2. Čija je Bosna ?

Nastavak članka Čija je Bosna?

Nacionalne države (države koje okupljaju svoje stanovnike pod jednom etiketom, etiketom nacije) počinju se javljati na sceni sa pojavom Napoleona, prvobitno u zapadnoj Evropi, potom se ovaj fenomen postepeno prenosi u centralnu Evropu. Dok Osmansko carstvo budući da je bilo izrazito etnički šarenoliko nije imalo niti potrebe niti mogućnosti da sprovede istu ideju. Treba istaći da u osmanskom carstvu uopšte nije bilo smetnje da muslimani koji nisu bili „turci“ dospiju do  najviših položaja  u državi. Tako na primjer treba spomenuti Mehmeda pašu Sokolovića, ili velikog vezira Ibrahima, koji je bio porijeklom Grk, ili albansku porodicu Ćuprilić i brojne druge.1

Tako da su zemlje koje su bile pod osmanskom upravom, pa tako i prostor Bosne, u velikoj mjeri zakasnile za definisanjem vlastite nacije. U tome su nas pretekle komšijske države, koje su počele širiti ideologiju, preko pogodnih predstavnika da su bosanski pravoslavci Srbi, a da su bosanski katolici Hrvati. Doista je bio pokušaja, da se spriječi ovakvo djelovanje sa Omer pašom Latasom, te da se pod pojmom „bošnjak“ zadrže i druge vjeroispovijesti, ali nažalost bošnjačko-muslimanski intelektualci nisu podržali ovakvu ideju, želeći da se razlikuju od nemuslimanskih stanovnika Bosne i Hercegovine. Međutim potpuno je pogrešna tvrdnja da se tek s kraja osmanske vlasti, ili da tek Benjamin Kalaj za vrijeme austro-ugarske vlasti pristupa ideji „Integralnog bošnjaštva“ pod kojom su Bošnjaci svi stanovnici Bosne i Hercegovine neovisno od vjere, nego je još od srednjeg vijeka, kako je već objašnjeno, bilo poznato da se pod Bošnjanima misli na sve stanovnike Bosne neovisno od vjere. I pod tim nazivom je narod Bosne bio poznat sve do skorijeg doba.

A najbolji dokaz ove tvrdnje jesu i historijski izvori srpske provinijencije, koji joj svjedoče. Tako na primjer nezaobilazno je spomenuti Letopis Matice srpske koji u slavensko-srpske narode ubraja Bugare, Srbe, Slavonce, Dalmatince, i Bošnjake, za koje kaže da žive između  Drine, Vrbasa, Save, Dalmacije i Huma kojih ima 450 000 i ispovijedaju ili islam ili su katolici ili „pravoslavci“. 2 Zanemarit ćemo ovdje pretenciozno smanjenje teritorija Bosne i Hercegovine, jer za nema potrebe to objašnjavati ovdje iz očitih razloga.  Sam Vuk Karadžić srpski filolog i lingvista, autor prvog srpskog riječnika, takođe nije negirao Bošnjački narod, što se jasno vidi iz njegova pisma Jerneju Kopitaru iz 1832. godine (nakon sloma ustanka Huseina kapetana Gradaščevića) u kojem piše: „ U Srbiji sve po starome, a sultan Bošnjake pokori sam.“ 3. Nipošto se ne bi trebao zaobići dokument iz 1844. godine koji je udario temelje velikosrpskoj politici i bio idejni inspirator brojnih genocida nad Bošnjacima muslimanima u skorijoj historiji – Načertanije.4

Pročitajte:  Ko je otkrio Ameriku (II. dio)

U Načertaniju na više mjesta se spominju Bošnjaci, što je očiti dokaz da se još uvijek bošnjački narod ne negira, međutim nas ovdje puno više zanima šta se smatra pod tom etiketom, u vezi koje nas Ilija Garašnin nije ostavio neobaviještenim. U rečenici: „osim toga mogla bi se kao treći stepen štampati kratka i obšta narodna historija Bosne u kojoj ne bi se smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj vjeri prešavši Bošnjaka.“ – Čime se jasno govori da su Bošnjaci bili Bošnjaci i prije islama (osmanskog perioda). A zatim: „ Na istočnog vjeroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće za Srbiju težak zadatak Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.“ – Na osnovu ove konstatacije otklanja se svaka sumnja da se pod pojmom Bošnjak ubrajaju i bosanski katolici, te kršćani istočnog vjeroispovijedanja  „pravoslavci“ i to čak krajem prve polovine 19. stoljeća. Ne treba zaobići ni svjedočanstva promotra etiketa „Srbin“ i „Hrvat“ za nemuslimanski narod BiH.

Od poznatih imena, na srbizaciji „pravoslavnog stanovništva“ u BiH radio je Vaso Pelagić što ističe Muhammed Hadžijahić,  citirajući Vasin govor u njegovoj direktivi  za „Rukovođu, bosanske, ercegovačkee i makedonske učitelje, škole i obštine“ štampanoj 1867. godine. Na strani 45. u članu 36 kaže se: „Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu varošku diečicu koja gođ umeju govoriti: da kad jih kogođ upita: šta si ti mladiću? pa da mladić na to pitanje odgovori: ia sam Srbin. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi našli koji bi diečici po koju kraicaru zato darivali, da se tim u njima još većma pobudi revnost k tome odgovoru.“ Drugi primjer ove agitacije, koji još direktnije otkriva ispiranje mozgova bosanskim kršćanima, po tvrdnji izvijesnog Skarića, kako su društveni članovi izlazili na ulice i dočekivali seljake kršćane govoreći kako oni ne treba da se zovu „rišćani“ nego Srbi.5 Ista je ideologija širena i među bošnjačkim(bosanskim) katolicima. Možda je najbolji primjer jedna zabilješka Ivana Frane Jukića, koji je bio bosanski katolik, iz 19. stoljeća koja kaže: „katolici ne znaju šta znači riječ Hrvat,  a kamoli da se oni osjećaju pripadnicima hrvatske nacije.“ Te zapis Austro-ugarskog diplomate A. Shecka iz 1911. (dvadesetog stoljeća) gdje navodi: „Kada se jednom srpskom(pravoslavnom) seljaku postavi pitanje šta je: on samosvjesno odgovara: “Srbin, gospodine“, a kada se to isto pitanje postavi katoličkom seljaku, on stidljivo odgovara daje katolik. Ni od jednog bosanskog seljaka nisam čuo da je Hrvat. Nasuprot tome, bosanski intelektualci, zanatlije, trgovci katoličke vjere priznaju da su bez izuzetka Hrvati.“ Ne treba iznenaditi zašto Sheck govori da se sada svi bošnjački „pravoslavci“ izjašnjavaju kao Srbi, jer ipak je pola stoljeća prošlo od Vasinih instrukcija do njegovog zapisa.

Pročitajte:  Malački sultanat

Stoga se iz ovih svjedočanstava najviše se da zaključiti da su u nacionalnom osvješćavanju kršćani vidjeli novi oblik borbe protiv osmanske vlasti i muslimana. Te su kao rezultat te borbe umetnute etikete Srbin i Hrvat u razum bosanskih nemuslimana. Nakon prvog svjetskog rata velikosrpska velikohrvatska politika doživljavaju svoj vrhunac cijepajući Bosnu i prisajedinjavajući je Srbiji i Hrvatskoj u okviru „zajedničke“ države Srba, Hrvata i Slovenaca. Pokušavajući tako obrisati svaki trag Bosni i Bošnjaštvu. Dolaskom komunista problem nije riješen, nego djelomično postponiran, zamrznut. Iako je dopušteno bosanskom muslimanu da se izjasni kao „Musliman“ a ne Hrvat, ili Srbin, ili pak nešto „ostalo“, i teritorij Bosne i Hercegovine obnovljen,  problem je još više zakompliciran. Razlog tome je njihova floskula da Bosna i Hercegovina nije ni Srpska ni Hrvatska ni Muslimanska, nego i Srpska i Hrvatska i Muslimanska čime se izvršila ideološka okupacija Bosne, Bošnjacima nemuslimanima.

Problem koji je ova floskula prouzrokovala se najviše vidi, njenim betoniranjem Dejtonskim sporazumom, jer su legalizovani i osnaženi najveći historijski falsifikati, a to je da postoji nešto što se bosanskim Srbinom ili bosanskim Hrvatom zove. Iako Bošnjaci (po novoj definiciji u koju se ne ubrajaju katolici i “pravoslavci”) kako idu pretpostavke oko posljednjeg popisa stanovništva čine preko 50% stanovništva Bosne, politika države je i dalje vođena velikosrpskim i velikohrvatskim interesima. Čak je i većina bitnih pozicija u rukovodstvu države, vladi, ministarstvima, policiji i ostalim polugama ove države dato bosanskim katolicima i „pravoslavcima“. Stoga ne treba ni čuditi previše zašto su Bošnjaci ugroženi narod u vlastitoj državi. Zašto nam se u jednoj polovici države negira naš jezik, a u drugoj plasira hrvatski sa medija, zašto povratnici u RS nemaju nikakva prava, zašto ratni zločinci rade u policiji. Zašto najbitnije pozicije u državi danas zauzimaju oni koji su protiv nje ratovali 90-tih godina. Te možda i najbrutalnije, zašto nam pripadnici četničkog-ravnogorskog pokreta, registrovanog kao “kulturno-umjetničko društvo”, danas slobodno paradiraju državom. Iako je odmah po okončanju rata trebalo biti zabranjeno, razoružano i strpano iza rešetaka, radi genocida nad bošnjačkim narodom.

  1. Pa koje pravo daje sebi Evropa da podučava muslimane o toleranciji, kad je tolerancija poznata muslimanima od pojave islama, te se protezala čak i do kraja osmanske države.

  2. Srpski Letopis za godinu 1825. , Budim 1825., 57

  3. Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1998., 337

  4. Inače Načertanije je dokument u kojem se iznosi obilan plan kako izvršiti proširenje Srbije na okolne države, u prvom redu Bosnu, te tako stvoriti „Veliku Srbiju“

  5. Muhammed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta, 48