By Ubrzo nakon što je Salahuddin oslobodio Egipat (Misr) posmatrači su pretpostavljali da će izbiti sukob između njega i njegovog emira Nuruddina Zenkija. Salahuddin je demantovao ove tvrdnje i insistirao da ostane pod vodstvom Zenkija, i želio je da ostane zajedno i da tako poraze krstaše. U svakom slučaju Zenki je preselio 1174. godine ostavljajući Salahuddinu vlast u Siriji i Egiptu. Sada je njegova teritorija okruživala krstaše koji su se nalazili u Palestini.
Salahuddin je odmah otpočeo ujedinjavati muslimane za zajednički napad na krstaše. Morao je da se postara i za preostale šije Fatimije, skupinu koju su nazivali Hašašinima (eng. Assasins) koja je dolazila do svojih ciljeva pomoću planiranih atentata nad krstašima i muslimanima. Uprkos njihovom miješanju (u redove muslimana) Salahuddin je uspjeo da održi jedinstvo muslimana za susret sa križarima.
Ovaj proces je potrajao par godina. Oko 1180. Salahuddin je imao spremnu vojsku za oslobađanje Svete zemlje od krstaške okupacije. Stanje križara u tom periodu je bilo veoma slabo. Nisu imali jakih vođa i bili su podjeljini među sobom, slično stanju muslimana kada su izgubili Svetu zemlju 80 godina ranije. 1182. Salahuddin prelazi u križarsku teritoriju i otpočinje posljednji okršaj sa Francima.
Posebno podao neprijatelj Salahuddinu bio je Rene od Šatijona (fr. Renaud de Châtillon) koji je redovno uznemiravao muslimane na muslimanskim teritorijama, a čak je i napadao muslimanske hadžijske karavane. Šta više, u nekoliko prilika je prijetio da će direktno napasti Meku i Medinu. Salahuddin nije mogao podnijeti ove njegove napade i direktno se obavezao da će ga lično kazniti.
Hittin (Hattin), mjesto gdje se odvijala bitka, sjeverni dio Palestine.
Salahuddin je dobio priliku za ispunjenje zavjeta kod bitke na Hittinu ( ar.حطينHattin.) 1187. godine.
Križari su poveli većinu svoje vojske iz Jerusalema, oko 20 000 ljudi. Muslimani su uzvratili sa vojskom od 30 000 ljudi. Krstaši koji su navikli na europski način ratovanja poslali su svoje vojnike u teškim metalnim oklopima da marširaju kroz pustinju sa ozbiljnim manjkom pitke vode. Do početka bitke, krstaši su jedva imali snage da stoje i hodaju a kamoli da se bore. U kratkoj i odlučujućoj bitki, krstaška vojska je u potpunosti razorena a Rene od Šatijona je zarobljen. Iako je Salahuddin dao amnestiju većini krstaških vođa lično je izvršio smaknuće Rene-a. Prigodna kazna za čovjeka koji je pokazao netrpeljivost i nepoštovanje prema svojim neprijateljima.
Sa uništenjem većine krstaške vojske, Salahu-d-din je mogao da maršira na sam Jerusalem koji je sada imao slabu odbranu. 2. oktobra 1187. godine Salahdudin oslobađa Sveti grad. 88 godina 2 mjeseca i 17 dana nakon što je bio pokoren od strane križara.
Salahu-d-din nakon bitke na Hittinu 1187. godine.
Pravi karakter Salahuddina se pokazao sa njegovim postupkom prema preostalim kršćanima koji su živjeli u gradu. 88 godina ranije, krstaši su poklali i izmasakrirali sve stanovnike Jerusalema bukvalno ”dok njihova krv nije dosegla do njihovih članaka”. Pri svom oslobođenju Salahu-d-din je dopustio svima da mirno napuste grad zajedno sa svojim stvarima u koliko bi mogli da plate otkup. Oni koji su bili siromašni i nisu mogli da plate otkup (oko 90 konvertibilnih maraka danas) on ih je pustio bez otkupa.
Oslobođenje Jerusalema je izazvalo još jedan križarski pohod iz Evrope. Novi križari su došli na tlo Svete zemlje 1189. godine sa engleskim kraljem Ričardom ”Lavljim srcem” kao predvodnikom. Nakon određenog broja neodlučujućih bitki između Ričarda i Salahuddina, križarski pohod ostaje neuspješan i Jerusalem ostaje pod vlašću muslimana. Čak i kroz ove bitke Salahuddin pokazuje svoju velikodušnost i viteštvo. To njegovo ponašanje postaje legenda u kršćanskoj Evropi i postaje poštovan čak i među svojim neprijateljima.
Salahuddinovo vođstvo i posvećenost otvara vrata novom periodu muslimanskog jedinstva. Čak i poslije njegove smrti kraljevstvo koje je on osnovao, tj. Ejubidska dinastija (kasnije Mamaluci) je čuvala ideale ujedinjene muslimanske zemlje i odbijala je invazije stotinama godina kasnije. Sveta zemlja Palestine i Jerusalema je ostala u muslimanskim rukama sve do 1917. godine kada je osvojena od britanske armije u Prvom svijetskom ratu. Iako su dani Salahuddina davno prošli i danas se suočavamo sa novim poteškoćama, stoga ne smijemo zaboraviti priču o jedinstvu muslimana u vremenima prvih križarskih pohoda.
Izvor: http://lostislamichistory.com/the-crusades-part-3-liberation/
