Odnos Osmanlija spram nemuslimana – historijske zabiješke

Historija kao društvena nauka specifična je iz više razloga, od toga je i prisutnost konceptualizacije ¹. Nekada sami historijski izvori upućuju i opisuju historijske činjenice u cjelosti, a ponekad, radi nedostatka cjelovitih i pouzdanih izvora dolazi do konceptualizacije na osnovu fragmentarnih (djelomičnih) izvora. Ako tome dodamo i pitanje vjerodostojnosti historijskih izvora, jer nekada pojedinac nije svjedočio određenom događaju, ili nije povjerljiv prenosioc vijesti, ili namjerno falsifikuje historijsku stvarnost iznoseći pogrešne navode, onda to dovodi do još većih komplikacija. Iako u vezi vjerodostojnosti i tačnosti historijskog izvora postoje metode njihovog provjeravanja, danas se suočavamo sve češće sa problemom namjernog izvitoperivanja istine,  i to ne samo više u samom historijskom izvoru, nego i od onih koji imaju za cilj njihovo izučavanje sa ciljem predstavljanja historijske istine. Kao što se slučaj sa sada već poznatom slučaju ličnosti Kraljevića Marka. ²  Što smo bliži današnjici, to je više historijskih izvora po jednom pitanju – što smanjuje mogućnost falsifikacije – a sve je veća pojava iskrivljavanja historije raznoraznim tendencijama da se nešto prikaže u drugačijem svjetlu nego što to doista jeste.

U vezi pitanja osmanske vlasti na području Balkana, danas smo u mogućnosti čuti puno konfliktnih stavova, neki na taj period gledaju kao period ugnjetavanja, što je daleko od istine.  Drugi to vide periodom pravednosti te uzdižu osmansku upravu na stepene kojima ona ne pripada, odbijajući da čuju bilo kakvu kritiku na račun iste.

Svaka država, imperija, carstvo ima period uspona i period dekadence (nazadovanja). Allah subhaneh je tako odredio svojim robovima, da nam je ponos i uspjeh u islamu, a poniženje i neuspjeh dolaze kao posljedica odstupanja od istoga, čemu svjedoči i historijski tok države Osmanlija, koja je imala uspona i ugleda sve dokle se trudila makar okvirno držati šerijata (iako je zasigurno bilo propusta jos u ranoj historiji države) , a njeno odstupanje od istog, zapadanje u raznorazne grijehe i povođenje za kršćanima dovelo je do njenog sloma. Bez obzira što bi se imalo mnogo šta prigovoriti državi Osmanlija, i pojedinim njenim vladarima, isto toliko, ako ne i više ima se priznati kako na polju širenja islama, i izvođenja naroda iz tame na svjetlo, tako i u donošenju  dunjalučkog napretka, i pravednosti u ranijem periodu njenog postojanja.

Odnos Osmanlija spram crkvenih struktura koje su zatekli pri osvajanju pojedinih država bio je takav da su  ih priznavali, kao što je slučaj sa Carigradskom (Vaseljenskom) Patrijajršijom, koja je odmah naredne godine po osvajanju Carigrada nastavila sa svojim radom, ili pak sa Ohridskom Arhiepiskopijom u Makedoniji ³, ili pak Pećkom Patrijaršijom u Srbiji, koju su prvobitno priznali, a potom ugasili, pa je obonovili 1557., pa opet ugasili 1766. radi upornog izdajstva pećkih patrijarha protiv centralne vlasti, stupajući u saveze sa neprijateljima države, i radi rada protiv iste. ⁴. Ili pak kao što je to bio slučaj sa bosanskim franjevačkim redom u Bosni, kojemu je Mehmed II (poznat kao el-Fatih) uručio Ahdnamu⁵ u kojoj garantuje slobodu vjeroispovijesti, što do tada nije bio slučaj u Evropi koja će se stoljeće kasnije gušiti u vjerskim ratovima izmedju katolika i protestanata. Kratko rečeno, položaj nemuslimanskih podanika u Osmanskoj državi po dolasku Osmanlija na Balkanu bio je bolji nego položaj kmetova u feudalnoj Evropi, bilo im je priznato više prava, te su imali niže poreze. ⁶ Ono što je manje poznata činjenica jeste da su  crkvena lica imala pravo da sude ne samo između sebe, nego i svojim sljedbenicima (ukoliko u spor nije bio uključen musliman) na osnovu vlastitog vjerozakona u domenu privatnog prava (nasljedstva, braka i slično), tako da kršćani nisu bili prisiljavani na šerijatski sud u domenu privatnog prava. Međutim, dešavalo bi se i to, da se isti obrate šerijatskom sudu radi pravednog riješavanja međusobnog spora. Upravo takav slučaj se desio 1564. godine  pred šerijatskim sudom u Sarajevu, kada su se parničili zastupnici patrijarha Makarija ⁷  sa katolicima, radi pritužbe katolika da ovi prvi bespravno ubjeru poreze od njih. Iako je sultan izdao ferman kojim je zabranio takvo djelovanje, ova praksa nastavljena je i kasnije.      ⁸.  Pravo tužbe bilo je omogućeno svakom pojedincu ukoliko bi se ovaj osjećao povrijeđenim u svome pravu, neovisno od njegova statusa ili vjere. Svoju tužbu mogao je podnijeti i direktno Carskom divanu – državnom vijeću. Eventualno zlostavljanje podanika za sobom je povlačilo tešku kaznu. Porezi su bili tačno određene visine, isto kao i gornja cijena prehrambenih namernica. ⁹ Kako dalje komentira Matuz, Osmansko carstvo (tada već nominalno hilafet) početkom 16. stoljeća bilo je najbolje uređena državna tvorevina Evrope, a na kratko vrijeme i u svijetskim razmjerama. ¹⁰

O situaciji u Osmanskoj državi na njenoj vrhuncu možda najbolje svijedoči Ogier Ghiselin de Busbeck, dugogodišnji habzburški diplomata na osmanskom dvoru pedestih godina 16. stoljeća: „Ovdje se nitko ne odlikuje rođenjem, čast se svakome iskazuje po mjeri statusa i položaja; nema nikakve borbe zbog ranga, rang svakome daje onaj položaj na koji je postavljen. Službe i položaje, pak, podjeljuje sam sultan. Pri tome on ne vodi računa o bogatstvu, nejasnom plemstvu, ugledu ili sudu gomile, nego pazi na zasluge, gleda na ponašanje, darovitost i prikladnost; svakoga odlikuje njegova spretnost.“ ¹¹

Ili pak govore koje možemo naći u  djelu Konstantina Mihailovića¹² – Janjičarove uspomene ¹³,  koje je kako i sam u djelu navodi napisao kako bi pomogao kršćanskim državama u borbi protiv Osmanskog carstva. U tom djelu gotovo u svakom poglavlju je iskoristio priliku da iskaže svoju mržnju spram islama, što direktnim pljuvanjem po Islamu, ili časti Poslanika [/sal], ili iznošenja bogohulnih laži. Uprkos svemu tome nije mogao a da makar djelomično ne posvjedoči o pravednosti Osmanlija. „U svakom slučaju velike pravednost vlada među podanicima. A pravedni su među sobom a isto tako (prema svima) svojim potčinjenima, kako hrišćanima, tako Jevrejima i svima koji su pod njima.“ ¹⁴

„A kada carska vojska ide (kroz njegovu zemlju) niko ne sme preko useva prelaziti (ili kvariti kakvu stvar), niti kakvu štetu načiniti, niti kao zahvallnost uzeti što od koga, pa makar tako malo bilo da ne bi stajalo ni novčića. Turska gospoda se toga (čuvaju) i neće progledati kroz prste jdan drugome, jer neće da se siromašnima šteta čini (kako poganicima, tako ni hrišćanima).“ ¹⁵