Osmanski period

Hercegovački sandžak

Ovo je . dio od 5 u serijalu Proces prihvatanja islama u BiH

1. Pad Hercegovine pod Osmansku vlast

Istovremeno tokom pohoda na Bosnu, Mehmed II Fatih je poslao manje odrede vojske da djeluju na prostoru Hercegovine, pod zapovjedništvom velikog vezira Mahmut paše Jankovića. Iako se Mahmut paša Janković našao pred velikim izazovom zbog same prirode Hercegovine, uspjeha nije nedostajalo. Herceg Stjepan Vukčić na to posla svoga najmlađeg sina Stjepana sa darovima da moli sultana za primirje. Primirje je postignuto, a herceg je morao ustupiti sjevernu polovinu svoje zemlje osmanskom carstvu, te da dopusti Osmanlijama da zadrže njegova sina kao taoca u Istanbulu. Povlačenjem vojske izmješteno je i vojno zapovjedništvo za Hercegovinu, iz Nevesinja u Foču, tako da je novonastala situacija omogućila hercegu Stjepanu kontra ofanzivu, te oslobađanje izgubljenih gradova od osmanske vlasti.

Dvije godine kasnije, tačnije jula 1465. godine, pokrenut je novi pohod na Hercegovinu pod zapovjedništvom Isa beg Ishakovića i njegovih vojvoda Ismaila i Ahmeda prodirući sve do dubrovačke granice, zauzimajući najveći dio Hercegovine. Mileševac, Samobor, Prilep su prvi pali pod osmansku vlast, a potom i ostali gradovi na istoku. Već septembra 1465. godine Osmanlije stižu do već spomenute dubrovačke granice, a do kraja mjeseca osvojili su i Lug, Ljubomir, Popovo, Žuroviće i Pocrnje. U naredna dva mjeseca zauzeti su: Uskoplje, Bijela, Zupci, Gacko i Kuti. Ključ, jedan od utvrđenih hercegovih gradova, te grad otpora osmanskoj vojsci, osvojio je vojvoda Ahmed, poslije 3 juna 1466 godine. Poslije 3. juna 1466. godine osvojen je i Blagaj Te iste godine umire i herceg Stjepan, a zemlju dijele njegovi sinovi između sebe. Ovaj napad Osmanlija na hercegovu zemlju, iskoristili su Mlečani, postavljajući se kao zaštitnici  novog hercega, Vlatka, sina preminulog Stjepana, zaposjednuvši Imotsku krajinu.

Od hercegovih zemalja koje su Osmanlije osvajale u svom pohodu, osnovan je poseban vilajet koji je pripojen bosanskom sandžaku. Uprava u pojedinim nahijama u Hercegovini data je vojvodama Isa beg Ishakovića.

2. Osnivanje hercegovačkog sandžaka

Prvi spomen hercegovačkog sandžaka nalazimo  u jednoj vijesti sa početkom 1470. godine, nekako u isto vrijeme kada se dubrovačkim izvorima spominje Hamza-beg kao hercegovački sandžak-beg sa sjedištem u Foči, koja će biti zvanično sjedište Hercegovačkog sandžaka sve do 1572. godine. Ovaj sandžak se naziva još i “mostarskim” iz razloga što su hercegovački namjesnici često boravili u Mostaru. Šestog juna 1522. godine Mostar se spominje prvi puta kao privremeno sjedište hercegovačkog sandžaka. Kao dokaz da Mostar nije bio glavno sjedište hercegovačkog sandžak-bega je to što je tokom “miroljubivog” razdoblja te u periodu kad ne obilazi svoj sandžak, korespondenciju sa Dubrovčanima vršio upravo iz Foče.

Sve do druge polovine 20. stoljeća smatralo se da je Hercegovinom upravljao jedan vojvoda neovisno od bosanskog sandžakabega sa sjedištem u Foči. Ćiro Truhelka, kako navodi Hazim Šabanović, je pronašao spomen izvjesnog Ahmeda vojvode, u zaključku dubrovačkog vijeća iz 1466. godine. Truhelka je tako napravio pogrešku smatrajući da je Ahmed bio vojvoda cijele Hercegovine, to jeste  njen sandžak-beg, što bi dalje značilo da je hercegovački sandžak osnovan prije 1470. godine. Međutim taj vojvoda Ahmed, je pod svojom vlašću imao samo jednu nahiju, pa tako nije mogao biti sandžak beg, nego je bio samo jedan od ljudi koji su bili odgovorni bosanskom sandžak begu.

Dakle najstariji spomen hercegovačkog sandžaka je iz 1470. godine, međutim, iz popisa bosanskog sandžaka završenog 12. maja 1469. godine navedena je i Hercegovina, kao sastavni dio bosanskog sandžaka, što je dokaz da hercegovački sandžak nije osnovan prije navedenog datuma. Kao još jedan dokaz da hercegovački sandžak nije osnovan ranije, Hazim Šabanović ističe da su se do 1470. Dubrovčani za sve probleme u vezi sa Hercegovinom obraćali bosanskom sandžak begu Isi-beg Isakoviću, jer da su pak hercegovačke teritorije bile neovisne od bosanskog sandžaka onda bi se Dubrovčani obraćali njihovim namjesnicima a ne bosanskom sandžak begu. Iz jednog zapisa koji se nalazi u već spomenutom spisu vidi se da su hasovi Isa beg Ishakovića u Hercegovini 16. januara 1470. godine (13 redžep 874 a.h.) dodijeljeni nekom Hamza-begu. Taj Hamza-beg nije bio niko drugi do prvi sandžak beg hercegovačkog sandžaka, tako da je tačan datum osnivanja hercegovačkog sandžaka 16. januar 1470. godine, te je bio u sastavu Rumelijskog ejaleta.

3. Vojni pohodi nakon osnivanja hercegovačkog sandžaka

Osnivanjem hercegovačkog sandžaka nije prestalo osmansko osvajanje Hercegovine. Naprotiv, oni su počeli sa utvrđivanje i proširivanjem svoje vlasti na njenom prostoru,  sukobljavajući se tako sa Mlečanima i Ugarima. Prvi na udaru je bio Počitelj koji se predao 20. septembra 1471. godine. Do 1475. godine  osmanlije su zaposjele sve gradove u unutrašnjosti Hercegovine, te Ljubuški u Neretvanskoj krajini i Rog na sjeveru.

Pisati samo o hercegovačkom sandžaku na ovu tematiku je teško zato što vrlo često vojska hercegovačkog i bosanskog sandžaka nastupa zajedno. U periodu od 1477.-1483., po drugi put je postavljen Skender beg Mihajlović za bosanskog sandžak bega,  koji po naredbi cara ulazi u sukob sa Mlečanima. Za njegovo vrijeme cijela je Hercegovina potpala pod osmansku vlast, a  Vladislav i Vlatko, sinovi hercega Stjepana Vukčića sele se u Dalmaciju. Predajom Novog 1482. godine završeno je osmansko osvajanje Hercegovine, a cijela Hercegovina je ujedinjena pod osmansku vlast. Prvi sandžak beg ujedinjene Hercegovine bio je Đomeli Iđit beg, koji je postavljen na to mjesto 1482. godine.

Tokom perioda 1483-1485. na mjesto bosanskog sandžak bega postavljen je Davud beg, za čije vrijeme Hercegovci osvojiše Žabljak koji je pripadao zetskom vladaru.Pod vodstvom bosanskog sandžak bega Jakuba, bosanske i hercegovačke snage su porazile ugarsku vojsku potpomognutu križarima iz Evrope, te prodrle preko Save, sve do Ljubljane i Graca. Pri povratku u Bosnu dolazi do bitke sa hrvatskim plemstvom na Krbavskom polju 1493. u kojoj su Hrvati teško poraženi. U narednom periodu zabilježena je provala u Istru, te pustošenje Zadra i Knina.
Godine 1514. imenovan je Skender beg Ornosović na mjesto hercegovačkog sandžak bega, Na njegovo mjesto imenovan je Kasim beg 1518. godine. U ovom periodu nema nekih znatnih osvajačkih pohoda. Povodom Sulejmanovog pohoda na Budim 1526. godine, Safvet beg Bašagić iznosi kako su i hercegovačke spahije bile okupljene pod vodstvom bosanskog sandžak bega Gazi Husrev bega, koji je dobio naređenje da oplijeni Hrvatsku i Slavoniju. Gazi Husrev beg je to i učinio a potom se priključio carskoj vojsci koja se zaputila prema Mohaču. Tako su  hercegovačke spahije pratile Gazi Husrev bega pri ovom pohodu. U sukobima oko Dalmacije tridesetih godina XVI stoljeća, zabilježen je i gubitak Novog za vrijeme namjesništva hercegovačkog sandžak bega Bali bega.

4. Privreda

Osmanlije  nisu odmah sprovodile svoj oblik feudalizma na prostoru srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva, sve do konačnog pada istog. Tek po njegovom rušenju Osmanlije kreću sa uvođenjem svog oblika feudalizma. Što se pak Hercegovine tiče, niža vlastela je zadržala svoje posjede ušavši u službu osmanske vojske kao kršćani spahije, a od krupnih vlasteoskih porodice Osmanlije su u službu primali uglavnom mlađe članove, koji su većinom kasnije prelazili na islam.

4.1. Feudalni posjedi

Feudalni posjedi su bili dakako osnova kako srednjovjekovne ekonomije, tako i na samom prelazu u Novi vijek. U narednim odjeljcima biće nešto govora uglavnom o domaćem kršćanskom stanovništvu koje je držalo feudalne posjede, što samo po sebi svjedoči da je period Osmanske vlasti na prostoru Bosne i Hercegovine bio period tolerancije.

4.1.1. Ziameti domaćih vlastelinskih porodica

Od kršćana feudalaca, u nahiji Neretvi je držao ziamet knez Petar Obrenović, koji je  1477. godine imao zabilježen prihod od 40 325 akči. Petar Obrenović je bio otac Hamza bega, prvog hercegovačkog sandžak bega, Halil paše rumelijskog beglerbega,  te Mehmed bega koji je početkom 16. stoljeća u dva navrata bio hercegovački sandžak beg. Sam Hamza beg je 1485. godine držao dio ziameta oko Višegrada, koji je iznosio 73 000 akči. Zatim, Herak Vraneš koji je držao ziamet sa prihodom od 28 975 akči, čiji su potomci primili islam te su primljeni u spahijsku službu.

4.1.2. Kršćani spahije

Po vojnoj službi su bili spahije, a po vjeroispovijesti kršćani. Kršćani spahije koji su posjedovali timare još prvih godina nakon osvajanja bili su: Radoje Masnović čiji se timar nalazio u nahiji Neretvi sa prihodom od 5538 akči, Radoje Staničić sa timarom od 5538 akči, zatim porodica Vilić te porodica Repuš, timar izvjesnog Sanka, koji je ukupno iznosio na 3350 akči. Kršćani spahije 1477. godine drže ukupno 14 timara.

4.2. Seoska privreda i demografska struktura

Po osvajanju Hercegovine, zatečena situacija je takva da je veći stanovništva istočno-kršćanske vjeroispovijesti. Krstjani naseljavaju planinska naselja, a tu su dakako i vlasi kao najbrojnija demografska skupina koji su pri samom osvajanju bili obuhvaćeni hasom bosanskog sandžakbega, a ponekad bi ulazili u sastav nekog velikog zeameta.

Što se tiče seoske privrede znatnu ulogu imali su vlasi. Oni tokom 15. stoljeća što se tiče timara, preovladavaju u Hercegovini. Iako znatan broj vlaha postepeno naseljava sela te se počinje baviti zemljoradnjom, dolazi do povećanja njihovog broja u hercegovačkom sandžaku. Ovaj priliv vlaha svjedoči o naseljavanju novih skupina na hercegovačkom prostoru. Imali su svoju organizaciju, svoje stariješine te svoje ispaše na kojima su napasali stoku. Bili su uključeni kako u fiskalni sistem osmanskog carstva, te su uzimani u vojne službe. Neki su bili i trgovci, primarno trgovali su sa stokom. Tokom 16. stoljeća vlasi postaju izjednačeni sa rajom, te postaju kolonizacijskim elementom. Naseljavani su na nenaseljena i raseljena područja nekadašnje srednjovjekovne Bosne. Što se tiče hercegovačkog sandžaka, zabilježen je u znatno primjetljivijoj mjeri process prelaska na islam.

Seosko zemljoradničko stanovništvo je obrađivalo, timare, zeamete i carske hasove. Pri obradi zemlje koristili su se plugom i ralom. Koristio se princip sličan “tropoljnom sistemu” srednjovjekovne Evrope, ali zemlja je odmarana čisto zato što je bila slabo naseljena. Pored osnovnih životnih namirnica; pšenica, ječam, raž, trešnja, kruška, jabuka i slično, u hercegovačkom sandžaku je uzgajana i smokva. Porezi su bili jednako zastupljeni, kako prema muslimanskom tako i kršćanskom stanovništvu. Postojala je obaveza davanja desetine od svoga obrta, zatim davanje u naturi od svoga rada, te plaćanje ispendže (porezna obaveza kršćanskog stanovništva) i resmi čift (porezna obaveza muslimanskog stanovništva).

4.3. Gradska privreda

Proces prelaska na islam u gradovima je išao znatno brže. Do kraja 15. stoljeća bilježi se postepena dominacija muslimanskih trgovaca i zanatlija po trgovima, a tome je bez sumnje doprinijelo pružanje povlastica muslimanskom stanovništvu. Najznačajniji gradovi hercegovačkog sandžaka bili su Mostar, Foča, Čajniče, Pljevlja te Prijepolje.

5. Kulturna zaostavština u hercegovačkom sandžaku

Kulturna zaostavština Osmanlija kako u hercegovačkom tako i u bilo kojem drugom sandžaku ovog prostora dakako je u prvom redu islam. Međutim to bi trebalo ubrojati u duhovnu  kulturu. Međutim uporedo sa time Osmanlije su izgradili brojne islamske objekte, koji su ostali kao kulturna komponenta ovih prostora. Zatim alhamijado književnost i arebica, međutim u ovom odjeljku biti će govora o materijalnim kulturnim spomenicima koji su nastali do kraja prve polovine 16. stoljeća u hercegovačkom sandžaku.

5.1. Careva džamija u Foči

Careva Džamija u Foči izgrađena je  sa 1500. na 1501. godinu, ili 906. godine po hidžretskom kalendaru. Izgrađena je na ime sultana Bajazita II pa je po tome i dobila ovaj atribut. Najstarija je od ukupno 16 džamija Foče. Minber joj je izrađen od kamena, a mahfil od drveta. Nad glavnim ulazom džamije nalazi se isklesan natpis. Pretpostavlja se da su slova bila pozlaćena  iako su sada crne boje.  Rađena su na ploči  veličine 60×90 cm neskh stilom arapskog pisma. Prevod, poruke natpisa je:

“Božije hramove podiže samo onaj ko vjeruje u Boga, Sudnji dan i obavlja propisane molitve. Ova je džamija sagrađena na uzvišenom mjestu u doba Bajazida Sveti, promicatelja islama. Neka bog učini raj utočištem njemu i onom ko se u njoj bude molio za imamom.”

Prevod hronograma u ovoj džamiji glasi: “O sluge Allahove, neka je mir s vama i neka vam je ugodno (ovo mjesto).” Zanimljivo je kad saberemo brojčanu vrijednost ovih slova, da njihov zbir iznosi  906, što je godina izgradnje te džamije. Da podjsetim, džamija je izgrađena 906. hidžretske godine.

5.2. Balagijina džamija u Livnu

Po samom imenu džamije možemo pretpostaviti da je ovu džamiju izgradio neki balagija o kome se ništa ne zna. Upravo nedostatak pisanih izvora je razlog zbog kojega se za izgradnju ove džamije historičari oslanjaju na tradiciju, po kojoj je taj balagija ukopan u haremu te džamije. Džamija je izgrađena 920. hidžretske godine odnosno sa 1514. na 1515. godinu na jednom brežuljku pred vratima starog grada. Unutrašnji zidovi i kupola su ukrašeni arabeskama koje predstavljaju kruške i jabuke. Ovaj dekor bi bio jedan od najstarijih dekora džamija u ovim krajevima.

5.3. Aladža džamija u Foči

Aladža džamija izgrađena je sa 1500.-1501. godine od strane Hasana, sina Jusufova na desnoj obali rijeke Ćehotine, u ravnici koja se nalazi kilometar i po od njenog utoka u Drinu.. Datumski vrijeme gradnje je baš na prelazu iz prve u drugu polovinu 16. stoljeća tako da predstavlja možda i najbolji način da se završi sa ovom tematikom. Aladža džamija predstavljala je remek djelo osmanske arhitekture. Sama riječ Aladža znači “šarena”, a takav pridjev dobila je po svojim ukrasima, geometrijskim i vegetativnim arabeskama.

Nad glavnim ulazom u džamiju, baš kao i kod drugih džamija, stajao je natpis, isklesan u kamenoj ploči dimenzija 50×90 cm, uzidanom na već spomenutom mjestu. Natpis je urađen sa arapskim slovima, neskh stila. Prva dva reda su ispisana u prozi a njihov prevod glasi:

“Ovu časnu džamiju i uzvišeni mesdžid sagradio je u ime uzvišenog Boga, dobrotvor Hasan sin Jusufov za ljubav Bogu, želeći time postići Božije zadovoljstvo.”

Prevod hronograma džamije glasio je ovako: “O Vječni, primi lijepo”, tražeći tako tim stihom od Boga, da  gradnja ove džamije bude primljena kod Boga kao dobro dijelo. Zbir brojčane vrijednosti pojedinih slova u hronogramu iznosi 957, što je ujedno i datum izgradnje ove džamije po hidžretskom kalendaru.

Aladža džamija je uništena u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu, koji je trajao u rasponu od 1992.-1995. godine.

5.4. Ostali kulturno-historijski spomenici u hercegovačkom sandžaku do kraja prve  polovine XVI stoljeća

U ovom odjeljku biće samo nabrojani kulturno historijski spomenici hercegovačkog sandžaka iz spomenutog vremenskog okvira kako se okvirna tema ne bi isuviše razrijedila. U skupinu ovih spomenika dakako treba spomenuti Vučjaković Džamiju u Mostaru, izgrađenu 1528-1529. – 935. godine. Zatim, Hasaagina džamija u Travniku, 1549-1550 – 956. godine. Tu su i dva natpisa na nadgrobnim spomenicima. Jedan je natpis na nadgrobnom spomeniku Ibrahima sina Husejnova u Foči, a drugi je natpis na nadgrobnom spomeniku Ibrahim-bega sina Hasana Nazira u Foči.

Literatura

  1. Grupa Autora, Historija naroda Jugoslavije, tom II, Zagreb, 1959.
  2. Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Sarajevo, 1982.
  3. Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997.
  4. Safvet beg Bašagić – Redžepašić,  Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (od 1463.-1850.), Sarajevo, 1900.
  5. Mehmed Mujezinović, “ Turski natpisi XVI vijeka iz nekoliko mjesta Bosne i Hercegovine” , Prilozi za prijentalnu filologiju i istoriju jugoslavenskih naroda pod turskom vladavinom, godina 1952-53, III-IV , Sarajevo 1953.