Akida

Hadis ibn ‘Abbasa

Ovo je . dio od 12 u serijalu Odgovori na šubhe (nejasnoće) suvremenika

Iz djela „El-iman inde-s-selefi“ šejha Muhammed ibn Mahmud Alu Hudajr

„Vjerovanje po shvatanju selefa“ : Odgovor na šubhe/nejasnoće suvremenika.

Hadis  ibn  ‘Abbasa

Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem je rekao Mu'azu ibn Džebelu radijellahu ‘anhu, kada ga je poslao u Jemen:

 „Ti ćeš doći narodu koji se pridržava Knjige, pa kada im dođeš, pozovi ih da očituju: da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik. Ako ti se u tom pokore, obavijesti ih da im je Allah odredio obavljanje pet namaza u toku svakog dana i noći. Ako ti se i u tom pokore,obavijesti ih da im je Allah odredio obavezno dijeljenje zekata koji se uzima od njihovih bogataša i dijeli njihovim siromasima.

I čuvaj se (da uzmeš) njihov najdragocjeniji imetaka. I boj se kletve  onoga kome je učinjena nepravda, jer između njega i Allaha nema nikakvog paravana (posrednika).

(bilježi ga Buharija: 1496, i Muslim: 19)

Pozivajući se na ovaj hadis, neki suvremenici su, pogrešno ga shvativši, rekli sledeće: kada bi bilo da vjerovanje roba nije ispravno osim  sa postojanjem vanjskih djela (mimo dva šehadeta), onda bi bilo rečeno onome ko želi prihvatiti islam da posvjedoči dva šehadeta i da odmah uz to izvršava druga djela (ruknove islama)

 

Odgovor na spomenuto se može sažeti kroz sljedeće:

Prvo:

Ovo je način dokazivanja obožavaoca kaburova koji su tvrdili da svetost vjernika (zabrana povrede nj. života, imetka i časti) biva uspostavljena sa dva šehadeta, tj. svjedočenjem da nema boga osim Allaha, i svjedočenjem da je Muhammed Allahov rob i poslanik.

Naime, oponent nije napravio razliku između ulaska u islam i ostanka u njemu, ili između  uspostave nečijeg ‘ismeta (svetosti) i kontinuitetu toga. Ovaj hadis je dokaz o tome čime se ulazi u islam. Zatim, bilo je preče da se u ovoj meseli pozovu na hadis ‘Usameh r.a. i druge dokaze koji upućuju na to da se propis (ulaska-postojanja) islama uzima na osnovu dva šehadeta.

Dakle, nema razilaženja oko toga da se propis islama pritvrđuje nekome sa pukim izgovorom dva šehadeta – ovo je predmet konsenzusa -, te da se od istoga traži nakon toga da se pridržava ostalih propisa islama!

S druge strane, ostanak u islamu nakon izgovora šehadeta, a bez činjenja djela islama, je predmet razilaženja u vezi s kojim je poznat stav ehlu-s-sunneta ve-l-džema'ata. Zapravo, u gornjem hadisu nema nikakva dokaza da bi sljedbenici Knjige kojima je poslat Mu'az r.a. ostali u islamu makar ostavili ostala djela.

Kaže Ibn Redžeb El-Hanbeli:

„Nužno je poznato da je Vjerovjesnik s.a.v.s prihvatao od svakog ko mu dođe a želi ulazak u islam svjedočenje (samo) dva šehadeta. Time bi postala njegova krv zabranjena, i postao bi muslimanom. Takođe je prekorio ‘Usamu ibn Zejda r.a. što je ubio čovjeka (u borbi) nakon što je rekao la ilahe illellah,  i žestoko ga je zbog toga korio. Znači, nije postavljao uslovom onome ko mu dođe i želi prihvatanje islama da se pridržava namaza i zekata“

I rekao je El-Hanbeli :

„ onaj ko potvrdi dva šehadeta biva muslimanom u propisu, pa kada uđe u islam time, onda biva od njega traženo da izvršava i ostale ruknove islama“ (džami'u-l-‘ulumi ve-l-hikem, 1/228,230)

Kaže šejhu-l-islam: riječi poslanika: „ naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema boga sem Allaha…“ svjedoče da je obaveza muslimanima da se suzdrže od borbe prema neprijatelju od nevjernika kada neko od njih izgovori šehadet, te da njegov život i imetak time postaju zaštićeni. Zatim je u drugom hadisu pojašnjeno da borba traje sve dok ne posvjedoče dva šehadeta i uspostave dva ibadeta, tj. namaz i zekat. Korist u ovome je sljedeća: ko izgovori la ilahe illellah postaje zaštićen njegov život, pa ako upotpuni to (tj.sa namazom, i zekatom kada mu je obavezan)  onda se ostvarila njegova „svetost“ – zabrana skrvnavljenja nj. života, imetka i časti, a ako to ne upotpuni onda je ta nj. zaštićenost ništavna. (šerhu-l-‘umdeh: 2/63)

Drugo:

Oponent je postavio pogrešan princip koji se razumije iz njihovog pravila: nije nikome dozvoljeno da naredi nešto što nije rukn/stub ili šart/uslov  (islama) bez čega (islam) nije ispravan. Drugim riječima, dozvoljeno je narediti samo što je rukn ili šart islama, a Mu'azu r.a. je naređeno da od njih (sljedbenika Knjige) traži samo šehadet, – kazali su.

Po ovom oponentovom principu dokazivanja moglo bi se reći i sljedeće: s obzirom da je vjerovanje u  meleke, objavljene knjige,  kader (određenje) i proživljenje rukn/stub imana, te da iman bez toga nije ispravan,  – po principu dokazivanja oponenta proizilazi da je obavezno spomen svega toga prilikom ulaska u islam!  Međutim, ovo nije niko kazao.  Zapravo, poznato je da se smatra muslimanom svako ko dođe sa dva šehadeta, – ovo je konsenzus, jednoglasno mišljenje  svih učenjaka. Dakle, ne proizilazi iz propisa da se nešto ne spominje prilikom poziva u islam , da isto nije ruknom ili šartom islama!

Šta više, među učenjacima ima i onih koji smatraju da čovjek ulazi u islam samo ako kaže la ilahe illellah, bez da, u datom momentu, posvjedoči poslanstvo Muhammedu sallallahu 'alejhi ve sellem, već da se to (svjedočenje poslanstva) od njega naknadno zahtjeva! Ovo je spomenuo imam En-Nevevi u pogledu idolopoklonika. Takođe je spomenuo da se jevrej smatra muslimanom kada posvjedoči samo drugi dio šehadeta, tj. poslanstvo Muhammedu sallallahu 'alejhi ve sellem isto spominje Ibn Tejmijje (der'u-t-te'arud, 4/107)

Treće:

U hadisu nema nikakve naznake da se kitabija (jevrej ili kršćanin), kada primi islam,  ostavlja i zanemaruje, i da mu se ne naređuje djelo i rad po islamu.  Odnosno, hadis upućuje da se od njega ne traži nikakvo djelo (islama) prije nego ga primi.

Zatim, razumije se da se traži djelo namaza, a ne samo priznavanje tog propisa kao obaveznog. Tome svjedoči drugi rivajet gdje stoji: „…pa ih obavijesti da im je Allah učinio obaveznim pet namaza tokom njihova dana i noći, pa ako budu klanjali, obavijesti ih da im je Allah učinio obaveznim zekat u njihovim imecima,- uzima se od njihova bogata čovjeka i daje njihovom siromašnom“ (Buharija:7372).

Ovaj rivajet objašnjava prethodni:  „ Ako ti se u tom pokore…“

Četvrto:

Prenosilac ovog hadisa, Mu'az ibn Džebel je od onih koji smatraju da je ostavljanje namaza nevjerstvo. Njegovo shvatanje ovog hadisa je preče nego poimanje nekoga drugoga. Ovo prenosi skupina prvaka među učenjacima, od njih su: Ibn Hazm, El-Munziri, Abdulhakk El-Ešbeli, Ibn Kajjim i drugi. Vidi Et-tergibu ve-t-terhib (1/22), Es-salatu ve hukmu tarikiha (29, 43).