Ovo je . dio od 48 u serijalu Propisi vlasti i borbe

O riječima Uzvišenog:

وَإِذْ قَالَ رَبُّكَ لِلْمَلَٰٓئِكَةِ إِنِّى جَاعِلٌ فِى ٱلْأَرْضِ خَلِيفَةً قَالُوٓا۟ أَتَجْعَلُ فِيهَا مَن يُفْسِدُ فِيهَا وَيَسْفِكُ ٱلدِّمَآءَ وَنَحْنُ نُسَبِّحُ بِحَمْدِكَ وَنُقَدِّسُ لَكَ قَالَ إِنِّىٓ أَعْلَمُ مَا لَا تَعْلَمُونَ ٣٠

30 A kada Gospodar tvoj reče melekima: "Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!" – oni rekoše: "Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo." On reče: "Ja znam ono što vi ne znate."

El-Bekare, 30

Određivanje vođe na putu, propis istog
Postojanje vođe važi za mjesto boravka kao i na putu, a zajednica određuje među sobom nekog od njih da ih predvodi, svejedno da li je to putovanje u džihadu, ili na hadždž i umru, ili je neko dozvoljeno putovanje.
Kaže Uzvišeni: ألم تر إلى الملإ من بنى إسرائيل من بعد موسى إذ قالوا لنبي لهم ابعث لنا ملكا نقاتل في سبيل الله
„Zar nisi čuo da je skupina sinova Israilovih poslije Musaa rekla svome vjerovjesniku: ‘Pošalji nam vladara pa da se borimo na Allahovom putu.'…“ (2:246)
U hadisu kojeg bilježe imam Ahmed, Muslim rahimehumallah i drugi stoji da je Burejde radijellahu 'anhu rekao: „Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem bi, kada određuje vođu nad vojskom ili izvidnicom, oporučivao nasamo vođi bogobojaznost.“ 1
Bilježe Ebu Davud rahimehullah i ostali od Ebu Se'ida i Ebu Hurejre radijellahu 'anhuma koji vele: „Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem je rekao: ‘Kada izađu trojica na putovanje neka postave između sebe vođu'“ 2
Dozvoljeno je grupi ljudi na putovanju, kao i drugima, da promijene između sebe vođu bez vanredne štete, čak i u toku samog putovanja. Bilježi ‘Abdurrezzak rahimehullah u svome Musannefu od ‘Ubejda ibn ‘Umejra rahimehullah koji kaže: „Susreo je Omer ibnu-l-Hattab radijellahu 'anhu grupu ljudi na jahalicama koji su se zaputili ka Ka'bi, pa ih upita: ‘Ko ste vi?’ Odgovori mu najmlađi od njih: ‘Allahovi robovi, muslimani.’ Reče Omer radijellahu 'anhu : ‘Odakle dolazite?’ Odgovori ovaj: ‘Iz klanaca dubokih’ Upita Omer: ‘A gdje ste se zaputili?’ Odgovori isti: ‘Ka drevnom hramu.’ Reče Omer: ‘Rastumačio je ajete, 3 tako mi Allahovog života.’ Reče Omer radijellahu 'anhu : ‘Ko vam je vođa?’ Ovaj pokaza na starijeg čovjeka među njima, pa Omer radijellahu 'anhu reče: ‘Naprotiv, ti si njihov vođa.’ Reče to najmlađem od njih koji mu bijaše odgovarao precizno i lijepo.“ 4
Učenjaci se razilaze u vezi određivanja vođe na putovanju, iako se slažu u vezi propisanosti toga.
Obaveznim to smatra grupa učenjaka poput Ibn Tejmijje rahimehullah 5, a drugi to smatraju pohvalnim – ovo je stav Ibn Huzejme rahimehullah . 6
Određivanje vođe u stanju kada je ljudi mnogo biva još obaveznije i potvrđenije, iz razloga što su tada ljudi bliži razjedinjavanju i razilaženju (zbog mnoštva), a kada ih je malo, kao u slučaju dvojice na putovanju, stvar određivanja vođe je lakša i prostija.

Upit podređenog o naredbi nadređenog
U upitu meleka o mudrosti Allahove odredbe (postavljanja čovjeka namjesnikom) zaključuje se da je onome koga se obavještava ili mu se naređuje dozvoljeno upitati o mudrosti onoga što mu se saopštava ili naređuje, i da ovo nije izlazak iz okvira edeba i morala, niti negira potpunost poslušnosti. Naime, Allah je u Svom govoru opisao meleke ovako:

لَا يَسْبِقُونَهُۥ بِٱلْقَوْلِ وَهُم بِأَمْرِهِۦ يَعْمَلُونَ ٢٧

27 Oni ne govore dok On ne odobri i postupaju onako kako On naredi.

El-Enbija', 27


Dozvoljen je upit pojedinca iz naroda o naredbi vladara u vezi same naredbe koju sprovodi nad njima, tj. o mudrosti i razlogu naredbe, a vladaru je obavezno da pojasni svoj cilj u tome. Ovo važi općenito za svakog naredbodavca osim za Allaha jer On – neka je uzvišen – ne biva upitan o bilo čemu što iziskuje konačan odgovor na to; jer iz samog pitanja proizilazi da se saopšti neko znanje, međutim, nije svo znanje takvo da ga mogu dokučiti ljudski umovi. Upravo zbog toga je Allah uopštio odgovor melekima: إنى أعلم ما لا تعلمون – Ja znam ono što vi ne znate.“
Postoje određena znanja koja se ne mogu razumski dokučiti u svom osnovnom obliku, zbog nj. širine i slabosti čovjekovog razuma i osjetila, kao i slabosti ukupnog bića. Naime, neki nauci i spoznaje kada bi se kazale čovjeku pokvarile bi ga i krajnje zbunile 7, a da pri tome mahana nije u samom tom znanju već u ograničenosti ljudskog razuma da to obuhvati. Ljudski um je posuda koja ne može podnijeti da se u nju prospe svo more, a kada bi se nasulo pokvarilo bi ga, izbezumilo i zbunilo, te bi se sam um zagubio u mnoštvu zbunjenosti.
Ovo važi u pogledu čovjekovog razuma kao i njegove fizičke građe i osjetila. U slučaju Musaa 'alejhisselam kada je tražio od Allah da Ga vidi, Allah mu je rekao: لن ترانى ولكن انظر إلى الجبل فإن استقر مكانه فسوف ترانى فلما تجلى ربه للجبل جعله دكا و خر موسى صعقا – Ne možeš Me vidjeti, ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svome mjestu, vidjećeš Me. I kad se Gospodar njegov pokaza onom brdu, On ga u komadiće zdrobi, a Musa se strovali onesviješćen.“ (7:143)
Dakle, ne može ljudski vid da obuhvati mnoge činjenice, i isto tako je sa razumom. Stanje u kojem su mnoge činjenice skrivene od ljudskog razuma da ih dokuči je bolje za sam razum, sve dok ga Allah ne stvori u jačem obliku od postojećeg, kao što je stanje vida u džennetu gdje će se vidjeti Allaha.
Meleki, u svom znanju datom im od Allaha, znaju više nego većina ljudi, pa kada su upitali što su upitali, Allah im nije odgovorio po njihovom potpunom cilju. Nastajanje pitanja u ljudskoj svijesti se mnogo više dešava (zbog oskudnog znanja), a nedavanje odgovora čovjeku (po nj. zamisli i cilju) od strane Allaha je još preče (jer može manje dokučiti potpun odgovor).
Ljudski um unutar sebe se razlikuje od spomenutog stanja, tj. neki ljudski umovi mogu doseći ono što ne mogu drugi, pa je zbog toga obaveza da se pojasni mudrost u naredbi upućenoj drugom čovjeku kada on upita o istoj, iako njegovo povinovanje naredbi izdatoj od predstavnika vlasti ne podrazumjeva nužno da je isti shvatio mudrost te naredbe, a nekada je neće posve razumjeti zbog skučenosti njegovog znanja da u to pronikne. Ovo važi u svim situacijama osim kada naredba nosi očitu nepokornost Allahu, jer nema pokornosti stvorenju u griješenju prema Allahu.

Dozvoljenost upotrebe analogije
Meleki su putem analogije zaključili da pošto su džinni činili nered na Zemlji kada ih je Allah postavio namjesnicima na nj. da će isto tako i ljudi kao namjesnici činiti nered. Znači, u ajetu je dokaz o dozvoljenosti korištenja analogije kao načina dokazivanja, ali i da ista se nekad ne razmatra kao relevantna.
Što se tiče dozvoljenosti – to je momenat kada meleki analogijom upoređuju slučaj sinova Ademovih sa slučajem džinna u činjenju nereda, a razlog (العلة) koji oboje obuhvata je postavljanje njih namjesnicima.
Što se tiče neuzimanja analogije u obzir, iako je dozvoljena, ogleda se u sljedećem: Allah nije odbacio govor meleka kada su koristili analogiju, nego je objasnio da se ne uzima u obzir zbog razloga (العلة) i mudrosti koja je nedostupna njima a tiče se Allahovog znanja, tj. nečega što ne mogu da dokuče a što predstavlja branu koja sprečava da se analogija uzme kao relevantna.

Pravilo odagnavanja štete
U ajetu je dokaz o dozvoljenosti dokazivanja pravilom da ‘odagnavanje štete ima prednost nad pribavljanjem koristi’, kao i da u nekim situacijama se ista ne uzima u obzir zbog razloga koji prevagne i bude jači u domenu izvjesne koristi (naspram domena štete).
Što se tiče dokazivanja ovim ajetom o dozvoljenosti upotrebe ovog pravila, ona se nalazi u riječima meleka: أتجعل فيها من يفسد فيها و يسفك الدماء – Zar ćeš postaviti na Zemlji onoga ko će na njoj nered činiti i krv prolijevati.“
Znali su da je u Allahovom stvaranju korist – jer Allah ne stvara sušto zlo, niti dominantno zlo – i znali su iz stanja prethodnih namjesnika da su radili nered na Zemlji, pa su ovaj slučaj posmatrali sumnjivo i nejasno, i onda su uputili Allahu pitanje zar će dati prednost stvari koja nosi za njih nevidljivu korist nad očitom štetom koju su oni već uočili.
Nepostupanje po ovom pravilu u ovom slučaju je očito. Dakle, kada prevagne korist onda je posljedica štete manja od koristi, pa je otuda korist prioritetna. Kad god je učenjak znaniji u šerijatu i poznavanju opšteg kauzaliteta,8 kad god više dokučuje i razumije ovo dvoje, biće i upućeniji u oblasti koristi i šteta, i poznavaće šta od toga ima najveću posljedicu. Ovo često bude nedostupno u poimanju običnog svijeta pa stvari posmatraju sumnjivo, kao što je rečeno: ‘Nije razuman ko raspozna dobro od zla, nego je razuman ko spozna veće od dva dobra i gore od dva zla’.
9
Nekad korist dolazi u dalekoj budućnosti ali ima jak uticaj, međutim, njezina daljina oslabi samu korist u promatranju analitičara, ili se dešava da šteta slabog uticaja nastupa u bliskoj budućnosti, pa njezina blizina ojača samu štetu u analizi onoga ko to promatra. Priroda ljudskog razuma jeste da zbivanje nečega u bliskoj budućnosti vidi jačim nad nečim što mu je nedostižno u pogledu. Allahovom znanje pak obuhvata prefinjenje i sitne detalje u vezi Njegovih stvorenja i Njegovih propisa, a isti bivaju nedostupni Njegovim stvorenjima – putem tih detalja upravlja svim bićima i stvorenjima – neke stvari mogu dosegnuti razumni ali većina toga ostaje nedostižna čak i razumnim bićima.
Allah je saopštio melekima obavijest o namjesniku na Zemlji jer su oni ti koji će preuzeti stvar sinova Ademovih, poput udahnjivanja duše (u zametku), pisanja djela, motrenja i čuvanja, stvar smrti, kiše, oblaka i drugoga.

Vrijednost tesbiha – slavljenja Allaha
Riječi meleka: و نحن نسبح بحمدك و نقدس لك – a mi Te slavimo hvaleći Te i štujemo kako Tebi dolikuje“ sadrže vrijednost tesbiha – slavljenja i veličanja Allaha. O tesbihu meleka dolazi hadis u Sahihu Muslima rahimehullah od Ebu Zerra radijellahu 'anhu da je Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem upitan: ‘Koji je govor najbolji?’ Odgovorio je: „Ono što je Allah odabrao za meleke: ‘سبحان الله و بحمده – Subhanallahi ve bihamdihi'“ 10
Bejheki rahimehullah bilježi od ‘Abdurrahmana ibn Kurta radijellahu 'anhu
11
da je Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem u noći Israa -kada je uzdignut na nebesa – čuo slavljenje (Et-tesbih) Allaha na najuzvišenijim nebesima: „ سبحان العلي الأعلى سبحانه و تعالى 12
Neki su učenjaci rekli da se pod tesbihom ovdje cilja na na namaz meleka, jer Allah naziva namaz tesbihom, kao u Njegovim riječima:

فَلَوْلَآ أَنَّهُۥ كَانَ مِنَ ٱلْمُسَبِّحِينَ ١٤٣

143 i da nije bio jedan od onih koji Allaha hvale,

Es-Saffat, 143


Et-Tefsiru ve-l-bejan: 1/33-38; šejh ‘Abdul'aziz ibn Merzuk Et-Tarifi – Allah ga sačuvao.

Propisi slučajnog ubistva >>