Odnos prema novotarima u vremenu teških iskušenja

Napisao: Student

Osnova djelovanja ehlus-sunneta u odnosu prema neistomišljenicima je ispravna argumentacija utemeljena na osnovama Kur'ana, sunneta i konsenzusa učenjaka selefa. Nije dozvoljeno da se rasprava ili diskusija po nekom pitanju vodi u ime nekih ljudi i njihovog idžtihada, već to mora biti u suglasnosti sa Allahovom objavom.

Ukoliko na ovaj način pristupimo izučavanju islamskih dogmi i teza, shvatićemo da u islamu postoji “istisna” ili izuzetak, opšti i konkretni propis, derogacija i ono što je derogirano, jasan šerijatski tekst a i onaj koji zahtijeva dodatno pojašnjenje.

Ako pristupimo studioznom istraživanju Kur'ana i sunneta, onda ćemo kroz šerijatske tekstove vidjeti da je strogoća – “istisna” tj. izuzetak koji ima svoje mjesto samo u posebnim prilikama a ne uvijek i u svakoj situaciji.

Poznati komentator Kur'ana Ebu Abdullah El-Kurtubi u njegovom tefsiru kaže: „Kada se čovjek obraća ljudima, njegov govor treba biti blag, a lice nasmijano bez obzira da li raspravlja sa pobožnjakom ili pokvarenjakom, sa sljedbenikom sunneta ili novotarom. Treba koristiti retoriku koja će kod sugovornika stvoriti osjećaj odobravanja njegovog stava. Pa zar Uzvišeni Allah nije rekao Musi i Harunu: ‘I blagim mu se riječima obratite…’ Čovjek koji poziva ljude nije bolji od Muse i Haruna, niti je pak onaj kome se govori gori od faraona. Uzvišeni Allah je njima dvojici naredio da budu blagi sa faraonom. Talha ibn Omer je rekao: ‘Rekao sam Atau: ‘Vidim da se kod tebe okupljaju ljudi različitih stavova i mišljenja. Ja sam oštar, pa se ljudima ponekada drsko obratim!’ Ata mu reče: ‘Nemoj tako. Uzvišeni Alah je rekao: ‘…i ljudima se lijepim govorom obraćajte…’ Ovaj ajet obuhvata kršćane i jevreje, pa kako da ne obuhvata muslimane!?’“

Uzvišeni je rekao:

ٱدْعُ إِلَىٰ سَبِيلِ رَبِّكَ بِٱلْحِكْمَةِ وَٱلْمَوْعِظَةِ ٱلْحَسَنَةِ ۖ وَجَٰدِلْهُم بِٱلَّتِى هِىَ أَحْسَنُ ۚ إِنَّ رَبَّكَ هُوَ أَعْلَمُ بِمَن ضَلَّ عَن سَبِيلِهِۦ ۖ وَهُوَ أَعْلَمُ بِٱلْمُهْتَدِينَ ١٢٥

125 Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na Pravome putu.

An-Nahl, 125

Ovaj ajet je osnova svake rasprave u islamu, jer Allah ovdje naređuje raspravu, ali se nikako ne spominje strogoća ili osorno ophođenje prema sugovorniku. Naprotiv, iz ajeta se jasno vidi da su blagost, mehkoća i samilost vjerska osnova i islamska obaveza, tim prije što je ovaj ajet objavljen u Mekki, što znači da je rasprava sa onim što je bolje naređena prema mnogobošcima, pa kakav je onda slučaj sa muslimanima?

Nisu svi ljudi jednaki po pitanju savjetovanja, baš kao što ni svaka zemlja nije pogodna za svaki usjev. Neke ćemo blago savjetovati, a sa drugima ćemo raspravljati – onim što je ljepše, a to podrazumijeva i izbjegavanje konstantnog korištenja drskog i ofanzivnog riječnika, jer to ljudi definitivno ne prihvataju. Govor islamskog misionara je između razborite, dobronamjerne kritike i umjerenog savjeta.

Ljudi se kategoriziraju u tri vrste:

  1. Ulema-učenjaci koji pozivaju mudro i blago, odlično barataju raspravom i posjeduju konkretne argumente u diskusiji;
  2. Ljudi mehkih srca koji su spremni prihvatiti poziv Kur'ana i sunneta, ali su ih neznanje i nemarnost udaljili od Uzvišenog Allaha. Takvi se trebaju pozivati blago i mudro;
  3. Ljudi koji su ili potpune neznalice, ili im neke stvari nisu u potpunosti jasne zbog dileme koje imaju u njihovim glavama. Sa njima treba lijepo raspravljati i pojašnjavati im zabludu njihovog stava i na njihove dokaze treba uzvratiti jačim dokazima.

Da li je svako ko radi novotariju novotar? Ne, novotar je onaj nad kojim se uspostavi dokaz, a on ustraje na novotariji. Znači, da bi čovjek stekao naziv novotara mora raširiti svoja prsa prema novotariji.

Nemoguće je da su svi ljudi opake i blesave namjere kada je istina u pitanju. Nisu svi oni koji praktikuju novotariju namjerno zapostavili sunnet svjesnim odbacivanjem ispravnog znanja.

Kako ćemo novotaru pobiti novotariju ako to ne učinimo razgovorom i korektnom diskusijom? Ukoliko ne uspijemo uspostaviti dokaz nad njima i uporno ustrajavamo na osuđivanju i napadanju novotara, onda ćemo sami upasti u novotariju, a da nismo toga ni svjesni. Dat ćemo sebi za slobodu da o ljudima gradimo stav bez ikakvog opravdanja, a sami sebe ćemo obmanjivati da smo na uputi i svjetlu jasnog dokaza!

Kada čitamo u literaturi kako se selef ophodio prema novotarima, zaboravljamo ona beskonačna sijela i skupštine na kojima su učenjaci sunneta satima, danima i godinama raspravljali sa novotarima. Da li smo mi ikada imali naučni kontakt sa njima, ili jednostavno samo odmahujemo rukom kako su oni zli i opaki demoni koji nam uništavaju vjeru, a mi bezgrešni čistunci i ne smijemo gubiti vrijeme sa tim „zlotvorima“!?

Da nas Allah sačuva bahatosti i oholosti!

Neprihvatanje bilo kakvog dijaloga sa stranom suprotnog mišljenja, pa makar u pitanju bio novotar, neminovno vodi ka povećanju netrpeljivosti i neprijateljstva.

Postavlja se pitanje: kako postupiti u situaciji kada su muslimani pod direktnom prijetnjom neprijatelja, koji iskorištava društveni momenat i želi okrenuti muslimane jedne protiv drugih!?

Zar nije bolje i korisnije otvoriti vrata dijalogu i pokušati sa liječenjem karcinoma, koji nam iznutra izjeda zajednicu!? Ili smo do te mjere nesposobni za razgovor, te svoju nesposobnost i nemoć pravdamo stavovima učenjaka kako je potrebno bojkotovati novotara, a zaboravljamo da su te fetve bile dio vjerskog života u vrijeme kada je sunnet dominirao!?

فَبِمَا رَحْمَةٍ مِّنَ ٱللَّهِ لِنتَ لَهُمْ ۖ وَلَوْ كُنتَ فَظًّا غَلِيظَ ٱلْقَلْبِ لَٱنفَضُّوا۟ مِنْ حَوْلِكَ ۖ فَٱعْفُ عَنْهُمْ وَٱسْتَغْفِرْ لَهُمْ وَشَاوِرْهُمْ فِى ٱلْأَمْرِ ۖ فَإِذَا عَزَمْتَ فَتَوَكَّلْ عَلَى ٱللَّهِ ۚ إِنَّ ٱللَّهَ يُحِبُّ ٱلْمُتَوَكِّلِينَ ١٥٩

159 Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega.

Alu-Imran, 159

Iz ajeta se jasno vidi da ako osornost i grubost postanu karakteristikom da’ije, njegova misija je osuđena na propast. Od takvog čovjeka niko neće prihvatiti njegov govor, osim onih koji su sličnog karaktera, jer su im bahatost i grubost zajednička strana.

Samo budala može tvrditi da blagost može biti razlogom prešutkivanja istine, jer blagost je način u nastupu, a govor istine je poruka u tom nastupu.

Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem je bio kulminacija blagosti, a bio je uzor i primjer u savjetovanju i govoru istine.

Upitali su šejha Albanija, ogorčenog neprijatelja novotarije, o dozvoljenosti upućivanja dove za preminulog koji je umro na novotariji.

Odgovorio je: „Mi vjerujemo da je dozvoljeno upućivati dovu Allahu za milost prema svakom muslimanu nakon njegove smrti. Zabranjeno je doviti za nevjernika. Dalje, ako neko kaže da su neki učenjaci selefa odvraćali od dženaze namaza nekom novotaru, to ne znači da su ga proglasili nevjernikom, već su bili stava da se na taj način izrazi revolt prema tom novotaru (pa makar i nakon njegove smrti). Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem nije klanjao dženazu čovjeku koji je bio dužan i onom što je potkradao ratni plijen, ali je zato muslimanima rekao da mu oni klanjaju dženazu. Ovo je dokaz da neklanjanje dženaze ne mora značiti da je preminuli nevjernik, već je jednostavno griješnik ili novotar za koga nije zabranjeno upućivati dovu da mu Allah oprosti grijehe. Moramo biti svjesni da je osnova kod muslimana islam, pa makar bio novotar.“ 1

U djelu Vabilu Sajib u opisu pozivača u islam i kako se on treba ophoditi prema muslimanima u bilo kojem vremenu, Ibn Kajim veli: „On, Slavljen i Uzvišen je Milostiv i voli milostive. On prikriva grijehe i voli one koji drugima prikrivaju mahane. On prašta i voli one koji praštaju Njegovim robovima. On je Blag i voli one koji su blagi. On mrzi bahate, osorne i grube i mrzi svakog nezasićenog oholnika. On je Obziran i voli obzirne. On je Dobročinitelj i voli dobročinitelje. On je Pravedan i voli pravedne. On prihvata opravdanja i pokajanje i voli one koji prihvataju opravdanja (njihove braće)… ko oprosti, On će mu oprostiti. Ko zanemari grešku drugog, Allah će Njegovu zanemariti. Ko je blag prema (muslimanima), Allah će biti blag prema njemu… Ko je dobar prema Njegovim stvorenjima, Allah će biti dobar prema njemu. Ko im koristi, Allah će njemu koristiti. Ko Njegove robove osramoti, Allah će njega osramotiti. Ko im uskrati kakvo dobro, Allah će njemu uskratiti. Ko im spletkari, Allah će njemu spletkariti. Ko ih prevari, Allah će njega prevariti. Kako se ko ophodi prema (muslimanima) tako će se Allah ophoditi prema njemu na ovom i budućem svijetu.“

Davno su pobožnjaci rekli: „Nemoj biti previše sladak pa da te progutaju. Nemoj biti previše gorak pa da te povrate!“

U djelu Sarimul Meslul, str. 828, stoji predaja koja govori zašto se Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem korektno ophodio prema Abdullahu Ibn Ubejju, vođi licemjera: jer se nadao da će zbog toga povjerovati hiljadu ljudi iz njegovog naroda. Tako je i bilo.

Neki učenjaci su sjedili u društvu novotara, a neki su to odbijali. Oni koji su sjedili sa novotarima, to su radili radi različitih interesa. Primjera radi, Hafiz ibn Beta El-Akberi je bio poznat po njegovoj nepopustljivosti u sunnetu, međutim sjedio je sa novotarima koji se nisu raspravljali sa njim i nisu mu tjerali inat po pitanju znanja. On se prema njima ophodio lijepo i korektno.

Među ljudima koji su sjedili sa njim i uzimali znanje od njega je i Abdulvahid Ibn Ali poznat po nadimku Ibn Burhan. O ovom čovjeku imam Zehebi u djelu Sijeru Ealami Nubelai 18/123, kaže: „On je mnogo toga čuo od Ebu Abdullaha ibn Beta, ali ništa ne prenosi od njega.“

Ibn Makula kaže: „On, Ibn Burhan,  je slušao znanje od Ibn Bete, ali je bio hanefija i apologetik-ešarija.“ Imam Zehebi također veli: „Ovaj je čovjek naginjao murdžizmu i mu’tezilizmu. Vjerovao je da nevjernici neće vječno ostati u vatri!“

Mi moramo biti svjesni da su samilost i blagost u komunikaciji sa ljudima, ko god bili, osnova, a da je strogoća šerijatska kaznena mjera, kojom se treba postići željeni rezultat i to se dešava samo u određenim situacijama, a ne uvijek i stalno.

Koliko je samo važno imati strpljenja prema našim neistomišljenicima, makar bili novotari!

U djelu Tarihu Bagdad 6/86, skupina Iračana spominje poglavlje: „Nismo se okanili svoje novotarije sve dok nismo ugledali Šafiju.“ Ebu Osman pripovjeda: Govorio nam je Ebu Abdullah En-Nesevi od Ebu Sevra koji je rekao: „Kada je Šafija stigao u Irak, došao mi je Husejn El-Kerabisi koji je zastupao stavove racionalista (novotari). Rekao mi je: „Hajde ustaj, evo došao neki što dobro poznaje hadis. Idemo ga ismijavati.“ Kada smo sjeli sa Šafijom, moj drug Husejn ga je počeo zapitkivati o stvarima a on bi samo odgovarao: „Rekao je Allah, rekao je Poslanik!“ To nam je ponavljao sve dok nam nije mrak na oči pao, te smo se okanili naše novotarije.“

Završiću ovaj tekst predajom Ibn Ebi Hatima u djelu El-džerhu ve et-tadil 1/99 u kojoj stoji iskrena namjera velikog pobožnjaka da ljude uvijek savjetuje u njihovu i svoju korist. Nadam se da će nam ovaj događaj otvoriti vidike vjere ali i blagost srca prema neznalicama, makar bili novotari, sve dok se ne uspostavi dokaz nad njima.

„Jedan je slijepac redovno prisustvovao halkama Sufjana Es-Sevrija. Kada bi nastupio ramazan, ovaj bi čovjek predvodio ljude u namazu. Tako je zarađivao za život. Jednom prilikom Sufjan mu je rekao: „Na Sudnjem Danu hafizi će biti nagrađeni zbog njihovog učenja Kur'ana, ali će onima poput ovog biti rečeno: „Vi ste požurili vašu nagradu na dunjaluku!“ Ovaj mu odgovori: „Ebu Abdullah, zar se meni tako obraćaš, a ja sam tvoj učenik?“ Sufjan je odgovorio: „Bojim se da mi na Sudnjem danu ne bude rečeno: „Ovo je bio tvoj drug, zašto ga nisi savjetovao?“

Da li smo mi ispunili obavezu savjetovanja ili ne? Odgovor prepuštam vama.

  1. Kratki izvadak iz razgovora kojeg je šejh el-Albani imao sa jednim studentom islamskog znanja.