Ovo je . dio od 48 u serijalu Propisi vlasti i borbe

Rekao je Uzvišeni:

يَٰٓأَيُّهَا ٱلَّذِينَ ءَامَنُوٓا۟ أَطِيعُوا۟ ٱللَّهَ وَأَطِيعُوا۟ ٱلرَّسُولَ وَأُو۟لِى ٱلْأَمْرِ مِنكُمْ فَإِن تَنَٰزَعْتُمْ فِى شَىْءٍ فَرُدُّوهُ إِلَى ٱللَّهِ وَٱلرَّسُولِ إِن كُنتُمْ تُؤْمِنُونَ بِٱللَّهِ وَٱلْيَوْمِ ٱلْءَاخِرِ ذَٰلِكَ خَيْرٌ وَأَحْسَنُ تَأْوِيلًا ٥٩

59 O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.

En-Nisa', 59


Allah naređuje vjernicima pokornost Njemu i pokornost Njegovom Vjerovjesniku sallallahu 'alejhi ve sellem te nadređenim.

Šta znači nadređeni, ili ko su posjednici naredbe? Da li postoji uzajamna veza između vlasti i vjere, tj.vjerskog znanja?

Pod nadređenim cilja se na ulemua zato što Allah nadređene pripaja Vjerovjesniku sallallahu 'alejhi ve sellem , i zato što važi osnova da nema pokornosti osim u dobru, a ne poznaje šta je dobro i ispravno niko drugi do vjerom učevan, kao i šta je zlo za osudu.
Bijaše važilo da se vlast i znanje uzajamno podrazumjevaju, a najviše gdje se u svojoj uzajamnosti oboje ostvarilo je u slučaju Vjerovjesnika sallallahu 'alejhi ve sellem , zatim pri Ebu Bekru pa Omeru, pa Osmanu pa Aliji radijellahu anhum . I bijaše važilo da niko ne bude ovlašćen na mjesto neke uprave osim da je isti znan u pogledu uloge i funkcije te uprave. I tako se bijaše ophodilo sve dok ne otpoče da se smanjuje pri ovlašćenom udjel ove uzajamnosti znanja i vlasti, sve dok ta veza ne oslabi pa se sveopšta uprava ne podijeli između sultana i uleme, čak dotle da su mnogi ljudi smatrali kako ne mora postojati znanje pri vladaru, i da ne mora biti pri ulemi da imaju pravo naredbe i moć njezinog izvršenja! Tako nastade da vladar dosuđuje po neznanju, i otkaza se ulemi pravo naređivanja, i nastade da, ako ulema naredi ne sluša ih se. Pojavi se smutnja među ljudima tako što zavlada neznalica u vjeri, a bezvrijednim se učini uloga uleme. Fitna ovakvog vladara je u njegovom neznanju, a fitna uleme je u izgubljenosti stvarne uloge njegovog poziva. I bijaše da jedan drugog uglavnom nisu nadomještali i upotpunjavali, osim kome se Allah smilovao, ili gdje su se njihovi interesi sastavili – ne interesi i koristi naroda – a možda bi bilo i da neka ulema bude naklonjena sultanu u domenu onoga što on želi, pa mu to protumači nečim kako bi zadobio ili sačuvao ugled ili imetak, i darovao bi sultan ovakvu ulemu u domenu onoga što su željeli da bi time sebi sačuvao svoju vlast i ugled kod ljudi, a u suštini je zadržao svoju strast među svijetom u vidu šubhe i pohote.
A da su se sastavili vlast i istinsko znanje u jednoj osobi oslabili bi porivi strasti i pohlepe, i sudilo bi se pravično i po pravdi.

Kako je selef tumačio sintagmu ‘ulu-l-emr'/nadređeni?
Nalazimo da selef ponekad tumači ‘ulu-l-emr’ da su to ulema i pravnici1, a nekada da je to sultan i vladar. Ova raznovrsnost je nastala zato što su se oba opisa uzajamno podrazumjevala u njihovoj životnoj praksi, iako su mnogi prenosioci ovih govora isto ubrajali kao dva govora među ashabima i tabi'inima. Međutim, većina prenosioca nije time ciljala osim da ukaže na istu stvar sa jednim od dva moguća opisa. Dakle, ako bi rekli ‘ulu-l-emr’ je ulema, nisu smatrali da postoji mnoštvo upravnih jedinica zbog mnoštva i brojnosti učenjaka, i zato što se u osnovi učenjaci ne razilaze u pogledu opštih stvari i interesa ummeta, makar se i razišli u idžtihadu. Naime, ulema se međusobno ne spori zbog ličnih stvari i strasti, svejedno da li pri dotičnom učenjaku postoji poluga vlasti ili nema uza se snagu sultana, iako je sultan učenjak jači od pukog sultana koji samo zapovjeda. Upravo zbog toga je većina selefa tumačila da ‘ulu-l-emr’ označava ulemu, kao što je to vjerodostojno došlo od Ibn ‘Abbasa radijellahu 'anhuma , a što prenosi Ibn Ebi Talha rahimehullah od njega. 2 Isto je rekla glavnina učenjaka od selefa, poput Ebu-l-‘Alijeh, ‘Ataa, Mudžahida, El-Hasana, En-Neha'ija, Bekra El-Muzenija, ‘Ikrime [rhml]. 3
Ajet je početno objavljen u vezi pokornosti zapovjedniku vojske a isto (u šerijatu) predstavlja nižu upravnu jedinicu. Bilježe oba šejha – Buharija i Muslim rahimehumallah – od Ibn ‘Abbasa radijellahu 'anhuma da je rekao: „Ajet je spušten zbog ‘Abdullaha ibn Huzafeh ibn Kajs ibn ‘Adijja radijellahu 'anhu kada ga je Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem poslao u izvidnicu.“ 4

Pokornost je u dobru
Obavezna je pokornost u dobru prema nadređenim i vladarima u onome što nije grijeh kod Allaha, makar bilo da naređena stvar nije sama po sebi važdib/obaveza, ili da zabranjena stvar nije u osnovi haram, dok god postoji korist za narod u izrečenoj naredbi. Dakle, ista se izvršava kada je iskazana, i susteže se od nečega kada je to zabranjeno, ne zbog same naredbe već zbog njezina ishoda i rezultata. Znači, ne dozvoljava i ne zabranjuje neke stvari same po sebi niko osim Allah – ako bi se ovo pripisalo nekome stvorenju kao njegova posebnost isto bi predstavljalo kufr/nevjerstvo! Međutim, nagrađen će biti onaj koji se pokorava vladaru kada to čini ne zbog sušte radnje koja je u osnovi dozvoljena kada mu se ista naređuje, niti zbog pukog ostavljanja nečega dopuštenog kada se isto zabranjuje, već se nagrađuje zbog ishoda i krajnjeg cilja izdatog dekreta, kao i u kojoj mjeri to koristi ljudima, odnosno koliko se štete i nereda odagna time od njih. Kada prestane postojati korist u izrečenoj naredbi ista se ostavlja, i ne biva dozvoljeno vladaru da isto nadalje naređuje ili da zabranjuje suprotno tome. Ako bi neko od običnog muslimanskog svijeta ostavio naredbu vladara zato što lično vidi da dotična šteta u pogledu njega samog neće nastupiti kada ostavi primjenu naređenog, i bude ubjeđen u to – ovakav nije griješan zbog pukog ostavljanja naredbe, nego zbog nastupa naknadne štete od ostavljanja naređenog ili počinjenja zabranjenog, ako bi se šteta desila.
U osnovi ne ostavlja se pokornost nadređenom zbog puke pretpostavke da neće nastati šteta kada se postupa suprotno izdatoj naredbi, jer kada bi se ova vrata otvorila ljudima oni bi se prepustili svojim nagađanjima i strastima pa bi se stvar ljudi i njihove zajednice zasigurno pokvarila, a sve bi se desilo jer je svako pojedinačno postupao po svom mišljenju o vlastitoj koristi i strasti. Tako bi opšta stvar ljudi zastranila i nastao bi nered u domenu upravne pozicije sultana i oslabio bi njegov ugled i dostojanstvo u ljudskim dušama.

Ne pokorava se vladaru u onome što je grijeh prema Allahu, a ko mu se pokori u stvarima nepokornsoti Allahu biva griješan. Zabilježeno je u Musnedu i oba Sahiha od Alije radijellahu 'anhu da je rekao: „Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem je poslao izvidnicu i postavio nad njome nekog čovjeka od Ensarija. Veli (prenosioc): Pa kada su izašli – reče – ovaj im se nešto zamjerio – veli – pa im reče: ‘Zar vam nije Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem naredio da mi budete pokorni?!’ Veli (prenosioc): Rekoše: ‘Jeste’ – veli – pa ovaj reče: ‘Sakupite drva’, a zatim zatraži da se raspali vatra i odmah je naloži s tim drvima, a onda kaza: ‘Čvrsto sam odlučio da morate u nju ući!’ Veli (prenosioc): ‘I pođoše da uđu u nju – veli – pa tada reče neki momak među njima: ‘Vi ste pribjegli Allahovom Poslaniku sallallahu 'alejhi ve sellem bježeći od vatre, pa ne požurujte ovo sve dok ne susretnete Vjerovjenika sallallahu 'alejhi ve sellem , pa ako vam on naredi da uđete u nju onda uđite’. Veli (prenosioc): Pa se vratiše do Vjerovjesnika sallallahu 'alejhi ve sellem i obavjestiše ga o onome što se desilo, pa im on sallallahu 'alejhi ve sellem odgovori: „Da ste ušli u vatru ne biste nikad iz nje izašli! Zaista pokornost važi samo u dobru.“ 5

Et-Tefsiru ve-l-bejan: 2/ 863 – 866 ; Šejh ‘Abdul'aziz ibn Merzuk Et-Tarifi, Allah ga sačuvao.

Propisi slučajnog ubistva >>