Propis novotarije i odnos prema novotarima u govoru učenjaka

  • Facebook
Share on Facebook7

Pitanje:

Da li je svaka novotarija gora i žešća od svakog velikog grijeha? Ili u ovom govoru ima detaljisanja, tj. da to ne važi generalno? Naime, ima ljudi koji iskorištavaju ovo pravilo u opravdavanju sijeljenja običnog svijeta sa griješnicima, i kažu: To im je bolje nego da sjede sa novotarima, dokazujući to predajama od selefa.

Šejh Muhammed ibn Salih El-Munedžid

Odgovor :1  

Hvala Allahu, neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu porodicu i njegove ashabe.

Prvo:

Obavijestio nas je Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem   da je „svaka novotarija zabluda, a svaka zabluda je u vatri“ 2

Ulema je objasnila da je novotarija, iako je svaka zabluda, jedan od grijeha. A grijesi se razlikuju u svom stepenu s aspekta njihovog kontriranja šerijatu.

Rekao je Eš-Šatibi rahimehullah  : „U šerijatu je došla zabrana novotarije na jedan način, i pripisivanje iste zabludi na jedan način, a to je u Poslanikovom sallallahu 'alejhi ve sellem govoru: „Upozoravam vas na novine u vjeri, jer svaka je novina  novotarija, i svaka je novotarija zabluda, a svaka je zabluda u vatri.“ Ovo je općenito u vezi svake novotarije.

Ovdje se postavlja pitanje: Da li svaka novotarija ima jedan (šerijatsko-pravni) propis ili ne?

Kažemo: Potvrđeno je u temeljima šerijata da su šerijatski propisi u pet kategorija, od toga novotarija ne potpada u tri: obaveznost, pohvalnost i dozvoljenost, tj. ostaju propis pokuđenosti i propis harama. Dakle, razmatranje ovog pitanja se svodi na podjelu novotarije dvojako: Novotarija koja je pokuđena i novotarija koja je haram. Znači, ona potpada pod zabranjene stvari, a zabrane ne prelaze preko stanja/propisa pokuđenosti ili harama (tj. ne može imati propis dozvoljenog). Isto važi i za novotarije. Ovo je s jednog aspekta.

S drugog aspekta, kada se analizira bit  novotarije, naći će se da se novotarije međusobno razlikuje u svojoj suštini.

Ima  novotarija koje su jasno nevjerstvo.

Ima ih koje su od grijeha koji nije na stepenu nevjerstva, ili da se učenjaci razilaze po pitanju takve novotarije, – da li je nevjerstvo ili nije, kao novotarija haridžija3  , kaderija4    i murdžija5  , te njima sličnih zabludjelih sekti.

Od novotarije ima onih što su grijehom, i oko kojih se ulema složila da nisu nevjerstvom, poput: celibata/neženstva, posta stojeći pod vrelinom sunca, kastriranje s namjerom suzbijanja spolnog nagona.

Ima onih novotarija koje su mekruh, kao što kaže imam Malik rahimehullah za spajanje posta šest dana mjeseca Ševala sa Ramazanom, ili učenje Kur'ana ukrug jedan za drugim6  , ili okupljanja radi dove noć uoči Arefata, i slično tome“ 7

I rekao je Eš-Šatibi: rahimehullah   „Kada se pritvrdi da je novotar griješnik ne znači da svaki radi isti stepen grijeha, već je taj grijeh u različitim gradacijama. Ovi različiti stepeni grijeha bivaju s više aspekata prema pravno-šerijatskom razmatranju.

Razlikuje se s aspekta da li počinitelj novotarije tvrdi za sebe da je to njegov idžtihad, ili slijedi drugoga u tome.

Razlikuje se s obzirom da li je dotična novotarija od nužnih stvari, ili od potreba čovjeka, ili od njegovih manje važnih potreba,tj.luksuza. Zatim, u svim ovim stepenima postoje dodatno stepenovanje novotarije.

Razlikuje se shodno stanju novotara da li se krije od ostalih u tome, ili to radi javno.

Razlikuje se i prema tome da li on poziva u tu novotariju ili ne, a ako poziva, – onda s obzirom na to da li se buni i osuđuje drugoga (ko to ne radi), ili ne.

Razllikuje se i shodno tome da li je novotarija „stvarna“ ili „dodatna“ 8  , da li je očita i jasna ili je nejasna i zamršena, da li predstavlja nevjerstvo ili ne, i da li je osoba u tome ustrajna ili nije.

Takođe se razlikuje i prema drugim odrednicama u veličina grijeha ili nj. nepostojanju. 9

Zaključak: Svaka novotarija je zabluda, a njezinom počinitelju je zaprijećeno vatrom (džehenemskom). Mala novotarija ponekad vodi ka velikoj. Ovo je s aspekta općenitosti.

Zatim, nema sumnje za onoga ko posjeduje šerijatsko znanje i poznaje stanje sekti (u islamu) da je novotarija čistog šiizma10   ili novotarija čistog džehmizma11   i slično tome, gora od prijestupa griješnika poput konzumiranja alkohola i sl.

Takođe, nema sumnje za svakog ko ima pameti i vjere, da su veliki grijesi poput bluda i krađe i sl. većeg zla od mnogih praktičnih novotarija, poput okupljanja povod mevluda, ili džematskog zikra i slično tome.

Od najveće je gluposti i osornosti da neko misli kako su ove male novotarije veće zlo kod Allaha i teže na vagi šerijata od grijeha i razvrata koje smo spomenuli.

Drugo:

Bojkot novotara je jedan od načina zabranjivanja zla u kojem se traba paziti na ispunjenje njegovih uslova, jer je cilj toga popravljanje društva pa je zbog toga obavezno da bude na način kojim će se ostvariti ovaj rezultat. Pa ako to (bojkot) vodi ka povećanju nereda, i ne vodi ka traženom popravljanju, već povećava zlo, – onda u takvom stanju nije propisano.

Rekao je šejhu-l-islam Ibn  Tejmijje rahimehullah  :

„Svrha bojkota nekad biva ostavljanje ružnoće novotarije koja je nepravda, grijeh i   nered, a nekad mu je svrha da se preduzme dobro djelo džihada i zabranjivanja zla, te kažnjavanje nepravednika, kako bi se okanili i odvratili (od svog prijestupa), te da ojača iman/vjerovanje i dobrota kod ljudi. Zaista, kažnjavanje nepravednika spriječava čovjekovu dušu da učini (drugu) nepravdu, i podstiče je na djela vjerovanja i sunneta koja su nasuprot nepravde. Pa ako se bojkotom nekog pojedinca ne odvrati niko niti zaustavi iko, već dođe do propasti mnogih dobrih djela koja su naređena, onda bojkot nije ni naređen, kao što je imam Ahmed rahimehullah spomenuo slučaj stanovnika Horosana u ono vrijeme: Oni nisu imali snagu nad džehmijama, pa kada su bili nemoćni da ispolje neprijateljstvo prema njima, spala je s njih naredba ovog dobrog djela (bojkota). Njihov domen je bio da odagnaju štetu od slabog vjernika, a nadati se da u tome  se ostvarilo i sputavanje ogrezlog griješnika (da ne griješi). Takođe kada se umnožila novotarija „kadera“ među stanovnicima Basre, – da je tada ostavljeno prenošenje hadisa o njima, nestalo bi pravog znanja, sunneta i sačuvanih predaja u vezi istih.  Dakle, kada je nemoguće ispunjenje obaveza od (prenošenja) znanja i džihada osim uz onoga ko je na novotariji čija je šteta manja od štete ostavljanja te obaveze, onda je ostvarenje koristi ispunjenja te obaveze uz neznatnu štetu bolje nego postupanje kontra tome. Zbog svega ovoga, govor o ovim pitanjima podrazumjeva detaljisanje i pojašnjenje.

S druge strane, brojni odgovori imama Ahmeda i drugih od učenjaka rahimehumullah su bili shodno pitanju pitaoca pri čemu je upitani (učenjak) znao stanje onoga što pita, ili bi odgovori došli kao govor upućen pojedincu čije stanje učenjak poznaje, što bi učinilo ovakve odgovore na stepenu propisa koji se tiče nekog pojedinca, poput istih propisa koje bi izdao Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem  , tako da propis ovakvih odgovora važi samo za njima slične situacije. Međutim, neki su ljudi to učinili općenitim pa bi primjenjivali bojkot i osporavanje  tamo gdje to nije naređeno. Takvo postupanje nije obavezno niti pohvalno, a možda su time ostavili neke naredbe ili pohvalne radnje i uradili zabranjene stvari. S druge strane, neki su se okrenuli od toga (bojkota) potpuno, pa ne bi primjenjivali bojkot nad nekim tamo gdje je naređen radi određenog grijeha novotarije. Dakle, ostavili bi neku novotariju (da egzistira) kao kad se nešto ostavi ignorisanjem, a ne da se okončalo s time i prezire isto, ili bi upali u nju. Nekad bi pak ostavili određenu novotariju (da postoji) nakon isteka (bojkota) i uz prezir iste, ali ne bi spriječavali druge od nje. Znači, ne bi kaznili bojkotom i osporavanjem onoga ko to zaslužuje zarad nje (novotarije), pa bi tako upropastili zabranjivanje zla koje im je naređeno kao obavezno ili pohvalno. Takvi bi se našli između činjenja zla i ostavljanja njegovog zabranjivanja, a to je zapravo postupanje koje im je zabranjeno i ostavljanje onoga što im je naređeno. Ovo je kako je kazano. Allahova vjera je sredina između pretjerivanja u tome i zastranjivanja/popuštanja u istome, a Allah subhanehu we te'ala najbolje zna. „12

Dakle, kada novotar javno čini novotariju, trudi se u širenju iste, znalac na jeziku i sposoban da oduševi druge, ili kad u njegovoj sredini dominiraju pripadnici Ehlu-s-sunneta tako da on osjeti štetu prilikom bojkota i odvrati se od nje, onda nema sumnje da je u ovakvom stanju bojkot propisan.

Međutim, ako je taj novotar šutljiv u svojoj novotariji, ili običan čovjek (nije učen niti ugledan), ili živi u sredini gdje je većina ljudi na novotariji i u grijehu, pa kada bude bojkotovan od bogobojaznih onda nađe podršku od ostalih novotara i griješnika a što njima poveća njihovu zabludu, onda je u ovom stanju od interesa da se takav ne bojkotuje, jer nema štete u miješanju s njime, a postoji vjerovatnoća nastupa štete u primjeni bojkota nad takvime .

Rekao je Ibn Tejmijjeh rahimehullah  : „Bojkot se razlikuje i shodno različitosti stanja onih koji ga primjenjuju, da li su u snazi ili nemoći, jesu li brojčani ili malobrojni, jer svrha je da se osoba koja se bojkotuje okani nečega i popravi njezino ponašanje, te da se odvrati obični narod od stanja poput njegovog. Pa ako korist u takvom postupku (bojkotu) preovlada, na način da će bojkot njega dovesti do slabosti i skrivenosti nekog zla, onda je propisan. A ako se bojkotovani, a ni drugi, neće odvratiti od nečega, nego će povećati svoje zlo a oni što sprovode bojkot povećati svoju slaboću,  tako da je šteta toga postupka vjerovatnija od koristi, onda bojkot nije propisan. Naprotiv, tada povezivanje s nekim ljudima biva korisnije od bojkotovanja istih, a bojkot nekih drugih ljudi bude korisniji od povezivanja s njima. Zbog toga je Allahov Poslanik uspostavljao odnose s nekim ljudima, a bojkotovao neke druge. “ 13

Prijevod sa:

https://islamqa.info/ar/237360

Zvanična stranica šejha El-Munedžida

Share on Facebook7