Akida

Koje je pravilo u donošenju stava o nekoj osobi da je haridžija

Pitanje:

Es-Selamu ‘alejkum

Poštovani šejhu, koje je pravilo u donošenju stava u pogledu određene osobe da je haridžija?

Da li je haridžija samo onaj koji izađe na vladara neopravdano?

Da li se neko ko posjeduje neke osobine haridžija može nazvati haridžijom?

Šta kažete za čovjeka koji kaže da je šejh Albani rahimehullah od ehlus-sunneta, ali da ga karakterizira ili da govori po govoru murdžija u nekim stvarima?

Odgovor šejha:

Hvala Allahu, i neka je salavat i selam na našeg vjerovjesnika Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe, a zatim:

Postoji razlika između haridžija, buntovnika protiv šerijatskog vladara bez tumačenja, buntovnika protiv šerijatskog vladara uz tumačenje, i onih koji su izašli protiv onoga koji nije imam. Ovo su četiri vrste:

Haridžije

Oni su akaidska sekta, koja ima zabludjela ubjeđenja na koja se poziva. Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje rahimehullah:

Pa kada se zna osnova novotarija, suština govora haridžija je da oni smatraju nevjernikom počinioca grijeha, i smatraju grijehom ono što nije grijeh, i smatraju da se treba slijediti Kur’an, a ostaviti sunnet koji je oprečan vanjskom značenju Kur’ana – pa makar došao mutevatir putem – i smatraju nevjernicima one koji im oponiraju i smatraju dozvoljenim (njegov imetak i život) zbog njegovog otpadništva, a ne smatraju to dozvoljenim kod nevjernika, kako kaže Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem: “Ubijaju sljedbenike islama, a ostavljaju sljedbenike kipova.” Zbog ovog su Osmana i Aliju radijellahu 'anhuma i njihove pomagače smatrali nevjernicima i takođe su smatrali nevjernicima obje strane učesnika bitke na Siffinu, (a imaju) i druga ružna ubjeđenja.

Pa ko smatra to što oni smatraju, on je haridžija, a ako pri nekome bude dio njihovih ubjeđenja, reći će se za takvoga: “Slaže se sa njima u nekim stavovima,” a ljudi u ovom vremenu su strastveni u pripisivanju svojih oponenata zabludjelim skupinama, na taj način odvraćajući od njih, slijedeći strasti stranačke, plemenske, džematske ili pristrasnosti nekom šejhu, pa svaka skupina želi da se pokaže njena prednost u odnosu na druge, te ih ta želja vodi prema nepravdi i neprijateljstvu prema drugim skupinama, tako što će ih pripisati zabludjelim skupinama bez upute, niti znanja, niti knjige vodilje.

Buntovnici uz tumačenje

Druga skupina, a to su buntovnici uz tumačenje, kao što se dogodilo na Siffinu. Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje rahimehullah:

“Što se tiče većine učenjaka, oni prave razliku između ‘haridžija koji su izletjeli’ i učesika bitaka kod deve i na Siffinu, i učesnika bitaka mimo njih, od onih koji se ubrajaju u buntovnike uz tumačenje. I ovo je poznato od ashaba i na ovom je velika većina ehlul-hadis, pravnika i sljedbenika Kelama, i u skladu sa ovim je i govor većine imama i njihovih sljedbenika, od drugova Malika, Ahmeda, Šafije i drugih. To je zato što je došlo pouzdanim putem u Buharijinom Sahihu da je Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao: ‘Izletiće ko izleti u doba kada ljudi budu razjedinjeni, ubit će ih skupina preča istini.’ Ovaj hadis obuhvata spomen tri skupine i pojašnjava da su ‘oni koji će izletiti’ treća skupina, nisu od ovih, jer je Alijina skupina preča istini od Mu’avijine skupine.

I takođe je poznato da je vjerodostan hadis, koji prenosi Buhari u hadisu Ebu Se’ida: “Teško Ammaru, ubiće ga buntovnička skupina,” To je bila Mu’avijina radijellahu 'anhu skupina, međutim uspostavljen je konsenzus o pravednosti ashaba radijellahu anhum, pa je to bunt uz tumačenje.

Takvi su i oni koji izlaze na šerijatski validnog vladara zbog šubhe koju imaju, i zato pravnici kažu da imamu nije dozvoljeno da se protiv njih bori osim nakon razgovora, pa ako spomenu šubhu, on će je pojasniti, ili neko zlo koje mu prigovaraju, on će ga odstraniti, a ako odbiju da se vrate u pokornost, on će se protiv njih boriti, kao što kaže imam Ibn Kudame u Mugniju:

“Oni koji izlaze iz imamove vlasti su različite skupine: neki su odbili pokornost bez tumačenja, to su drumski razbojnici, koji se trude da posiju nered na zemlji, njihov propis će uslijediti u odvojenom poglavlju,” potom je spomenuo haridžije i rekao: “Oni koji smatraju nevjernikom počinioca grijeha i smatraju nevjernikom Osmana, Aliju, Talhu, Zubejra i veliki broj ashaba, smatraju dozvoljenim imetak muslimana i njihove živote, a izuzimaju iz ovoga one koji sa njima izađu…”

Potom je pomenuo razilaženje pravnika u pogledu toga da li su oni nevjernici ili nisu, da li se protiv njih bori kao protiv nevjernika i da li za njih važe isti propisi, ili se bori kao protiv buntovnika i za njih važe propisi bunotvnika, potom je spomenuo drugu vrstu, pa je rekao:

“Ljudi od sljedbenika istine, izašli iz prisege imamu i žele da ga uklone sa vlasti zbog priličnog tumačenja, imaju snagu i potrebno je skupiti vojsku da bi se odvratili, propis takvih ćemo spomenuti u ovom poglavlju…”

Potom je spomenuo nekoliko propisa vezanih za njih i rekao:

“Nije dozvoljeno boriti se protiv njih dok im se ne pošalje neko ko će ih pitati i otkriti im istinu, osim ako ne postoji strah od njihovog akta neprijateljstva, pa zato to nije moguće provesti u pogledu njih, a ako je moguće obavijestiti ih, obavijestiće ih, i otkloniće ono što mu prigovaraju od nepravde i ukloniće njihove dokaze, pa ako ustraju, boriće se tada protiv njih, jer je Uzvišeni Allah prvo počeo sa naredbom da se pomiri, prije naredbe za borbu.”

Potom je pomenuo složnost učenjaka u pogledu toga da se njihov odbjegli ne slijedi, niti se ubija njihov ranjenik, niti zarobljenik, niti njihov imetak potpada pod ratni plijen, niti se njihove porodice uzimaju u roblje, i da se onaj koji se od njih ubije gasuli, umota u ćefine i klanja mu se dženaza, a šejhul-islam kaže da njihova pravičnost ne spada ako je njihov bunt uz tumačenje.

Želi se reći da postoji razlika između haridžija i buntovnika protiv imama kojem je pokornost obavezna, i da je razlika između njih velika, iako neki miješaju ove dvije skupine, iz neznanja ili želje da se složi sa vladarem u njegovoj strasti, nanoseći nepravdu i prelazeći granice i izlazeći iz okvira islamskih propisa. Molimo Uzvišenog Allaha da nas sačuva strasti.

Oni koji izlaze protiv onoga ko nema imameta

Četvrta skupina: Oni koji izlaze protiv onoga ko nema imameta zbog pojave očitog nevjerstva od strane njega. Ovi ponekad pogode sa strane njihovog idžtihada u vezi snage i pogodnog vremena da se ukloni onaj čiji imamet nije dozvoljen nad muslimanima, pa pobijede i u tome imaju veliku nagradu, jer je uklanjanje jasnog nevjerstva od najvećeg džihada, poricanja munkera i uklanjanja nereda na zemlji, 

a nekada i pogriješe, pa im bude uskraćena pobjeda i dese im se nedaće.

Pa ako pogriješe, oni su onda kao drugi koji su pogriješili od mudžahida – ako Allah o njima zna slijeđenje strasti, traženje vlasti i želju da se radi sebe svete, dobit će od Allaha ono što zaslužuju oni slični njima, od onih koji traže dunjaluk putem vjere, od sljedbenika strasti, a ako Allah o njima zna da su se trudili tražeći Allahovo zadovoljstvo, Allah će im oprostiti greške i nagraditi za lijepu namjeru i za napor koji su uložili pomažući vjeru, Allah zna onoga koji sije smutnju od onoga koji popravlja stvari.

Stav o šejhu Albaniju rahimehullah

Što se tiče šejha Albanija rahimehullah, on je od učenjaka ovog ummeta, pa ne priliči da se spominje osim po dobru, a prigovaralo mu se to da je govorio da veliki kufr biva samo ubjeđenjem, i da voljni ostavljač svih djela udova time ne čini nevjerstvo, a ova ubjeđenja su od murdžijske ideologije; samo Allah ne griješi, a ne postoji ijedan imam koji nema grešku, onaj čija dobra djela budu veća od loših, njegova loša djela se daju dobrima, i ne sudi se nekome ko je poznat po sunnetu u velikoj većini svojih ubjeđenja time što će se pripisati sljedbenicima nečega mimo sunneta samo zato što je pogriješio u nekim pitanjima koja su poznata kod ehlus-sunneta, a kada bi tako nešto uradili, ne bi niko ostao u okviru sunneta, a Allah najbojlje zna.

Hamid ibn Abdullah el-Alijj, 
Allah ga sačuvao.