Prva šubha: Hrabrost i napredovanje ukazuju na iman i ubjeđenje?

Autor: Hamud ibn Alijj El-‘Amri

U ime Allaha Milostivog, Samilosnog

Zaista je određena omladina obmanjena šubhama/nejasnoćama onih što simpatišu državu Bagdadija, odnosno dio njih vidi u tome dokaze koji ne podliježu protuargumentu.  Stoga sam dao komentar i osvrt na ne neke od tih šubhi/nejasnoća. Od toga je sljedeće:

1. Hrabrost i napredovanje koje se nalazi pri pripadnicima Idiša/Isila, te da ovo napredovanje ukazuje na iman/vjerovanje i ubjeđenje, – pa na to kažem:

Što se tiče tvrdnje da to upućuje na iman i ubjeđenje, – pa možda, ali  kakav iman, i u šta iman?

Naime, iman i ubjeđenje će možda postaći njihovog nosioca na napredovanje, međutim to ne upućuje na ispravnost onoga u šta takav vjeruje, – jer koliko ćeš naći vlasnika imana u neku novotariju, a da je od najhrabrijih ljudi na putu te novotarije!

Historija haridžija je krcata takvim primjerima, šta više su tatari (nemuslimani) koji potraše zemlju klanjem i ubijanjem bili od najhrabrijih ljudi! Pa da li nam ovo ulijeva sumnju u njihovu zabludu?!

Zatim, gdje je hrabrost Katrija ¹, Ibnu-l-Ezreka ² , El-Muhtara ³  i Ibn Tumirta ⁴, i drugih sličnih tokom historije, onih pored čije se hrabrosti čini manjkavom i hrabrost najodvažnijih?!  Čak su i oni što opkoliše i ubiše Osmana radijellahu 'anhu  bili od najhrabrijih stvorenja.

Zato nemoj da se obmanjuješ, – moj brate, – sa hrabrošću borca sve dok ne bude i tebi i njemu sudija Knjiga i sunnet  koji su ograničavali hrabrost  ashaba i selefa, pa nisu prelazili te granice makar ih strast navodila preko toga! Njihova mjera i princip je bio hadis: „Iman sputava presmionost“, pa koliko je puta neko od njih (selefa) ustuknuo kada mu Zakonodavac naredi odustajanje/povlačenje, – a on (u sebi) želi napredovanje/istupanje, – samo zato što je nagonio svoju strast  ka pokornosti Allahu i Njegovom poslaniku sallallahu 'alejhi ve sellem.

Nadati se da  prisjetiš se svih tih zahtjeva od Omera radijellahu 'anhu, Halida radijellahu 'anhu  i drugih, kada bi tražili dopuštenje od Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem  da udare (sabljom) po vratu onoga kod koga se pokazalo nevjerstvo ili licemjerstvo, pa ne bi prekoračili njegovo naređenje niti zabranu. I ovo je, – tako mi Allaha, –  džihad kojim se želi Allahovo lice, i to je, – tako mi Allaha, – hrabrost koja ukazuje na čestitost, vjeru i bogobojaznost njena nosioca.

A bez toga, takav je neustrašivi drumski razbojnik.

Ovo je odgovor na prvu šubhu/nejasnoću, posve sažeto zbog skučenosti prostora za to.