Udaljeni iz fokusa historije

  • Facebook
Share on Facebook10
Autor: Ahmed Musa Džibril.

Između onih koji su bili udaljeni je i pravedni učenjak 1 šejh imam Abdullah ibn Hassan ibn Kaud 2 koji je bio na istim pozicijama kao i mnogi drugi koji su dosegli visoke položaje i čija imena dnevno prelaze preko naših jezika, ali ipak nam i nije toliko poznat. Ono što trebamo imati na umu je da biti šejh-učenjak ne predstavlja takmičenje u popularnosti ili ljepoti nego da je to odgovornost pred Allahom Uzvišenim.

Postoji razlog zašto u nekim zemljama neki ljudi postanu popularni dok drugi koji su mnogo učeniji budu uklonjeni iz historijskog fokusa. Neki od tih učenih su svjesni da ih koriste, dok su drugi iskreni ali ne primjete kako ih drugi iskorištavaju. Mnogi se koriste da bi se održala stabilnost ljudi na vlasti jer većina ljudi ima povjerenje u vjerske autoritete.
Neke vlade troše milione da bi promovisale određene učenjake, i daju im mnogo više na raspolaganje sve dok služe kao izvor pokornosti prema tim vladama.

Za učenjaka, slavu je veoma lahko steći, nudi olakšice i širi najpopularnija mišljenja u tom vremenu.
Dvojica od napoznatijih učenjaka na tviteru sa Arapskog poluostrva, jedan koji ima preko 3 miliona slijedbenika, a drugi oko 2 miliona, su pojedinačno posjetili Libiju i Gadafija nekoliko mjeseci prije njegovog srgnuća s vlasti. Bili su lično pozvani od strane Gadafija i njegovog sina Sejfullaha da urade turneju kroz njihovo kraljevstvo. Kroz svoje govore ponekad su direktno hvalili i dovili za njihovu vladavinu, jedan od njih je čak i nakon povratka na Arapski pouotok nastavio da priča o dostignućima Gadafijeve vlade. 3

Nakon što je počelo ‘’arapsko proljeće’’ postalo je popularno da se govori protiv Gadafijevog režima, isti učenjaci su zatim počeli da govore protiv istog čovjeka, njegove vlade i dostignuća, – pa šta se to moglo promjeniti za par mjeseci?
Sejfullah je pozvao jednog od dvojice ovih učenjaka i zatražio pomoć u smirivanju masa kad su se problemi razbuktali tek toliko da ponovi iste riječi koje je govorio prije nekoliko mjesecim, međutim ovaj put popularnost se nalazila na drugoj strani.

U nekim vremenima učeni ljudi su se poštovali radi njihovog znanja, rada po njemu i čvrstom držanju istine bez popuštanja, a ne radi reklama, slijedbenika, pa čak i šminke koju neki koriste.

Imam Ibn Kaud je rođen 1343. godine po hidžri (1925.) bavio se međunarodnom da'vom prije nego su neki drugi i znali šta je da'va, a bio je i prijatelj i učitelj moga oca. Mnogo stvari o njemu je već poznato pa ne želim da te stvari ponavljam, a mnogo je i namjerno sakriveno.
Dvije stvari iz historije ovog čovjeka mogu dati manju naznaku o kakvom se čovjeku radi. Jedna od tih stvari je i sljedeća.
Između mnogih pozicija koje je imao je i ta da je bio član Stalnog vjeća za fetve 4.

  1. godine po hidžri u 63. godini života iznenadno je penzionisan i maknut sa svoje pozicije. Neki tvrde da je dosegao godine za penziju, međutim razlog je opširniji od toga.
    Jedne prilike kralj je sazvao sjednicu sa tadašnjim poznatijim učenjacima i tvrdio kako su se televizija i neki društveni problemi promjenili na bolje u skladu sa islamom. Dok je većina prisutne uleme šutila, a poneki klimali glavom,  lav Ibn Kaud je ustao i na lijep način se odbio složiti sa tom izjavom. Kasnije je nastavio da poziva na dobro i odvraća od zla na koje je rijetko ko upozoravao, većinom to čineći tajno sve dok nije smijenjen-penzionisan i udaljen.
    Imao sam jaku želju da ga vidim kada sam studirao u Medini i kada sam ga napokon sreo na Mini tokom Hadždža predstavio sam mu listu pitanja koju sam ponjeo zajedno sa svojim audio rekorderom. Pitao me za ime, zatim mu je bilo drago da me vidi, i pitao me za mog oca i rekao: ‘’Da li još uvjek živite u Americi?’’ na što sam odgovorio: ‘’Da’’
    Sa blagim osmjehom mi reče: ‘’Eh kada se preseliš iz zemlje nevjernika odgovoriti ću ti. To je bitnije od pitanja.’’ Ostao sam još s njim ali je odbio da odgovori na moja pitanja. Rekao sam mu da Saudija ne nudi utočište ljudima da bi se mogli tu doseliti. Zatim mi je rekao da želi da pođem s njim u Rijad.

U proteklih 11 godina ova priča mi se stalno vrtila u glavi, kako veliki imami poput njega imaju mudrost, i kako sam na teži način saznao da je bio upravu, te šta mi je ustvari govorio kada me je savjetovao, – napuštanje zemlje kafira je bilo važnije od mojih pitanja.
Drugi slučaj s njim, kako ga prenosi Adel Alhatul, čovjek koji je vrlo dobro poznavao šejha, je kako on tvrdi:  ‘’Tako mi Allaha vidio sam imama Ibn Kauda kako odlazi sa namaza kada je Es-Sudeis pretjerao u svojoj dovi za kralja, a to je Es-Sudejs radio više puta’’.
Danas bi ga mnogi za ovakvo ponašanje nazvali havaridžom. Mnogi mogu da prihvate samo jedno mišljenje, a to je da neko dovi za političke vođe. Čak i kada saznaju da izreka: ‘’da znam da će mi jedna dova biti primljena, volio bi da to bude dova za valdara’’ koju pripisuju imamu Ahmedu uopšte nema ispravan lanac prenosilaca, i iako je imam Ahmed većinu vremena dovio protiv vladara koji ga je na kraju i zatvorio. Šta više, imam Ahmed je prošao kroz Tartus gdje je pokopan halifa El Me’mun 5 i zabranio je onima koji su bili s njim da traže od Allaha milost za njega.

Ja u određenom omjeru mogu da razumijem ljude koji odaberu da dove za vladare u islamskom svijetu, ali oni ni u kojem slučaju ne mogu da prihvate i poštuju mišljenje onih koji odaberu da dove protiv vladara u (današnjem) islamskom svijetu.
Ovo me podsjeti na slučaj jednog poznatog imama koji je predvodio teravih namaz u haremu Mekke duže vremena.

Šejh Ali Abdullah Džabir 6 čiji je jedinsven glas činio da se klanjajući iza njega osjećaš kao da si u nekakvom drugome svijetu gdje putuješ s Kur’anom. Čovjek koji je bukvalno rasplakivao milione ljudi. I on je takođe iznenadno udaljen. Klanjao sam iza njega kao dijete 1984. i često sam pitao gdje je taj imam, gdje je nestao?
Dok je radio u ministarstvu pravde vidio je mnogo nepravde, davao je mnogo savjeta, ali sve u gluhe uši. Zatim je odbio visok položaj sudije koji mu je kralj ponudio da bi ga pridobio. Nakon što je to odbio smjenjen je i sa pozicije koju je imao u ministarstvu pravde, a što ga je jedno vrijeme ostavilo bez ikakvog posla.

Zbog njegove popularnosti kralj ga je pokušavao pridobiti više puta, nudeći mu primamljivu ponudu da snimi cjeli Kur’an što je opet odbio, ali je Kur’an snimio samovoljno na drugom mjestu. Godinama su kružile glasine da je imam sa odličnim pamćenjem i predivnim glasom bio pogođen urokom i da je izgubio pamet. Međutim sreo sam ga u Medini 90-tih. godina, i tako mi Allaha, nije izgubio pamet, nego su oni izgubili svoju.

Oni koje je vlast iskvarila uvijek se trude da manipulišu historijom, ali InšaAllah mi ćemo sa ovo malo medijske moći koju posjedujemo pokušati da održimo njihova imena. A ako i mi zaboravimo, pa Allah ih nije i neće ih zaboraviti. Šejh Ali je preselio sa osmjehom na licu, a oni koji su ga gasulili kažu da, iako je bio krupniji čovjek, bio je lahak u njihovim rukama, i tri čovjeka su bila dovoljna da se prenese. Njegovo tijelo je cijelo vrijeme zračilo svježinom.

Da im Allah podari Firdeus.
Prevedeno sa engleskog.

Autor: Ahmed Musa Džibril.
izvor: http://alsiraat.co.uk/articles/sidetracked-history-sh-ahmad-musa-jibril

Share on Facebook10