Čekajući Principa

  • Facebook
Share on Facebook0

Princip i pravda

Franc Ferdinand, austrougarski prijestolonasljednik, je tog ljeta zajedno sa svojom ženom Sofijom odlučio posjetiti Bosnu i Hercegovinu da bi tamo svečano otvorili državni muzej u novim prostorijama. Balkanski prostori su oduvijek njihovim vladarima bili škakljiva, trusna područja, puna buna i nemira; to područje je u zadnjih nekoliko godina bilo poprištem nekoliko pokušaja atentata visokih zvaničnika Austrougarske, uglavnom od strane srpskih građana koji su živjeli na prostorima tadašnje Monarhije.

Srbija je od dolaska na vlast Petra I Karađorđevića vodila žestoku ekspanzionističku politiku u regiji, pokušavajući se nametnuti kao regionalna sila, što nije bilo drago Austrijancima, kao što im nije bilo po volji ni šurovanje Srbije sa silama Antante, koja je bila opozicijski blok Austriji i drugim silama Osovine. Srbija i Austrija su imale nekoliko sporova u posljednjih nekoliko godina, od Carinskog rata 1906. godine, do Bosanske krize, tj. srpskog negodovanja austrijskoj aneksiji Bosne i Hercegovine.

Na Vidovdan, koji Srbi inače slave sjećanjem na Kosovsku bitku, kada je Sultan Murat bio ubijen od strane Miloša Obilića (ah ta historija), vozio se Franz sa svojom Sofijom Sarajevom, a ljudi su izašli da dočekaju prijestolonasljednika. Odjednom, jedan od gledalaca baci bombu koja se aktivira ispod četvrtog auta u koloni, što je rezultiralo povredom dva visoka zvaničnika. Nasta panika, a bacač bombe proguta cijanidnu pilulu i skoči u rijeku Miljacku, koja je usljed sušnog ljeta bila duboka čitavih 10 centimetara. Ubrzo je terorista bio uhapšen od strane lokalne policije, jer je cijanidna pilula bila previše stara da bi reagovala.

Kada se situacija stabilizovala Franz odluči da posjeti povrijeđene zvaničnike u bolnici, međutim, vozač njegovog auta skrenu u pogrešnu ulicu, pravo ispred mladog teroriste Gavrila Principa, koji upuca njega i ženu mu iz neposredne blizine (1,5 m).

Proguta Gavrilo tabletu kao i njegov prethodnik, ali ne učini tableta svoje, kao što nije ni prethodna. Uvidi da nema druge nego da se upuca, ali bi spriječen i oteše mu pištolj.

Nakon što se proširila vijest o atentatu organizovane su antisrpske demonstracije u Zagrebu, a ubrzo zatim i u Sarajevu. Sa tih demonstracija, na kojima se javno pozivalo na linč, krenula je rulja i uništila sve što je mogla dohvatiti, a imalo je pridjev “srpski”. Neredi su trajali dva dana, dva Srbina su bila ubijena, a veliki broj objekata opljačkan i zapaljen.

Devastirani srpski objekti u Sarajevu 1914.
Devastirana srpska svojina u Sarajevu 1914.

Rulja je poludjela, a malo je tada bilo glasova razuma. Policija i lokalne vlasti nisu ništa učinili da zaustave nasilje, dok su rijetki intelektualci protestom pokušali da zaustave plimu mahnitosti.

Gavrila Principa je Austrougarska osudila na 20 godina zatvora, smrtnu kaznu je izbjegao zbog maloljetnosti. Ipak umro je od tuberkuloze u zatvoru 3 godine i 10 dana nakon atentata u češkom zatvoru Terezin.

U narednom vremenu Astrougarske vlasti u BiH su zatvorile i izručile 5500 viđenih Srba, od kojih je veliki broj umro u zatvoru, dok ih je 460 bilo osuđeno na smrt.

Nedugo nakon atentata uslijedio je Austrijski ultimatum Srbiji, koji je bio odbijen, te je 28.jula 1914. Austrija objavila rat Srbiji, koji je nakon toga prerastao u sveopšti sukob na svjetskom nivou, koji je odnio 15 miliona života.

Zbog Franca Ferdinanda? Nije baš izvjesno. Velike sile tog vremena su iskoristile ovaj događaj za ostvarivanje svojih ciljeva, baš kao što ga je Austrougarska htjela iskoristiti za to da se konačno obračuna sa srpskim iredentizmom i da eliminiše Srbiju kao igrača sila Antante u svojoj neposrednoj blizini.

Krvava svadba

Skoro osamdeset godina nakon Gavrilovog terorističkog akta stigoše srpski svatovi ispred Stare crkve na Baščaršiji, vidno istaknuvši srpske simbole. Bilo je to doba izuzetne etničke napetosti, pa se tadašnji sarajevski kriminalac Ramiz Delalić našao iritiranim; započeo je kavgu sa svatovima, koja je rezultirala smrću mladoženjinog oca i ranjavanjem srpskog sveštenika.

Skoro preko noći su se pojavile barikade, demonstracije, snajperi, … Događaji su slijedili jedan drugi kao bobci sa prekinute niske, da bi to sve rezultiralo ratom strašnog učinka: između 100.000 i 200.000 mrtvih, 1.800.000 raseljenih, 50.000 silovanih žena, …

Zbog jednog svata? Nije baš izvjesno. Srpsko vodstvo je taj događaj iskoristilo za postizanje “viših ciljeva”. Zar je jedan ubijeni Srbin jednak hiljadama ubijenih u logorima širom BiH, hiljadama Zvorničana, Višegrađana, Bijeljinaca, Brčaka, Rogatičana,… nije, ali je opravdanje onome koji ga traži.1

Činjenica da je ovo ubistvo bilo zločin ne treba posebno da se dokazuje. Ali poticanje na linč drugih, nedužnih, onih ljudi koji ni slijeva ni sdesna nisu povezani sa ovakvim činom, osim što dijele istu nacionalnost ili pripadaju istoj skupini ljudi kao počinilac, je čisti akt šovinizma. Ovo podsjeća na stihove predislamskih Arapa izluđenih plemenskim fanatizmom:

Ako ubiju od nas cijenjenog
I mi ćemo zbog njega mnoge ubiti
Ubićemo na početku noći petoricu
A ubicu šestog u sred noći dodati.

Rajlovački dežavu

Nekoliko kilometara zapadno, sto i jednu godinu nakon Gavrila, Enes Omeragić je ušao u kladionicu, te pritom upucao dvojicu pripadnika Oružanih snaga BiH, i ranio više drugih osoba. Nedugo nakon toga povukao se u porodičnu kuću, gdje je izvršio samoubistvo aktiviranjem ručne bombe.

Dvostruko ubistvo automatskim oružjem? Neobičan prizor za postdejtonsku Bosnu i Hercegovinu?

Međutim, danas postoji skupina ljudi koja je podložna stigmatizaciji i za koju postoji interes da se prikaže subverzivnom i terorističkom.

Počeše mediji sa svojim “stručnim nagađanjima”: “Je li rekao ‘Allahu ekber,’… da li ide u džamiju,… je li ikada bio u Maoči,…”

Ali pošto ne nađoše ništa od toga, okrenuše se njegovoj široj porodici, kad ono tamo imaju šta vidjeti. Zet mu tzv. vehabija. Eto, zar nismo već prije to rekli…

Možda bi, da su mu istraživali rodoslov, uvidjeli da mu je njegovog badže brat, njegove snahe, njezine zaove sin takođe tzv.vehabija. Kada treba, rodbinske veze puno znače u Bosni.

Zato su srpski političari i funkcioneri, kao i njihovi bošnjački repovi, pohrlili da ovo djelo prikažu “terorističkim” činom. U tome im svesrdno pomažu mediji. Možemo ih vidjeti da bjesomučno traže svaku moguću vezu između ubice i “pripadnika vehabijskog pokreta”, da bi time otvorili novi lov na vještice.

Zbog čega se toliko zanimaju “vehabijskim problemom”? Nisu njima bitne “Vehabije” same po sebi, nego im je bitno da uklone jedinog realnog protivnika njihovoj politici odvajanja RS od BiH, jedinu snagu koja im je se u današnjim uslovima kadra suprotstaviti.

Jasno je da su vladari od davnina, kada bi htjeli da nahuškaju narod na neku skupinu, pokušavali da iskoriste zločine pripadnika te skupine protiv njih. To je isto uradio i Hitler u Kristalnoj noći. Nakon višegodišnje satanizacije židova i medijske hajke protiv njih, iskoristio je ubistvo njemačkog diplomate u Parizu od strane očajnog židovskog mladića za pogrom koji je rezultirao smrću stotinjak ljudi i paljenjem velikog broja sinagoga i drugih objekata. To je ipak bio samo uvod u ono što je nakon toga uslijedilo: sveopšti genocid.

Tako se danas od selefijske zajednice u BiH čeka “zicer”, čeka se novi Princip.
Zato je obaveza ovoj zajednici, a pogotovo učenim među njima, da sputaju svaki pokušaj ishitrenog i nerazboritog djelovanja koje bi moglo imati teške posljedice po sve građane BiH. A najmanje što mogu da urade je da iskreno dove Allahu da ih ne uništi zbog postupaka slaboumnika među njima.

Neke činjenice vezane za rajlovački događaj

Bez namjere da ikoga pravdam ili da budem ičiji advokat, želio bih da podijelim nekoliko razmišljanja u vezi rajlovačkog događaja:

  1. Da je ovo bilo djelo “Islamske države”, već bi se zvanično oglasila po ovom pitanju, kao što je to slučaj za druga djela, npr. rušenje ruskog aviona.
  2. Nije od poznatih načina ponašanja “islamskog teroriste” da se povuče u kuću i izvrši samoubistvo. Uglavnom se ovakvi bore do posljednjeg daha, dok ne uspiju pobjeći ili budu ubijeni.
  3. Nije poznata nikakva veza između Enesa Omeragića i bilo kakvog islama, radikalnog ili neradikalnog.

Ovako gledajući sa strane, ne mogu se oteti utisku da se radi o birtijskom obračunu, prije nego ikakvom “aktu terorizma”. Medijima se čak otelo pa su objavili da je (ubica) Omeragić poznavao ubijenog Salkića!

Međutim, dovoljan je ovaj čin da počnu pozivi da se “konačno obračuna sa radikalima”. Time se valjda hoće reći da se policijske akcije trebaju proširiti mimo samih počinilaca djela terorizma na sve one koji dijele sa tim teroristima ikakvu vezu, makar i izdaleka. Zar to nisu isti pokliči kao i 1914. i 1992.?

Kao i davno prije njih:

فَأَرْسَلَ فِرْعَوْنُ فِى ٱلْمَدَآئِنِ حَٰشِرِينَ ٥٣ إِنَّ هَٰٓؤُلَآءِ لَشِرْذِمَةٌ قَلِيلُونَ ٥٤ وَإِنَّهُمْ لَنَا لَغَآئِظُونَ ٥٥ وَإِنَّا لَجَمِيعٌ حَٰذِرُونَ ٥٦

53 I faraon posla po gradovima sakupljače: 54 "Ovih je zaista malo 55 i rasrdili su nas, 56 a mi smo svi budni!"

Ash-Shuara, 53 - 56

Šta je ustvari terorizam

Iako stručnjaci nikada nisu uspjeli da se slože oko jedinstvene definicije terorizma, navešćemo definiciju koja bi mogla da bude ono što većina ljudi danas podrazumijeva pod ovim nazivom:
Predumišljeno, politički motivirano nasilje usmjereno prema neborbenim metama od strane podnacionalnih grupacija ili tajnih agenata, obično sa namjerom da se njime utiče na neku skupinu ljudi.2

U skladu sa ovim, slaba je šansa da rajlovačku pucnjavu možemo da stavimo pod kategoriju “terorizam”, jer nam nisu jasni ni motivi ubice, niti cilj koji je time htio postići, niti se, na kraju krajeva, on sam izjasnio o tome, a nedvojbeno je izražen samo jedan od ciljeva terorističkih napada:
Skretanje pažnje na počinioce djela, kao i na ugrožene tim djelom.

Dobro, gdje je taj terorizam danas?

Zar Bošnjački narod ne doživljava u zadnjih dvadeset godina akte terorizma stalno i iznova, diljem Republike Srpske? Ubistva, zastrašivanja, rušenja i skrnavljenja vjerskih objekata,… Zar taj i takav terorizam nije opasnost za sve građane BiH?

Nije lijepo da se cjenka brojevima žrtava, ali bi stvarno trebali da klasificiramo koliko ima žrtava terorizma u zadnjih 20 godina u BiH, i da vidimo koji procenat od tih žrtava pripada “vehabijskom terorizmu”, a onda nakon toga možemo da napravimo analizu medijske pokrivenosti tih istih djela terorizma. Možda, kada bi pribavili podatke, bismo mogli vidjeti da je terorizam način djelovanja nekih političkih struktura u BiH.
Drugim riječima, neki politički lobi nastoji da nam ubaci Principa, ili ga izmisli, ili ga određenim sredstvima proizvede! Nemojmo biti naivni.

Bauk kruži Evropom…

Ovo su teška vremena, nema sumnje. Vrata iskušenja su sa svih strana širom otvorena, ne zna čovjek na šta će sutra naići. Kaže Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem:

“Nije bilo vjerovjesnika prije mene, a da nije imao obavezu da uputi svoj ummet na ono što zna da je za njih dobro, i da ih upozori na ono što zna da je za njih zlo, a ovom vašem ummetu je dato blagostanje na njegovom početku, a njegov kraj će pogoditi zlo i stvari koje ne volite. I dolaziće iskušenja, jedna će smekšavati druga 3, i doći će iskušenje, pa će reći vjernik: ‘Ovo će me upropastiti,’ potom će otići, i doći će drugo iskušenje, pa će vjernik reći: ‘Ovo, ovo.’ Pa ko voli da bude udaljen od Vatre i uveden u Džennet neka ga smrt zatekne, a on vjeruje u Allaha i Sudnji dan, i neka ljudima daje ono što voli da se njemu da, a ko da prisegu imamu i da mu svoju ruku i plod svog srca, neka mu se pokorava koliko može, a ako dođe drugi da se s njime spori (za mjesto imama), udrite tog drugog po vratu.”4

Doista je najbolji govor Allahov govor, a najbolja uputa uputa Muhammeda sallallahu 'alejhi ve sellem.

Share on Facebook0