By O religiji stanovništva koje je živjelo na prostoru Bosne i Hercegovine prije dolaska islama vrlo malo se zna, radi nedostatka pisanih izvora, te radi kontradiktornosti već postojećih, koji bi rasvijetlili kakvo je bilo njihovo vjerovanje i njihovi obredi. Međutim, sigurno je da se predislamskim vjerovanjem naroda BiH pokušava manipulisati sa svih strana, te da je načinjeno i puno greški pri tumačenju ionako šturih historijskih izvora. U tom kontekstu, razvilo se nekoliko teorija, od kojih uglavnom svaka “vuče na svoju stranu”, neke su čak u potpunosti neodržive. Jedna od tih suludih teorija je teorija Petranovića, da se radilo o “pravoslavnoj” crkvi.[1] Naime, poznato je da je prije dolaska islama postojala pravoslavna crkva na tlu BiH, kao i franjevački red, međutim, većina stanovništva je pripadala tzv. Bogumilima. Mustafa Imamović, u svojoj knjizi “Historija Bošnjaka” iznosi niz teorija koje su iznijeli drugi historičari, od onih koji su zastupali mišljenje da je “bogumilstvo” ustvari politeistička vjera i ogranak manihejstva, pa do onih tzv. “monoteističkih” teorija.[2] Manihejstvo je vjerovanje da postoje dva boga od kojih su oba stvoritelja! Po tome vjerovanju, jedan je dobar i stvorio je onošto je vantjelesno, drugi zao, Lucifer,koji je stvorio sve što je tjelesno, te su oni u vječitom sukobu oko vlasti, što je očito čisto mušričko shvatanje. Ako bi pretpostavili da je predislamsko bosansko stanovništvo zastupalo tzv. kršćansko shvatanje monoteizma (3 u 1), gdje se ibadet posvećuje brojnim izmišljenim “svecima”, onda je i to višeboštvo i širk oko kojeg nema nimalo sumnje. Imamović navodi da su Osmanlije pripadnike crkve bosanske (bogumile) popisivali kao “kristian” dok su katolici i “pravoslavci” upisivani kao “gebr” ili “kafir”.[3] Međutim treba se zapitati iz koje godine su ti popisi, da li su osmanlije uopšte poznavali vjerovanje pripadnika crkve bosanske budući da se nisu susretali sa njime ranije, pošto je bio specifičan za granice srednjovjekovne Bosne? Bošnjački historičari uglavnom ističu neospornu sličnost “bogumilstva” sa islamom, koje je uistinu bilo u nekim stvarima, kao što je npr. odbacivanje slika i kipova, odbacivanje obožavanja Merjeme, majke Isaa alejhi selam, odbacivanje obožavanja krsta (što su smatrali idolopoklonstvom), odbacivanje upotrebe zvona koje su smatrali “satanskim trubama”, te pet dnevnih molitvi.[4] Međutim, treba biti vrlo oprezan i sagledati i ostale historijske izvore, kako se ne bi greškom zaključilo da su oni bili istinski sljedbenici Isaa alejhi selam, što je daleko od istine. Da su oni doista bili na istinitoj vjeri Isaa alejhi selam, sigurno bi nastali brojni dokumenti od strane uleme osmanskog carstva u kojima bi o tome bilo govora. Suprotno od njih, uglavnom katolički historičari zastupaju stav da se radi o manihejskoj herezi i dualizmu. Oni su svoje mišljenje iznijeli na osnovu latinskih inkvizitorskih izvora o “bogumilima”, najprije na osnovu “Zabluda bosanskih Bogomila” koje je objavio Dragutin Kniewald[5], a može se pronaći i u objavljenim izvorima Saliha Jalimama u kojima su nabrojane 32 tačke koje predstavljaju nevjerstvo čak i kod daleko zalutalih kršćana. Od tih optužbi, posebno se ističu slijedeće;
- Vjerovanje da postoje dva boga, te da je i sam Lucifer(Šejtan) stvoritelj koji je stvorio sve tjelesno;
- vjerovanje da je Isaa alejhi selam imao zračno tijelo a ne ljudski lik;
- da je Merjema bila melek, a ne ljudsko biće;
- da je vjerozakon objavljen Musi alejhi selam bio objavljen od đavola (šejtana);
- da su svi poslanici prije Isaa alejhi selam prokleti;
- da su ljudi demoni koji su pali sa neba, i ostalo.[6]
Ukoliko ima istine u ovim optužbama, onda je jasno svakom pojedincu da je narod ovih prostora prije dolaksa islama bez imalo sumnje bio mušrički i u dubokom nevjerstvu, te da ni u bilo kojem slučaju nije moguće govoriti o bliskosti islama i bogumilstva, radi razvijanja nekog patriotizma ili truhlog nacionalizma kod naroda. Međutim, budući da je sama historija pokazala brutalan odnos katoličke crkve i sklonost prolijevanju krvi kroz križarske pohode, dakako postoji mogućnost da u ovim optužbama ima i pretjerivanja. Da ipak ima nekakve, djelomične istine u optužbama od strane “papstva”, Jalimam u zasebnom djelu iznosi neke aspekte njihovog vjerovanja:
- da je ljudsko tijelo od đavola te kao takvo neće biti proživljeno, samo duša živi poslije smrti.[7]
- da Isa alejhi selam nije imao ljudsko tijelo niti je jeo niti pio[8]
- da je Merjema bila anđeo (melek)[9]
- da su anđeli (meleci) zavedeni od sotone (iblisa)[10] Potom, kao izvor navodi i spis kardinala J. Torquemada[11] koji je nastao 1461. pred sami pad bosanskog kraljevstva, na osnovu tri bosanska “bogumila” koja su napustila svoje ranije vjerovanje, u kojem se navodi ovaj puta 50 tačaka njihovog nevjerstva (u očima katoličke crkve), te se ponavjalju i gore navedene stvari, te se spominju i druge stvari koje su i sa aspekta islama nevjerstvo.[12] Nema razilaženja među historičarima da je na prostoru BiH bilo zastupljena i određena dualistička vjerovanja, samo se razlikuju u mišljenju u kojoj mjeri su ona bila zastupljena. Oko ovih spomenutih doktrina “bogumilstva” složni su brojni historičari, što je priznao i sam Imamović koji je još naveo i slavljenje kršćanskih praznika “božića” i “uskrsa”, te đurđevdana.[13] U ovom tekstu spomenute su samo neke od zabluda “bogumila”.
Spomenuto je i više nego dovoljno da se ukaže na nevjerstvo (kako ga islam poima) koje je bilo prisutno kod predislamskog naroda u Bosni i Hercegovini. Zaključak: Na osnovu spomenutog, ne bi trebalo da bilo koji musliman povjeruje u priču da je vjerovanje crkve bosanske bilo veoma blisko islamu, ili da su oni bili istinski sljedbenici Isaa alejhi selam. Sve ovo se već duže vrijeme pokušava progurati u historiju. Dakle, iz historijskih izvora se ne može potvrditi da nisu pripisivali sudruga Allahu u stvaranju svijeta, a kamoli nešto manje od toga. A Allah zna najbolje.
[1] Mustafa Imamović, HISTORIJA BOŠNJAKA, Sarajevo, 1997., 87 [2] Mustafa Imamović, Isto, 84-92 [3] Isto, 91 [4] Mustafa Spahić, Povijest Islama, Sarajevo, 1996., str 560 [5] Dragutin Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, Rad JAZU, 280, Zagreb 1949. 58-59 [6] Salih Jalimam, Izvori za izučavanje srednjovjekovne bosanske države”, Tuzla 1997., 26-27 [7]Salih Jalimam, Historija bosanskih bogumila, Tuzla, 1999., 232. [8] Isto, 236-237 [9] Isto. 238 [10] Isto. 240 [11] Amidža inkvizitora Torquemade [12] Salih Jalimam, Historija bosanskih bogumila, 238-241 [13] Mustafa Imamović, HISTORIJA BOŠNJAKA, Sarajevo, 1997., 89-90
Comments