština ovog govora je da se uspostavja (hilafet) od strane skupine  kompetentnih osoba. Ovo je takođe objasnio šejhu-l-islam Ibn Tejmije kada je rekao u komentaru govora rafidije/šije (o ehlu-sunnetu): “Oni kažu (misli na ehli-sunnet): ‘Imam nakon Allahova Poslanika je Ebu Bekr sa prisegom Omera njemu uz zadovoljsto i pristanak još četvorice.’ Odgovara mu se (tj.ovom šiji): “Ovo nije govor imama ehli sunneta iako su neki apologetičari (ehlu-l-kelam) kazali da se vođstvo (imamet) uspostavlja sa prisegom četvorice,neki su rekli dvojice, a neki i sa prisegom jednog – ovo nije govor imama sunneta. Naprotiv, imamet – halifa kod njih (ehli sunneta) postoji uz suglasnost većine koja ima snagu (ehli-š-ševketi) o tome, i neće čovjek postati imamom dok se oko njega ne suglasi većina muslimana (ehlu-š-ševketi) sa čijom pokornošću njemu (halifi) se postiže cilj imameta-vođstva … kad bi pretpostavili da su Omer i skupina Ashaba s njim dali prisegu Ebu Bekru, a sustegli se (odbili) ostali ashabi on  time ne bi postao halifom, nego je postao halifom sa prisegom većine ashaba koji su tada bili oličenje snage i moći.” Zbog toga nije štetio izostanak Sa'd Ibn ‘Ubade r.a. (od prisege) jer to ne umanjuje cilj vilajeta, – zato što mu je (hilafetu) svrha zadobijanje snage i vlasti s kojima se postižu i ostvaruju interesi imameta, a ovo se upravo postiže sa suglašnošću većine (džumhura) oko toga. Stoga, ko kaže da je neko postao imamom sa suglašnošću jednog, dvojice ili četvorice, a oni nisu posjednici snage i moći, zaista je u tome pogriješio kao što je promašio ko kaže da izostanak jednog, dvojice ili desetorice šteti uspostavi hilafeta. Isto ovo je Ibn Tejmijje rekao u vezi prisege Osmanu r.a.: “Svi muslimani su dali prisegu Osmanu ibn Affanu r.a. i nije od toga izostao niko. Kada su mu dali prisegu posjednici snage, postao je imamom. U protivnom, kad bi pretpostavili iako mu je Abdurahman dao prisegu, a sustegao se Alija r.a. niko drugi od ashaba ne bi postao imamom. Rekao je Omer r.a. dok je bio na smrtnoj postelji: „Dajte vremena tri noći … Ako se meni šta desi neka ljudima klanja Suhejb štićenik Beni Džed’an. Zatim se okupite u trećemu danu,- ugledni ljudi i zapovjednici vojske -, pa odredite jednog od vas vođom (emirom) od šestorice (članova šure), jer ako se neko proglasi vođom bez savjetovanja (muslimana) – udarite ga po njegovom vratu (tj. ubijte ga).” Rekao je Ibn Tejmijje: “Kada se dadne prisega, s njom se ostvaruje snaga i vlast i postaje imamom. Zbog toga se rekli imami-učenjaci sunneta da kome se dadne snaga i vlast, time se ostvaruje cilj i svrha vilajeta i taj je od nadređenih (uli-l-emri) kojima je Allah naredio pokornost, osim ako narede grijeh. Dakle,imamet je vlast i vladavina, a vlast neće biti vlašću sa suglašnšću jednog, dvojice ili četvorice osim da pristanak ovih podraazumijeva saglasnost ostalih. Rekao je El-Džuvejri: Neminovno je svrgavanje (tj.šerijatski nelegitimnog vladara) i  postavljanje imama, i ugovor tj. ovlašćivanje drugog imama uz razmatranje mišljenja zajednice muslimana. Rekao je Es-Suri: Izabrano mišljenje u vezi s ovim je ono koje su zauzeli Ebu-Ja'la i Ibn Tejmijje i njihovi sljedbenici, a to je da se hilafet uspostavlja sa pristankom većine kompetentnih osoba za odlučivanje čija prisega ukazuje na zadovoljstvo i suglasnost većine muslimana sa tim imametom, i da oni u isto vrijeme posjeduju snagu i dominaciju s kojima se upotpunjavaju ciljevi i intencije imameta, jer nije skriveno da je  u uvjetovanju konsenzusa (suglasnosti svih) zapravo teškoća, a da je u pristanku samo jednog/manjine zastranjenje. Shodno ovome,obaveza je da se ispune dvje  stvari za šerijatski validnu prisegu imamu-halifi a to su :

• Saglasnost većine kompetentnih osoba za odlučivanje čija prisega ukazuje na zadovoljstvo većine (džumhur) muslimana, kao što je došlo u Buhariji da je Omer r.a. kazao: „…onaj koji da prisegu nekom čovjeku, bez (prethodnog) savjetovanja sa muslimanima – njega nije dopušteno slijediti, niti je dopušteno slijediti onog koji mu je dao prisegu, da bi se navelo ljude da ih ubiju.“ (Buharija 6830)., te njegove riječi članovima šure (šestorici): „Ako se od vas neko proglasi (emirom) bez savjetovanja muslimana udarite ga po vratu (tj.ubijte ga).“ (predaju bilježi Ibn Sa'ad sa vjredostojnim lancem (senedom) kao što je to rekao Ibn Hadžer na dva dva mjesta u svom „El Fethu“). Također prenosi Ma'rur b. Suvejd od Omera da je kazao: „Ko bude tražio vlast (upravu) bez savjetovanja muslimana udarite ga povratu“.
• Da su oni oličenje snage i dominacije s kojima se upotpunjuju ciljevi imameta.

Nakon ovoga kažemo: Kada analiziramo proglašenje hilafeta i izložimo ga na prethodno razjašen šerijatski stav naći ćemo da ovom hilafetu nedostaju obje stvari s kojima se hilafet u osnovi uspostavlja. S jedne strane, oni koji su obznanili hilafet nisu se savjetovali sa većinom nosioca prava na odlučivanje  u ummetu. Štaviše, nisu pitali za mišljenje ostale od nosioca prava na odlučivanje  među vođama džihada koji su čak preči da budu ljudi struke i odluke, svejedno bili oni u Horosanu (Afganistanu), ili Pakistanu, ili Alžiru, ili na  Kavkazu, ili Maliju, ili Tunisu, ili na Sinajskoj gori, ili Palestini i druge od mudžahida, a kamoli da su se savjetovali sa većinom od nosioca prava na odlučivanje iz ovog ummeta. I neka znaju da, kada kažemo „ljudi struke i odluke“ (ehlu-l-halli ve-l-akdi), ne ciljamo na ulemu taguta, ili saradnike Zapada i njihove repove sa svim njihovim vrstama, niti zalutale sa svojim strastima i šubhama. Ne, već mislimo na sve kod kojih su se ostvarile osobine kompetentnih osoba za odlučivanje, a koje je spomenula ulema ispravne akide: znanje, pravičnost, razum, mišljenja, mudrost, snaga i ostalo. I smatramo da nema predjela u muslimanskim zemljama, naročito gdje su spomenuti frontovi džihada,a da u njemu nema vođa, uleme, šejhova i zapovjednika koji imaju ispravnu akidu, znanje, mišljenje i snagu  – od kojih su oni koji su poznati i čuveni, a ima ih i drugih – i ne znači da  nečija anonimnost ruši njegovo pravo na odabir. Ovim spomenutim pripada višedecenijsko djelo i zaslga u džihadu i odbrani ummeta – neka ih Allah za službu ummetu i muslimanima nagradi dobrim, i oni, kao što smo kazali, su preči da se svrstaju u ljude struke i odluke, i ne mislimo da iko razuman i pravičan sumnja u ovo. Sa druge strane, skupina koja je proglasila hilafet ne posjeduje od snage i moći koliko je potrebno da se time ostvari zaštita muslimana i potčine oni  koji su van zauzetih teritorija u Iraku i Šamu , a upravo tom snagom i moći se ostvaruje cilj hilafeta. Da bi  ovo bilo jasnije, kažemo da je propis (i stanje) države na teritoriju  u Iraku i Šamu isti  kao propis Talibana u Afganistanu – svejedno prije ili poslije invazije na Afganistan. Poznato je da su Talibani  prije invazije posjedovali sve odrednice države i nužne stvari/poslove za vlast koje zahtijeva ovo vrijeme u pravom smislu te riječi, tj. poput prisustva ministarstava i drugih institucija države osvjedočenim na  terenu i prisutnih sa svojim funkcijama. Također i danas, – poznato je da Talibani kontroliraju i dominiraju na više ogromnih regija Afganistana. Slično njima, i talibanski pokret u Pakistanu ima dominaciju nad nekoliko pokrajina u Vazaristanu, čak su 2008.god. gotovo bili stigli do glavnog grada. Isti ovaj propis imaju i pokret Eš-Šebab u Somaliji i Pomagači šerijata u Jemenu (sa svojim dominacijama Ebim-u i Šibveh-u), kao i Pomagači vjere u Maliju … I nema pravo niko od ovih (ili drugih) da proglasi hilafet bez konsultovanja ostatka muslimana jer takvo proglašenje ne ispunjava pomenute dvije odrednice. Štaviše, i kada bi rekli da su  sve odrednice vlasti prisutne na teritoriji koju kontrolira Država, opet isti ne posjeduju snagu u regijama van te teritorije. Zatim, dodajemo u odgovoru na pitanje proglašenja hilafeta iznoseći akidetsku stavku/činjenicu da postoje tri načina uspostave hilafeta koje je spomenula ulema sunneta,a to su:

a) Odabir

b) Imenovanje nasljednika

c) Prevlast i dominacija koji se uzima za validan samo u nuždi jer je to u osnovi šerijatski nelegitiman put. Pa, ako se kaže da je hilafet uspostavljen odabirom, odgovaramo da je to netačno zbog svog svega navedenog, te činjenice koje priznaje Država da se nije ni sa kim konsultovala oko toga, nego da je halifu odabrala šura (savjetodavno vijeće) Države isključivo. Dakle, isti oni koje je imenovao Ebu Bekr el-Bagdadi u vijeće šure su mu izrazili prisegu na mjesto halife muslimana!

Ako se kaže da je hilafet uspostavljen time što je šejh Ebu Omer imenovao za halifu Ebu Bekra El-Bagdadija odgovara se da Država tada uopće nije tvrdila da je šejh Ebu Omer halifa. I kada bi pretpostavili da je to Država tada zagovarala – a napominjemo da se to nije desilo – kažemo isto čime kritikujemo ovo sadašnje proglašenje hilafeta, tj. nesavjetovanje sa ostatkom kompetentnih osoba za odlučivanje i ostalim muslimanima. Dakle, čak kada bi pretpostavili da je šejh Ebu Omer bio istinski halifa i iza sebe ostavio (imenovao) nasljednika – pa od uslova tog imenovanja je takođe saglasnost kompetentnih osoba za odlučivanje, kao što se Ebu Bekr r.a  konsultovao sa ashabima u pogledu imenovanja Omera  za nasljednika, čak su oni ti koji su tražili od Ebu Bekra r.a. da imenuje nasljednika. Kaže Ibn Tejmije: “Kada je Ebu Bekr povjerio Omeru stvar hilafeta on nije postao imamom dok mu nisu dali prisegu i pokorili se ostali ashabi, i kada bi pretpostavili da nisu izvršili ugovor Ebu Bekra i da nisu dali prisegu Omeru r.a. on ne bi ni postao imamom.” Stoga, dobro razluči stvar!

Naime,činjenično stanje Ebu Omera – Allah ga primio u šehide – jeste da je bio u svoje vrijeme vođa (emir) na teritoriji koju su tada kontrolirali u Iraku. Njegov primjer je poput primjera Ebu Zubejra u Somaliji, ili Mula Muhammed Omera u Afganistanu i sličnih vođa na teritorijama koje mudžahidi drže pod kontrolom. I ovdje naglašavamo da se priznanje šejhova džihada, poput šejha Usame i Ejmena, šejhu Ebu Omeru r.a se odnosilo na zapovjedništvo (imamet) nad Irakom, ne da je on halifom – i zaista onaj koji je ovo pitanje razmatrao poznaje to od početka. Dočim, njegovo  nazivanje, tj. Ebu Omera  vođom pravovjernih (emurul-muminin) nije imalo za cilj da je on halifa svih muslimana,- ta, poput njega je i slučaj Mula Omera – Allah ga sačuvao – kojeg se naziva vođom pravovjernih (emirul muminin). Uz sve to, on (Ebu Omer) nije bio halifom niti je to tvrdio, već je to nadimak koji mu je  nadjenut, a uzima se u obzir suština stvari i njena značenja, ne nazivi (op.prev. što je poznato šerijatsko pravilo).

Ako bi se reklo da je hilafet uspostavljen na treći  nešerijatski način, tj. putem dominacije i prevlasti – kažemo opet da to nije tačno i nije se dogodilo. Zapravo, svako razuman zna da ovi  nemaju dominaciju nad Horosanom niti Somalijom niti bilo kojom drugom od zemalja muslimana. Odnosno, oni posjeduju od dominacije i kontrole, isto što i Ebu Zubejr u Somaliji, ili vođa Talibana u Horosanu, i svaki drugi vođa (emir) u svojoj regiji.

Zatim, doista spominjemo sve ovo u cilju pojašnjenja pitanja, i ne smatramo da je njihov  rad usmjeren na dolazak na vlast, već ih smatramo da sa onim što rade žele uspostavu Allahove vjere i uzdizanje Njegove riječi. Međutim, sve ovo samo pojašnjava i ukazuje na nepostojanje dominacije i prevlasti koja se uzima za relevantu u uspostavi hilafeta.

Takođe, ovdje pitamo : Da li onaj ko se proglasio halifom može da pokrene vojske radi oslobađanja hiljadu zatočenih muslimana od ljudi i žena na istoku i zapadu Zemlje, bez obzira bilo to iz zatočeništva otpadnika ili nevjerničkih naroda popt Rusije, Kine, Amerike i ostalih? Da li je u  njegovoj mogućnosti da pomogne stare u Palestini čija je kuća razrušena? Ili da vrati oduzeti imetak muslimana u Mauritaniji, a kamoli da pitamo da li isti halifa može obezbijediti sve ono što trebaju muslimani od sigurnosti, pribavljanja opskrbe, uređenja puteva, kao što je Omer kazao : „Tako mi Allaha, da neka mazga posrne na brdima Iraka bio bih pitan o njoj pred Allahom: ‘Zašto joj nisi utrao put?’“

Allaha Velikog molimo da ujedini riječ muslimana na tewhidu,da sačuva mudžahide zla njihovih duša i šejtanskih spletki, i da ummetu vrati pravedni hilafet koji će suditi Allahovom knjigom i sunnetom Njegovog Poslanika. Hvala Allahu

*svi citati šejhu-l-islama Ibn Tejmijje su iz nj.djela „Minhadžu-s-sunneti-n-nebevijjeh“, prvi tom, str. 304-350; štampa Mu'essesetu-r-rejan & Daru-l-fadileti