RUDNIK ZLATA U PUSTINJI – PRIČA O MALIJU

Danas, Mali je poznat kao jedna od najsiromašnijih zemalja na planeti. Životni vijek i stopa pismenosti je na opasno niskom nivou. Ustanak etničke skupine Tuarega na sjeveru koji može dovesti do cijepanja zemlje je jedna od skorijih vijesti koje smo možda čuli u zadnje vrijeme. Ali život u Maliju nije oduvijek bio ovako negativan i depresivan. U jednom vremenu, Mali je bio svijetal primjer uspješne muslimanske zemlje. Zavidili su im ljudi iz cijeloga svijeta. Zaista je to bio rudnik zlata u pustinji.

Geografija

Region Malija je smješten na južnom krajnjem dijelu Sahare. Na ovom području je prelaz iz suhe pustinje na sjeveru ka kišnim šumama na južnim obalama. Ovakvo područje je poznato pod nazivom Sahel.
Što Maliju nedostaje od plodne zemlje to se i više nego nadoknadi u vrijednim resursima. Rudnici zlata i soli su bili epicentar ekonomije Malija već hiljadama godina. Trgovački putevi su se protezali sjeverno do Malija pa zatim do juga afričke obale gdje su trgovci plaćali visoke cijene za so i zlato koje su zatim slali u Europu i jugozapadnu Aziju. Ovi trgovački putevi su učinili Mandike (glavna etnička skupina zapadne Afrike) nevjerovatno bogatim.

Islam i rani Mali

Dobra nisu bila jedina stvar koja se prenosila ovim putevima. Ideje su takođe tekle sa sjevera na jug. Muslimanski trgovci su nosili islam zajedno sa solju i zlatom. Od 700. godina na ovamo, islam je polahko puštao korijenje među narodima zapadno afričkog sahela. Na početku odgovor nemuslimanskih zemalja je bio da sputaju islam ili da u najmanju ruku odvoje muslimane od narodnih masa. Međutim, sve više i više ljudi je počelo prihvatati islam i samim tim i muslimanske zemlje su počele da se pojavljuju.
Jedna od muslimanskih zemalja koja je tada osnovana je i Mali. Mali je osnovao vladar Sundiata Keita, historijska ličnost koja će nam zauvijek ostati nejasna. Ova epska legenda čiji se život prenosi stoljećima usmenim putem je iskrivljena kroz vremenske periode. U jednoj anegdoti se čak spominje da je vlastitim rukama isčupao drvo u punom rastu i zatim ga opet posadio u majčinom dvorištu. Ono što zasigurno znamo jeste da je osnovao carstvo Malija i dao ulogu muslimanskoj populaciji u zapadnoj Africi 1230. Na sebe je preuzeo titulu ”Mansa” što je na mandikskom bila riječ za kralja.

Mansa Musa i njegov hadž

Deseti mansa Malija je bio Musa I. Keita, koji je vladao od 1312. do 1377. Došao je na vlast kada je njegov brat, Mansa Ebu Bekr pokrenuo ekspedicije preko Atlantika da bi otkrio amerike ostavljajući Musi tron. Većina onog što znamo o Musi potiče iz priče o njegovom hadžu 1324. godine.
Kao musliman koji je uistinu predan vjeri, Mansa Musa je želio da izvrši ”petu islamsku dužnost ” obavezu hadža, hodočašće Mekke. Geografska udaljenost Malija je učinila put ka Mekki izuzetno teškim i nemogućim za većinu ljudi, čak i u današnjem svijetu modernih transportnih sredstava. Svejedno 1324. godina Musa kreće iz Malija ka Mekki sa pratnjom od 60 000 ljudi.

Kako je njegovo kraljevstvo bilo jedno od najbogatijih u svijetu ova karavana je predstavljala izuzetno impresivan prizor za svakoga pokraj koga su prošli. Sama njegova posluga činila je broj od 12 000 osoba a svako od njih je nosio vrijednu svilu i polugu od 2 kilograma zlata. 80 kamila je nosilo od 22 do 140 kilograma zlatne prašine, koja je davana siromašnima koje su susreli na ovom putu. Egzotične životinje i ljudi svih staleža i poziva su učinili da je ovaj put ostavio uticaj na svakog ko ih je susreo. Brojni zapisi iz raznih predjela svjednoče veličini ove povorke.

Mansa Musa se zaustavio u Egiptu na svome putu ka Mekki. Dok je bio tamo odbio je da se susretne sa sultanom Mamaluka u Egiptu jer je po tradiciji morao da se nakloni sultanu. Musa se nije naklanjao nikome sem Allahu. Ostavio je jak utisak na vladu Mamaluka. Zvaničnici su zapisali da je poznavao Kur'an i da je bio veoma dosljedan da klanja namaz u njegovom vremenu što dodatno ukazuje na činjenicu da je bio predani musliman.

Dok je bio u Egiptu, velike količine bogatstva koje je tu ostavio su ostavile neželjene posljedice. Davao je zlato zvaničnicima vlade, siromašnima, učenjacima i mnogim drugima. Po zakonima ponude i potražnje cijene zlata u Egiptu su naglo pale time osakativši ekonomiju. Čak i decenijama kasnije, tokom posjete Ibn Batute Kairu on spominje da se ekonomija još uvijek nije u potpunosti oporavila od Keitove posjete. Efekat koji je Mansa Musa i njegova posjeta imala na Egipat jasno ukazuje na bogatstvo i bitnost Malijskog carstva čak i u udaljenim zemljama.

Povratak u Mali

Na svom povratku sa hadža, Mansa Musa se trudio da sa sobom povede najpametnije i najtalentovanije muslimane u svoje kraljevstvo. Sa svojim obilnim bogatstvom, platio je učenjake, umjetnike, učitelje i arhitekte i time su ljudi iz raznih profesija došli u Mali da daju svoj doprinos rastu islama na ovim područjima. Veliki ljudi su došli u Mali iz Egipta, Sirije, Iraka, El-Andalusa i Hidžaza.

Ovo je imalo veliki uticaj na Mali. Što se tiče arhitekture, građevine u Maliju su počele da pokazuju mješavinu španskog, arapskog i perzijskog dizajna. Ova jedinstvena mješavina stilova je izgradila jedinstven stil zapadnoafričke gradnje koja je i danas vidljiva.

Legendarni grad Timbuktu je dobio posebnu pažnju nakon što se Musa vratio sa hadža sa mnogim mesdžidima poput mesdžida Sankore koji su izgrađeni od najboljih arhitekata svijeta tog vremena. Mansa Musa je platio Ibn Ishaku andaluzijskom arhitektu 200 kilograma u zlatu da napravi mesdžid u Timbuktu-u. Mogućnost da plati najbolje arhitekte, učenjake i učietelje je od Malija i Timbuktua napravilo jedan od centara islamskog znanja.

Centar islamskog znanja

Najznačajniji utjecaj koji je ostavio Musa i njegov hadž je bio na porast Malija kao centra islamskog znanja. Sa najboljim učenjacima iz cijelog muslimanskog svijeta, Mali se razvio jedan od najbogatijih edukacionih centara na svijetu. Biblioteke su bile prisutne u svim gradovima a posebno u gradovima Timbuktu i Gao. Javne i privatne kolekcije su sačinjavane od hiljada knjiga sa raznim temama iz islamskog fikha, astronomije, jezika pa sve do historije. Veliki univerziteti su privlačili talentovane studente iz cijele Afrike da dođu i uče u ovom centru znanja.

Ova praksa čuvanja literature je još uvijek prisutna u Maliju. Porodice još uvjek posjeduju privatne biblioteke koje broje stotine knjiga od kojih su mnoge stare i po hiljadu godina. Narod Malija ljubomorno čuva znanje koje je proslijeđeno iz vremena manse Muse otežavajući pristup ovim bibliotekama za strance.

Ovi spisi su danas pod prijetnjom da se pretvore u prašinu pod uticajem klimatske dezertifikacije koju prouzrokuje područje sahela. Politički problemi u zapadnoj Africi također prijete uništenju preostalih spisa. U toku se pokušaji da se ovi spisi sačuvaju digitalizacijom. Edukaciona fondacija Timbuktu je vodeća u pokušajima da se skeniraju pojedinačne stranice prije nego se zauvijek izgube u historiji. Mnoge od ovih stranica se također mogu naći i na internetu.

Kako je Mali postao centar znanja u zapadnoj Africi islam se integrirao duboko u životima ljudi. Postalo je normalno da svaki klasični čovjek bude veoma upoznat kako sa vjerskim tako i ovosvjetskim stvarima. Posljedice ovog znanja su ostali vidljivi prilikom i posjete Ibn Batute Maliju 1350. godine. On spominje da ako bi čovjek htio da ima mjesto u prvom safu prilikom džume namaza onda bi morao da pošalje svoga sina satima ranije da bi mu sačuvao mjesto jer je mesdžid bio pun još u rano jutro.

Zaključak

Bitnost Malija i njegov doprinos svijetu se ne može prenaglasiti. U svojoj historiji bio je jedan od centara islamskog znanja i bogatstva. Njegova bitnost se smanjila kroz 16. i 18. stoljeće sve dok na kraju nije okupiran i koloniziran od Francuske 1800. godine. Međutim historija nije izgubljena nego živi u životima muslimana zapadne Afrike i njihove ostavštine ostatku svijeta.

Izvor: http://lostislamichistory.com/a-gold-mine-in-the-desert-the-story-of-mali/