Od Džabir ibn Abdullaha radijellahu ‘anhuma se prenosi da je Mua'z ibn Džebel radijellahu 'anhu klanjao sa Vjerovjesnikom sallallahu 'alejhi ve sellem, a zatim otišao u svoj narod pa im klanjao isti namaz i proučio na njemu suru El-Bekareh. Kaže Džabir: “Pa se izdvojio neki čovjek i otklanjao namaz ne duljeći. To je stiglo do Mu'aza pa reče: ‘On je munafik!’ Kada je ovaj čovjek saznao za to, otišao je Vjerovjesniku sallallahu 'alejhi ve sellem i rekao: ‘O Allahov poslaniče, mi smo ljudi koji svojim rukama privređuju, i napajamo (palminjake) svojim devama, a Mu'az nam je juče klanjao namaz i proučio suru El-Bekareh, pa sam se ja izdvojio te je on ustvrdio da sam munafik.’ Tada reče Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem: ‘O Mu'az, je li to ljude iskušavaš?!’ – tri puta to ponovivši. ‘Uči „veš-šemsi ve duhaha“ i „sebbih-isme-rabbike-l-‘ala“, i slično tome.'“
Iz hadisa se razumije sljedeće:
- Riječi : „da je Mua'z ibn Džebel radijellahu ‘anhu klanjao sa Vjerovjesnikom sallallahu 'alejhi ve sellem, a zatim otišao u svoj narod pa im klanjao isti namaz i proučio na njemu suru El-Bekareh… Ovo najprije svjedoči da imam ima pravo da poveća činjenje dobra. Zatim, da je oduljivanje namaza (učenja) propisano, međutim se uslovljava da to ne pričinjava teškoću klanjačima;
- Riječi: „Pa se izdvojio neki čovjek…“ su dokaz da je muktediji dozvoljeno izdvojiti se od namaza iza imama radi određene potrebe. Naime, ovo je, ukratko, stav učenjaka hanbelijskog mezheba, a isto pitanje je predmet razilaženja među učenjacima ;
- „Kada je ovaj čovjek saznao za to, otišao je Vjerovjesniku Sallallahu Alejhi ve Sellem…“ Ovo ukazuje da se od islamskih predstavnika traži odagnjavanje neke nepravde;
- Riječi ovog čovjeka: „O Allahov poslaniče, mi smo ljudi koji svojim rukama privređuju, i napajamo (palminjake) svojim devama, a Mu'az nam je juče klanjao namaz i proučio suru El-Bekareh, pa sam se ja izdvojio te je on ustvrdio da sam munafik “ upućuju na bitan princip u parničenju, a to je da stranka u sporu mora iznijeti šta mu pripada od prava, te koje su njegove obaveze. Upravo je ovako nastupio pomenuti čovjek;
- Riječi Poslanika Sallallahu Alejhi ve Sellem: „O Mu'az, je li to ljude iskušavaš?! „ su dokaz da učitelj/šejh može žestoko izgrditi svog učenika kada za to postoji razlog, a naročito ako se to tiče stvari koje rastjeruju ljude od vjere i ibadeta!;
- Da je na svima koji pozivaju u hajr da vode brigu o stanju i okolnostima ljudi. Ovo posebno važi za one koji su preuzeli emanet imameta u džamijama/mesdžidima.
Comments