Aktuelno

Fikh Ibn Rumija

Autor: Nasir bin Hamed Al-Fehd

Naše se doba naziva dobom brzine, brzine u prevozu, brzine u komunikacijama, brzine u svemu. Pa čak i hrana, i u nju je ušla brzina, te je ovo vrijeme postalo dobom brze prehrane…

Poznato je da su oni koji su razvili ova sredstva, i izumili alate za njih nevjernici. Ne pripisuje se muslimanima u današnje vrijeme ništa od toga. Međutim, tu je razvoj koji su mnogi zanemarili! On je proizvod nekih genija koji se dovode u vezu sa islamskim ummetom.

Genijalni proizvod … Od genija … Razvoj fetve i šerijatskih znanosti!

O šerijatskim znanostima donedavno nisu govorili osim izuzetni i dokazani učenjaci, makar bili od novotara, međutim, u eri brzine to se razvilo, do te mjere da je svaki klaun počeo govoriti o njima.

I tako je došlo stanje da stvar o kojoj bi veliki učenjaci pisali tomove da bi je potkrijepili dokazima, tom bi klaunu bilo dovoljno da napiše jedan stupac, i time omalovaži riječi tih učenjaka.

I tako je postala velika ulema takvom da je lupaju stručnjaci u gnojivima. Ovo je jedno od dostignuća Razvojnika koje se ne može omalovažiti. Da klauni budu u kategoriji izuzetnih učenjaka… Mi smo doista u dobu brzine …

Pa razviše akidu muslimana, te postadoše pitanja zbog kojih bi se prethodnici razdvajali od drugih, i zbog kojih bi oštrili koplja i dizali sablje, to postade, zaslugom Razvojnika, mišljenjem koje je podložno raspravi.

Tevhid postade “tačkom gledišta”, nevjernik “bratom“, rafidije muslimanima, a nevjernici “voljenima” i “drugovima”.

Kao što su Razvojnici otkrili nedostatak u tradiciji, uvidješe da su prve generacije pogriješile kada su džihad stavile u geografiju, pa ispraviše tu grešku i prenesoše ga u historiju.

Pa ni ovo nije malo dostignuće… Mi smo doista u dobu brzine …

I od dostignuća Razvojnika je i akcija “širenja islama“. Uvidjeli su da je islam bio uzak u prošlim vremenima, pa su htjeli obuhvatiti veći broj ljudi, pa ga proširiše…

Pa i ako su ashabi, radijellahu anhum, počeli sa tekfirom ljudi i njihovim izvođenjem iz islama i borbom protiv njih, to je bilo zato što je područje islama tada bilo usko, prije proširenja, nije obuhvatalo te silne brojeve…

A kada se proširi islam kako bi obuhvatio ljude raznih pogleda, pa koja je onda potreba za rječju “otpadnik”? I koja je potreba za kaznom za otpadnika? Rekoše: “Baj baj, kazno za otpadnika… a onda i ostale kazne…”

I od djela Razvojnika je:

Razvoj fetve, tako da je fetva u ovom vremenu ušla u Ginisovu knjigu rekorda zbog brzine koju prve generacije nisu uspjele ostvariti, i to se dostignuće pripisuje ovim Razvojnicima.

Kao što su se pojavile i “fetve po narudžbi”, “fetve za ponijeti”, “fetve sa piletinom”…

Pa potrošačka kamata postade dozvoljenom, i ostanak muslimanke sa nevjernikom dozvoljenim, i jedenje hrane koja sadrži malo svinjetine “prijatnim”…

I ne zaboraviše Razvojnici ni kokoš iz svoje velikodušnosti, te otkriše grešku u jeziku, gdje Arapi tvrdiše da je “stoka”: deve, krave i sitna stoka, pa uvidješe da su Arapi suzili široko ne ubrojivši jadnu kokoš među stoku, te uvedoše kokoš stočne torove i dozvoliše prinošenje žrtve njome uz Allahov blagoslov.

A ostatak slijedi, jer mi smo doista u dobu brzine… I dalje se radi na “razvoju islama” punom parom!

Razvojnici su uspjeli ostvariti mnoge pomake u kratkom vremenom zbog slijeđenja pravila dokazivanja koja je koristio njihov učitelj, pjesnik Ibn Rumi. To je zato što on ima pravilo u Usululfikhu u mogućnosti dozvoljavanja nedozvoljenog prilikom sagledavanja razilaženja učenjaka. Međutim, problem je što se ovo njegovo pravilo ne spominje u poglavljima Usululfikha, nego u poglavljima “nemoralne literature”.

Ovaj pjesnik Ibn Rumi je razmotrio svoju potrebu za pijenjem vina, te je pogledao u razilaženje među učenjacima, te je uvidio je da su Iračani razlikovali “nebiz” – što je sok od grožđa – i dozvolili ga, sve dok ne dovede do granice opijenosti, a zabranili su ostale opijate, dok su stanovnici Hidžaza izjednačili između ova dva pića u zabrani; pa uspjede Ibn Rumi, svojom razvojnom moći, da izvede dozvolu pijenja vina iz ovog razilaženja. Uze od govora Iračana: dozvola nebiza… i od govora stanovnika Hidžaza: isti je propis oba pića. Tako da rezultat ove algebarske jednačine = dozvola vina.

Reče:

Dopustiše Iračani nebiz i njegovo pijenje * i rekoše zabranjeno je stalno pijenje i opijanje
A reče Hidžazija: ova dva pića su jedno * pa bi nam u njihovom razilaženju dozvoljeno vino
Uzeću od njihovog govora dva dijela * i piću ga ne razvojiio se nosilac od tereta (tj. do smrti)

I ovo je pravilo Razvojnika, jedan za jedan [1] …

Četvrtak, 14.6.1423. h.

[1] Uzmite dva primjera koja potvrđuju da je ovo fikhsko pravilo “Razvojnika” upravo pravilo Ibn Rumija: 

Prvi primjer: legalizacija potrošačke kamate: 

Kažu: Dopušteno je muslimanu na Zapadu koji nije sposoban da ostvari mjesto stanovanja, da posudi iz njihovih kamatnih banaka kamatni kredit, na temelju riječi Hanefija po tom pitanju. 

Kažem: Ovu riječ su pripisali Hanefijama na temelju pravila Ibn Rumija, inače Hanefije u ovom predmetu grade svoj stav na dvije stvari: 

Prvo: da se lihvarska transakcija obavi između muslimana i nevjernika koji je u ratu sa muslimanima.  

Druga je da ako musliman uđe u “zemlju rata” dopušteno mu je uzeti novac nevjernika na bilo koji način, i od kamate ako povećanje ide muslimanu, ne nevjerniku. 

Oni koji se ovdje oslanjaju na riječi Hanefija ne smatraju tu zemlju “zemljom rata” niti smatraju da je muslimanu dozvoljeno da ovlada imetkom nevjernika bilo kakvim putem, niti u ovom slučaju dodjeljuju kamatni višak muslimanu, nego on ovdje plaća nevjerniku, pa gdje su ove riječi od riječi Hanefija? Oni su samo uzeli dio govora Hanefija, a ostatak ostavili. 

Drugi primjer: Dozvolili su ženi kada prihvati islam da ostane kod svoga muža, makar bio nevjernik, i pripisali su ovaj stav nekim tabiinima i Ibn Tejmijji.

Kažem: ovo ne kaže niko od muslimana, naprotiv svi se slažu sa onim što je došlo u Kur'anu i Sunnetu od nedozvoljenosti ostanka muslimanki kod nevjernika, nego je govor Šejhulislama i drugih bio da se ugovor ne prekida njenim islamom, naprotiv, kada bi suprug primio islam poslije mnogo godina, ona bi mu se vratila sa prvim brakom, i nije potrebno obnavljanje bračnog ugovora. A što se tiče njenog ostanka, to ne kaže ni šejh, a ni iko drugi, osim po osnovama Ibn Rumija, kad bi se uzeo dio govora, a to je neprestanak bračne veze, a ostalo ostavilo.