Pripovjeda se da je Omer ibni Ebi Rebi’ah1 dok je tavafio (oko Ka'be)ugledao neku ženu pa ga ja zadivila (svojom ljepotom). On joj se obrati riječima ali ona pobježe od njega i reče: ‘Kloni me se, ja sam u Allahovom haremu, i mjestu ogromne svetosti.’ Pa pošto on bijaše uporan prema njoj i onemogući joj da izvrši tavaf, ona se uputi do nekog od svojih mahrema/bližnjih2 i reče mu: ‘Budi sa mnom i pokaži mi obrede hadždža.’ On pođe s njom, i kada ga Omer ugleda udalji se od nje. Tada ova žena spomenu za primjer sljedeće stihove:

تعدو الذئاب على من لا كلاب له *** وتتقي صولة المستأسد الضاري3

“Vukovi nasrću na onoga ko pseta nema
A boje se snage smionog kao lav, žestokog.” 4

Ne postoji koincidencija! Od Allahove mudre odredbe je da istina bude vidljiva i da se namjere pokažu kroz konkretna djela, koliko god se koristile slatke riječi i pozivi na oprost, pomirenje, zajedništvo i bratstvo. Vuk, i mali i veliki, zaista mijenjaju dlaku, ali ćud nikada.5

Zaista je naivan ranjenik od vučjeg ujeda kada se žali na krvožednost vukova nekom drugom čoporu!

Dok god je mahrem i pomagač daleko, a snaga odsutna, u čopora će važiti :”ذل من لا ناصر له” – “Ponizi onoga ko pomagača nema”